Nakon mjesec dana zlostavljanja javnosti s frenetičnim izmjenama posve rastrojenih poteza SDP-a, HDZ-a i Mosta, na Pantovčak je prije koji dan pred predsjednicu države banuo posve nepoznat lik, držeći u ruci 78 potpisa podrške za sastavljanje Vlade. Sa svake strane su ga, poput dva batlera, pratili HDZ-ov Tomislav Karamarko i Mostov Božo Petrov, sve dok nije došao do govornice, otvorio usta i održao kratki neusmeni govor u kojemu je građane nazvao građevinama i iz kojeg se nekako razabralo da će u već u 100 dana početi s rješavanjem problema, iako mu sigurno najmanje toliko treba da nauči hrvatski jezik. Novinari su, naravno, odmah mahnito konzultirali Google i otkrili jedino to da se budući premijer u poslovnom svijetu predstavlja kao Kanađanin Tim Orešković na boravku u Nizozemskoj, da je u 24 sata – koliko su Karamarko i Petrov imali na raspolaganju da nađu zajedničkog premijera - mogao biti ulovljen negdje na relaciji Metković-Zagreb-Ottawa-Amsterdam i da je cijeli svoj profesionalni život posvetio prodaji lijekova za dvije velike multinacionalke, Eli Lilly i Tevu.
TKO JE NOVI HRVATSKI PREMIJER: Zabava hrvatskog puka – svi guglaju Tihomira Oreškovića, a u Googleu skoro pa ništa
Nigdje ni slova o bilo kakvom političkom angažmanu, bilo kada, bilo u dijaspori, bilo kod nas, pa čak ni o članstvu u nekom malonogometnom hrvatskom klubu, kulturno-umjetničkom društvu, vaterpolo ili pjevačkoj sekciji Hrvata u Kanadi, nula, ni-šta. Budući je premijer golo korporativno bjelosvjetsko „keep-a-low-profile“ biće, pa ni 1991. godine, naravno, nije bio tamo gdje je Karamarku najvažnije. Dok je zemlja bila u ratu, prodavao je antidepresive. U službenoj se biografiji ne može naći ništa prije diplome u Kanadi 1989. godine, a za Hrvatsku je, prema istom dokumentu, postao poslovno vezan tek 2009. godine kada je Teva kupila Barr koji je 2006. godine preuzeo Plivu, pa je postao odgovoran za, kako se to kulturno kaže, uspostavljanje financijske organizacije u novonastaloj regiji nakon akvizicije velike istočnoeuropske organizacije. Čitaj, za otpuštanje 5.000 radnika u 2013. godini „radi povećanja konkurentnosti“.
Sa svake strane su ga, poput dva batlera, pratili HDZ-ov Tomislav Karamarko i Mostov Božo Petrov, sve dok nije došao do govornice, otvorio usta i održao kratki neusmeni govor u kojemu je građane nazvao građevinama (FOTO: Hina)
Iako je njegov upad u središte hrvatskog političkog života s vrha jedne od najmoćnijih svjetskih industrija, apsolutni i nezabilježeni svjetski politički hit, to je kod nas – možda zahvaljujući umoru javnosti i blagdanima – prošlo prilično glatko i danas je jedva ikome kontroverzno je li baš Orešković stručnjak za hrvatskog premijera, dok je sve ostalo prožvakano bez većih želučanih i intelektualnih tegoba. Kako se to dogodilo, tko je taj čovjek, s kim se politički spojio i kada, s kakvom agendom, zašto je neposredno pred izbore kupio stan u Zagrebu, zašto je predsjednica države sa suprugom dolazila u taj stan, o čemu se tu, dakle, zapravo radi, to već koji dan poslije uopće nije važno, jer se ključne stranke uglavnom bave izdisanjem pred Njegovom Stručnošću i negodovanjem što je SDP lažno optužen da se glupirao tokom pregovora s Mostom, inače bi sad socijaldemokrati kreirali reforme sa svjetskim čudom od čovjeka.
