Hrvatska lockdown ne doživljava kao mjeru suspendiranja određenih prava kako bi se izbjegla javnozdravstvena katastrofa.
U hrvatskom mentalitetu prebiva element lockdowna ili zatvaranja.
Taj mentalitet bio je vidljiv i kada su članovi Vlade i Stožera uvjeravali javnost da do zatvaranje neće doći.
Svi smo znali, zahvaljujući našem mentalitetu zatvaranja, da do lockdowna neće doći prije održavanja Kolone sjećanja u Vukovaru. Znali smo da lockdown slijedi nakon što se političari zatvore u Kolonu sjećanja.
Tako je i bilo. Odmah sutradan, nakon što je hrvatski mentalitet zatvaranja zatvorio političare u Kolonu sjećanja, ti isti, mentalitetom zatvoreni, političari odlučili su zatvoriti hrvatsko društvo sve do Božića.
Onda će se, razumljivo, privremeno zatvoriti u Božić, da bi se odmah nakon Božića i iskustva religijskog zatvaranja dosjetili novog zatvaranja društva. Tako djeluje mentalitet zatvaranja.
Naš demokratski put, zapravo, nikada i nije bio demokratski. Mentalitet zatvaranja nas je držao na distanci – egzistencijalnoj i političkoj – u odnosu na demokraciju. Mentalitet zatvaranja nije spreman za demokraciju.
Mi smo iskustvo demokracije preveli u kinetičnost zatvaranja. Svaku novu stvarnost smo zatvorili ili se u njoj zatvorili. Mi se krećemo samo da bismo se zatvorili i da bismo zatvarali.
Kronično smo nesposobni za demokraciju jer smo prerano odustali od osobne slobode. Čovjek koji nije slobodan činom vlastite volje, prezire slobodu, doživljava je kao prijetnju, on se slobode istinski boji.
Najveći strah čovjeka neslobode, a to je čovjek koji je odbacio slobodu, je taj da će biti slobodan.
Sloboda osamljuje jer nas suočava s onim što smo učinili. Samo slobodan čovjek može biti odgovoran za ono što je učinio. Samo slobodan čovjek može biti subjekt, akter i autor.
Neslobodan čovjek se zatvara, i neslobodan čovjek zatvara. Nije problem zaustavljanja ili zatvaranja ekonomije i onemogućavanja fizičkog kretanja ako je u tom zatvaranju i u tom onemogućavanju slobodan čovjek.
Pravi problem nastaje kada mentalitet zatvaranja demokratske procese svede na procese zatvorene neslobode. Naša demokracija je izvorna, arhetipska lockdown demokracija, naša demokracija je demokracija neslobode. To, stoga, i nije demokracija.
U takvoj demokraciji se ne smije sudjelovati, jer u njoj mogu sudjelovati samo baštinici istog mentaliteta nespremnosti i odbijanja slobode i demokracije. Taj mentalitet treba nadigrati i destruirati. Ne smije se igrati po pravilima lockdown demokracije.
Uloga intelektualaca, prvenstveno onih koji imaju društvena i humanistička znanja, nije da taj svijet razumijevaju i da ga s intelektualne distance promatraju kao objekt njihovog interesa. To naprosto nije moguće.
Ako nam mentalitet zatvaranja kreira javne politike, a javne politike određuju ritam našeg javnog, društvenog, institucionalnog, a samim time i znanstvenog života, onda mi više nismo subjekti koji s intelektualne distance promatraju neki objekt, nego smo mi objekti mentaliteta zatvaranja koji nam je javnim, institucionalnim, društvenim i političkim životom odredio granice naše egzistencije.
Intelektualci koji ne sudjeluju u destrukciji mentaliteta zatvaranja, nisu intelektualci slobode i demokratskog društva, nego su nesvjesni, alternativni subjekti ili režimski intelektualci koji osmišljavaju, i nečinjenjem podržavaju mentalitet zatvaranja.
Sudjelovanje u društvenim i političkim procesima destrukcije mentaliteta zatvaranja demokracije u neslobodu, dužnost je svakog poznavatelja humanističkih i društvenih disciplina. Putevi mogu biti različiti, štoviše oni moraju biti različiti jer sloboda i jest različitost.
Mentalitet neslobode oduzima različitost, dok slobode nema bez različitosti. Intelektualci imaju, dakle, dužnost da na različite načine oslobode ovu državu i društvo u pokušaju i da ih odvedu na put slobode.
Sada je idealna prilika. Svaka prilika je idealna kada se destruira nesloboda. Zašto je sada idealna prilika? Pa zato što su političari mentaliteta neslobode zatvorili i sami sebe, ali se njihovo zatvaranje odigrava na višoj razini u odnosu na zatvorenost, uvjetno rečeno, ne-političkog društva i pojedinaca.
U ovom idealnom trenutku vidljivo je da su političari mentaliteta neslobode zatvoreni u vlastite strahove. Njima se ne smije dopustiti da budu prva lica koja će građani ugledati kada ih se iz ove zatvorene neslobode pokuša usmjeriti u drugu neslobodu.
Građani trebaju ugledati druga politička lica, ona lica koja cijene slobodu i demokraciju. Hrvatsko društvo i državu treba demokratizirati, i to na ontološkoj razini. Demokracija treba postati stvarnost, a ne od stvarnosti udaljena ideja koja je izgubila svako značenje.
Budući da je hrvatska politika, zbog mentaliteta zatvaranja i neslobode, potpuno devastirana u demografskom i demokratskom smislu, iluzija je da je moguće stvoriti nešto novo.
Nas za novo jednostavno nema. Mi nestajemo, a u nestanku ne treba tražiti kreativne snage iz kojih će nastati nešto novo. U nestanku treba okupiti zdrave fragmente ili krhotine u kojima prebiva sloboda i demokracija.
Na lokalnim izborima, dakle, treba okupiti što više fragmenta ili krhotina iz kojih će nastati politička snaga koja će destruirati sadašnje protagoniste mentaliteta zatvaranja i politika nesloboda. Onaj tko pokuša s nečim novim, neće uspjeti, jer u nestanku nema onih koji mogu prepoznati kreativnost novoga.
Onaj tko se zatvori u svoj politički fragment, ništa neće napraviti, jer se nalazi u fragmentu koji je na margine bitnosti potisnuo mentalitet zatvaranja i politika nesloboda.
Fragmente u kojima prebiva sloboda i demokracija treba okupiti oko pojedinaca koji mogu destruirati sadašnji prijezir prema demokraciji i sadašnju antidemokratsku praksu.
Takav pojedinac u Zagrebu je zasigurno Tomislav Tomašević. U njegovom političkom fragmentu prebiva poraz Bandića i sloboda Zagreba, ali ako Tomaševiću podršku ne dadu drugi politički fragmenti u kojima prebiva poraz Bandića i sloboda Zagreba i građana Zagreba, Zagreb neće biti slobodan, ostat će zarobljen politikama nesloboda i mentalitetom zatvaranja, i to zato što se nisu povezali fragmenti politike sloboda.
Na ovim lokalnim izborima treba povezati političke fragmente u kojima prebiva sloboda lokalnih sredina.
Za druge ne znam, ali za sebe sigurno znam da ću sudjelovati u procesu destrukcije mentaliteta zatvaranja i nestanka politika nesloboda u Zadru.
To mi je dužnost, to je moja sredina, moj grad, to su moji sugrađani.
autograf
U hrvatskom mentalitetu prebiva element lockdowna ili zatvaranja.
Taj mentalitet bio je vidljiv i kada su članovi Vlade i Stožera uvjeravali javnost da do zatvaranje neće doći.
Svi smo znali, zahvaljujući našem mentalitetu zatvaranja, da do lockdowna neće doći prije održavanja Kolone sjećanja u Vukovaru. Znali smo da lockdown slijedi nakon što se političari zatvore u Kolonu sjećanja.
Tako je i bilo. Odmah sutradan, nakon što je hrvatski mentalitet zatvaranja zatvorio političare u Kolonu sjećanja, ti isti, mentalitetom zatvoreni, političari odlučili su zatvoriti hrvatsko društvo sve do Božića.
Onda će se, razumljivo, privremeno zatvoriti u Božić, da bi se odmah nakon Božića i iskustva religijskog zatvaranja dosjetili novog zatvaranja društva. Tako djeluje mentalitet zatvaranja.
Naš demokratski put, zapravo, nikada i nije bio demokratski. Mentalitet zatvaranja nas je držao na distanci – egzistencijalnoj i političkoj – u odnosu na demokraciju. Mentalitet zatvaranja nije spreman za demokraciju.
Mi smo iskustvo demokracije preveli u kinetičnost zatvaranja. Svaku novu stvarnost smo zatvorili ili se u njoj zatvorili. Mi se krećemo samo da bismo se zatvorili i da bismo zatvarali.
Naš demokratski put, zapravo, nikada i nije bio demokratski. Mentalitet zatvaranja nas je držao na distanci – egzistencijalnoj i političkoj – u odnosu na demokraciju. Mentalitet zatvaranja nije spreman za demokraciju
Kronično smo nesposobni za demokraciju jer smo prerano odustali od osobne slobode. Čovjek koji nije slobodan činom vlastite volje, prezire slobodu, doživljava je kao prijetnju, on se slobode istinski boji.
Najveći strah čovjeka neslobode, a to je čovjek koji je odbacio slobodu, je taj da će biti slobodan.
Sloboda osamljuje jer nas suočava s onim što smo učinili. Samo slobodan čovjek može biti odgovoran za ono što je učinio. Samo slobodan čovjek može biti subjekt, akter i autor.
Neslobodan čovjek se zatvara, i neslobodan čovjek zatvara. Nije problem zaustavljanja ili zatvaranja ekonomije i onemogućavanja fizičkog kretanja ako je u tom zatvaranju i u tom onemogućavanju slobodan čovjek.
Pravi problem nastaje kada mentalitet zatvaranja demokratske procese svede na procese zatvorene neslobode. Naša demokracija je izvorna, arhetipska lockdown demokracija, naša demokracija je demokracija neslobode. To, stoga, i nije demokracija.