Najprije, iako naš Ustav i niži zakoni ne predstavljaju prepreku oktroiranju premijera koji je doslovno pao s Marsa, moralna i politička nakaradnost takvog raspleta obavezuje sve koji sudjeluju u javnoj raspravi da zastanu, da joj se posvete i da ne prejudiciraju njezine trivijalne praktične posljedice, tipa kakvi će biti odnosi u koaliciji, barem dok budući premijer i oni koji su ga instalirali jasno ne odgovore kako je do svega ovoga došlo. Naime, to će dosta toga reći i o krucijalnim praktičnim posljedicama ovog ludila od priče, jer je raniji dogovor sasvim sigurno uključivao i cilj s kojim će Orešković biti uključen u rad Vlade. Zasad sigurno znamo da je budući premijer samo koji mjesec dana prije izbora kupio ogroman stan u centru Zagreba i da su za vrijeme transakcije u zgradi viđeni predsjednica države i njezin suprug. Što je ovo, zona sumraka ili država koja ipak ima neko baždareno dno? Znamo sigurno i to da je Željka Markić na koju ne treba trošiti riječi, na Facebooku progovorila o Oreškoviću kao o dijelu hrvatske dijaspore „koju su zadnjih 15 godina isprevarili i HDZ i SDP. HDZ radi stjecanja svoje koristi, SDP jer ih ne mogu smisliti zbog domoljublja“.
Oprostite, možemo li to ponoviti? Kako se to Orešković, visoko pozicionirani prodavač lijekova iz Kanade, identificirao s nekom generičkom dijasporom koju je HDZ prevario radi stjecanja svoje koristi, a SDP je nije mogao smisliti zbog domoljublja, da ne velim nacionalizma? Kad slučajno govorimo o Oreškoviću kao reprezentativnom primjeru kanadske dijaspore, u čemu ga je HDZ prevario? HDZ je dosljedno skucao Plivu i konačno je prodao Barru 2006. godine pod potpuno sumnjivim okolnostima koje hrvatska javnost dobro pamti – jedan je to od kapitalnih slučajeva iz bogatog portfelja Ive Sanadera, koji nikada neće biti riješen – da bi ona konačno došla u ruke Teve, čiji je Orešković direktor. Je li Orešković napisao kakvu noticu Sanaderu i zamolio ga da ne upropaštava vrijednu hrvatsku industriju, samo kako bi na koncu njemu mogla doći u ruke?
PODSJETNIK NA PISMO KOJE NITKO NIJE ŽELIO OBJAVITI: Pliva in memoriam
Kakvo je to Oreškovićevo domoljublje moglo iritirati SDP? Od svih tragova spora između budućeg premijera i SDP-a, može se naći jedino zapis o njegovom nezadovoljstvu time što su domaći proizvođači lijekova u deset mjeseci 2014. godine podnijeli – citiram – „više od 200 milijuna kuna uštede“, zato što je HZZO u vrijeme očajne besparice smanjivao cijene.
Kad govorimo o domoljublju, je li Orešković napisao kakvu noticu Sanaderu i zamolio ga da ne upropaštava vrijednu hrvatsku industriju, samo kako bi na koncu njemu mogla doći u ruke? (SCREENSHOT: GoogleMaps)
Znači, jedino njegovo važno iskustvo s Hrvatskom, domoljubljem i sličnim bakračima, vezano je za iskustvo poslovanja jedne prebogate multinacionalke s hrvatskim zdravstvenim sustavom, o kojemu vjerojatno zna dosta, a kasnije valjda i s agencijom za nekretnine koja mu je našla stan. Ili je to učinila predsjednica?
Što se tiče općih, nedomoljubnih kvalifikacija, izgleda da one čak ni u budućoj opoziciji nisu sporne. Vesna Pusić, na primjer, kaže da joj je premijer djelovao „vrlo normalno, kao u redu čovjek“, ali će od HDZ-a sigurno pobjeći glavom bez obzira, čime implicira njegovu superiornost. Razni analitičari tvrde da je budući premijer „bez sumnje“ svjetski stručnjak, samo je pitanje hoće li moći provesti sve što želi u ovakvom političkom kontekstu. Među rijetkim disonantnim tonovima može se čuti da je pitanje zna li Orešković nešto o makroekonomiji, ili je tek stručnjak za mikroekonomiju.
Radimir Čačić, koji je ovih dana često pozivan da javno tumači rezultate izbora i pregovora, posebno o koncept premijera biznismena - jer to valjda najbolje može netko tko ima bogato iskustvo vođenja propale hrvatske tvrtke - suvereno ide dalje od svih u glumljenju da zna što govori, pa kaže da novi premijer ne može ni u čemu pogodovati kompaniji Teva u kojoj je ovlašten za sklapanje ugovora u milijardama eura, jer premijeri ni ministri zdravlja nemaju nikakve veze s politikom lijekova. To je, kaže Čačić, stvar neke administrativne liste koja se sama regulira. Da ne povjeruješ.
Suprotno toj fascinaciji opće javnosti i nepristojno neinformiranih političara, farmaceutske tvrtke, međutim, odavno nisu radni inkubatori za vrijedne entuzijaste poput Jonasa Salka, koji danonoćno sjede u laboratorijima, zatim izume nešto veliko što spasi čovječanstvo, a usput se i dobro proda. Radi se o prodavačima bezbrojnog mnoštva kopija lijekova, takozvanih generika, njihovih skupih varijanti, takozvanih „me-too“ lijekova i možda pokojim stvarno korisnim proizvodom u jednom cijelom desetljeću, koji se brutalnim metodama uvaljuju svojim najvećim tržištima – oficijelnim državama – jer ne postoji drugačija metoda da se održi suludi rast industrije, stvar je u samoj naravi tog biznisa. Ako na tržištu lijekova u samo jednoj državi postoji, primjerice, 20 replika iste molekule, kako se odvija borba jednog od proizvođača ili njegovog predstavnika Tima Oreškovića za komad kolača na državnoj listi lijekova? Što treba napraviti da država ili bolnica plati novi, pet puta skuplji, a gotovo isti lijek? Pa, treba ulagati u ono što se skromno i pristojno naziva političkim lobiranjem, marketinškom aktivnošću, plaćenom „stručnom suradnjom“ s ključnim opinion i decision makerima, i tako dalje i tako dalje, sve dok proračuni država ili osiguravajućih društava ne popucaju na sve strane od suludog i bespotrebnog bildanja potrošnje. Kada proračuni popucaju, treba osigurati da države ne ograniče industrijske apetite raznim regulatornim metodama, već da teret liječenja prebace na bolesnike i cijelo stanovništvo, no to tad već odavno nije nikakav problem, jer s prodajom čuda u šaci odavno držite cijelo čovječanstvo. Teva iz koje je Orešković došao službeno priznaje prihod od preko 20 milijardi dolara u 2014. godini, od toga na istraživanje i razvoj odlazi 1,4 milijarde, a troškove prodaje preko pet milijardi; ostatak industrije troši barem dvostruko više na oglašavanje, nego na razvoj i istraživanja. Evo dijela opisa Oreškovićevih obaveza u Tevi, specijalno za Radimira Čačića:
„Upravljao skupinom od 16 profesionalaca usredotočenih na politike u području zdravstvene skrbi, javne i privatne zdravstvene skrbi, odnosa s dionicima, studije ekonomike zdravstva i strateško određivanje cijena.
Poticao skupine dionika na utjecaj na vladine politike i pokretanje inicijativa koje podupiru održavanje ili poboljšavanje statusa na listi proizvoda za sve regionalne planove lijekova, kako bi se zaštitilo 300 milijuna dolara od prodaje.“
Šesnaest profesionalaca usredotočenih na odnose s dionicima zdravstvene skrbi, kako bi ih poticao na utjecaj na vladine politike? Pali li se lampica?
Pali li se lampica i Radimiru Čačiću (FOTO: Lupiga.Com)
Salesmani farmaceutskih industrija su, ukratko, stručnjaci za sve varijante neformalnog dopiranja do državne administracije, osiguravajućih društava, liječnika, liječničkih organizacija, znanstvenih organizacija i magazina, medicinskih ustanova, udruga pacijenata, i tako dalje s logičnim ciljem da ih što više opelješe ili kupe, a da što manje potpadnu pod bilo kakav državni režim obuzdavanja, bilo cijena, bilo etike poslovanja. Postoje neki ozbiljni ljudi – stvarni stručnjaci za klinička ispitivanja – poput voditelja Cochrane centara, koji farmaceutsku industriju zato nazivaju mafijom i javno obznanjuju njihove mafijaške metode.
Ne govorim, naravno, da je Orešković korumpiran i pokvaren, već samo za što je točno stručan: za tržišnu utakmicu industrije koja se najvećim dijelom svodi na pelješenje državnih proračuna i bolesnika te prodaju iluzije da će svima biti bolje ako kupujemo što više njihovih proizvoda i koristimo ih što češće, po mogućnosti i onda kada nismo bolesni. Budući da se visoko pozicionirani direktori farmaceutskih kompanija bave, dakle, proizvodnjom utjecaja na vladine politike diljem svijeta, oni ne samo da poznaju makroekonomiju, nego je dijelom i kreiraju. O ostalome ćemo kad slika o Oreškoviću postane jasnija.
Nemoral farmaceutskih CEO-a je uostalom impersonalan, sve dok kod se u rijetkim prilikama ne dokaže suprotno. Svakog tko kaže da je ovo pretjerano i da farmaceutske kompanije rade nešto romantično – proizvode lijekove kojima se ljudi spašavaju i onda ih pod najpovoljnijim i najsigurnijim uvjetima dostavljaju do razdraganih bolesnika – izazivam da mi pokažu jedan svježi primjer lijeka kojeg je industrija otkrila i proizvela i na tome ostvarila svoj rast na državnim jaslama ili izvan njih ili opstanak na listi jedne od pet najmoćnijih industrija svijeta. Viagra?
Po meni, osim toga, sama činjenica da je oktroirani premijer direktor jedne od najmoćnijih industrija na svijetu, sadrži skandaloznu moralnu konotaciju, baš kao da je netko kupio Hrvatsku. Mario Monti, s čijim ustoličenjem mnogi uspoređuju ovu situaciju – pa čovjeku dođe da lupi glavom o zid – barem je bio profesor ekonomije. Na koncu, znajući od ranije da je zdravstvo prvo koje će doći na udar svake politike u Hrvatskoj, kao drugi javni potrošač proračunskih novaca nakon mirovinskog sustava, i da su se sve ključne stranke odavno očitovale da žele radikalnu komercijalizaciju zdravstva, ali to iz oportunizma nisu stavile u programe za predizbornu utrku, mogućnost eksploatacije nekih hrvatskih resursa u ovoj je kombinaciji vrlo realna.
Tko ili što je obavilo inicijaciju sretnog tajnog odnosa između Oreškovića, HDZ-a ili Mosta? Za koji je cilj Orešković na to pristao? I najvažnije, što je točno u to uložio? Domoljublje nije, političku ili stranačku aktivnost nije, što je onda? (FOTO: Hina)
Pitanje je, da to konačno izgovorim, je li jedan od tisuća farmaceutskih CEO-a diljem svijeta, igrom slučaja poslovno vezan za Hrvatsku u kojoj zdravstvu baš ne ide dobro, a privatne inicijative stoga stoje u nekakvom mirovanju, trebao biti HDZ-ov ministar zdravlja ili gospodarstva ili nešto slično, pa kreirati javne politike prema zahtjevima korporacija i privatnog tržišta? Je li napredovao do premijera samo zahvaljujući pomutnji koju je izazvao sumanuti Most? Tko ili što je obavilo inicijaciju sretnog tajnog odnosa između Oreškovića, HDZ-a ili Mosta? Za koji je cilj Orešković na to pristao? I najvažnije, što je točno u to uložio? Domoljublje nije, političku ili stranačku aktivnost nije, što je onda?
Mislim da na ta pitanja vrijedi odmah tražiti odgovore i da je gotovo s pseudopolitičkim i sitnotračerskim temama koje su nametnule stranke bivšeg duopola. Točno ovakav kakav jest – dislociran od Hrvatske i lokalnih relacija, pozvan da spašava zemlju bez ikakvih moralnih i političkih obaveza i bez ikakve razumljive i transparentne motivacije, zaštićen mitom o stručnjaštvu i profesionalizmu i sasvim sigurno upućeniji u javni sektor od svih svojih prethodnika - Orešković bi u suprotnome mogao biti mnogo veći izazov za cijelo društvo od većine svojih prethodnika.
lupiga
TKO JE NOVI HRVATSKI PREMIJER: Zabava hrvatskog puka – svi guglaju Tihomira Oreškovića, a u Googleu skoro pa ništa
Nigdje ni slova o bilo kakvom političkom angažmanu, bilo kada, bilo u dijaspori, bilo kod nas, pa čak ni o članstvu u nekom malonogometnom hrvatskom klubu, kulturno-umjetničkom društvu, vaterpolo ili pjevačkoj sekciji Hrvata u Kanadi, nula, ni-šta. Budući je premijer golo korporativno bjelosvjetsko „keep-a-low-profile“ biće, pa ni 1991. godine, naravno, nije bio tamo gdje je Karamarku najvažnije. Dok je zemlja bila u ratu, prodavao je antidepresive. U službenoj se biografiji ne može naći ništa prije diplome u