U takvoj demokraciji se ne smije sudjelovati, jer u njoj mogu sudjelovati samo baštinici istog mentaliteta nespremnosti i odbijanja slobode i demokracije. Taj mentalitet treba nadigrati i destruirati. Ne smije se igrati po pravilima lockdown demokracije.
Uloga intelektualaca, prvenstveno onih koji imaju društvena i humanistička znanja, nije da taj svijet razumijevaju i da ga s intelektualne distance promatraju kao objekt njihovog interesa. To naprosto nije moguće.
Ako nam mentalitet zatvaranja kreira javne politike, a javne politike određuju ritam našeg javnog, društvenog, institucionalnog, a samim time i znanstvenog života, onda mi više nismo subjekti koji s intelektualne distance promatraju neki objekt, nego smo mi objekti mentaliteta zatvaranja koji nam je javnim, institucionalnim, društvenim i političkim životom odredio granice naše egzistencije.
Intelektualci koji ne sudjeluju u destrukciji mentaliteta zatvaranja, nisu intelektualci slobode i demokratskog društva, nego su nesvjesni, alternativni subjekti ili režimski intelektualci koji osmišljavaju, i nečinjenjem podržavaju mentalitet zatvaranja.
Sudjelovanje u društvenim i političkim procesima destrukcije mentaliteta zatvaranja demokracije u neslobodu, dužnost je svakog poznavatelja humanističkih i društvenih disciplina. Putevi mogu biti različiti, štoviše oni moraju biti različiti jer sloboda i jest različitost.
Mentalitet neslobode oduzima različitost, dok slobode nema bez različitosti. Intelektualci imaju, dakle, dužnost da na različite načine oslobode ovu državu i društvo u pokušaju i da ih odvedu na put slobode.
Sada je idealna prilika. Svaka prilika je idealna kada se destruira nesloboda. Zašto je sada idealna prilika? Pa zato što su političari mentaliteta neslobode zatvorili i sami sebe, ali se njihovo zatvaranje odigrava na višoj razini u odnosu na zatvorenost, uvjetno rečeno, ne-političkog društva i pojedinaca.
U ovom idealnom trenutku vidljivo je da su političari mentaliteta neslobode zatvoreni u vlastite strahove. Njima se ne smije dopustiti da budu prva lica koja će građani ugledati kada ih se iz ove zatvorene neslobode pokuša usmjeriti u drugu neslobodu.
Građani trebaju ugledati druga politička lica, ona lica koja cijene slobodu i demokraciju. Hrvatsko društvo i državu treba demokratizirati, i to na ontološkoj razini. Demokracija treba postati stvarnost, a ne od stvarnosti udaljena ideja koja je izgubila svako značenje.
Budući da je hrvatska politika, zbog mentaliteta zatvaranja i neslobode, potpuno devastirana u demografskom i demokratskom smislu, iluzija je da je moguće stvoriti nešto novo.
Nas za novo jednostavno nema. Mi nestajemo, a u nestanku ne treba tražiti kreativne snage iz kojih će nastati nešto novo. U nestanku treba okupiti zdrave fragmente ili krhotine u kojima prebiva sloboda i demokracija.
Svi smo znali, zahvaljujući našem mentalitetu zatvaranja, da do lockdowna neće doći prije održavanja Kolone sjećanja u Vukovaru. Znali smo da lockdown slijedi nakon što se političari zatvore u Kolonu sjećanja. Tako je i bilo
Na lokalnim izborima, dakle, treba okupiti što više fragmenta ili krhotina iz kojih će nastati politička snaga koja će destruirati sadašnje protagoniste mentaliteta zatvaranja i politika nesloboda. Onaj tko pokuša s nečim novim, neće uspjeti, jer u nestanku nema onih koji mogu prepoznati kreativnost novoga.
Onaj tko se zatvori u svoj politički fragment, ništa neće napraviti, jer se nalazi u fragmentu koji je na margine bitnosti potisnuo mentalitet zatvaranja i politika nesloboda.
Fragmente u kojima prebiva sloboda i demokracija treba okupiti oko pojedinaca koji mogu destruirati sadašnji prijezir prema demokraciji i sadašnju antidemokratsku praksu.
Takav pojedinac u Zagrebu je zasigurno Tomislav Tomašević. U njegovom političkom fragmentu prebiva poraz Bandića i sloboda Zagreba, ali ako Tomaševiću podršku ne dadu drugi politički fragmenti u kojima prebiva poraz Bandića i sloboda Zagreba i građana Zagreba, Zagreb neće biti slobodan, ostat će zarobljen politikama nesloboda i mentalitetom zatvaranja, i to zato što se nisu povezali fragmenti politike sloboda.
Na ovim lokalnim izborima treba povezati političke fragmente u kojima prebiva sloboda lokalnih sredina.
Za druge ne znam, ali za sebe sigurno znam da ću sudjelovati u procesu destrukcije mentaliteta zatvaranja i nestanka politika nesloboda u Zadru.
To mi je dužnost, to je moja sredina, moj grad, to su moji sugrađani.
autograf
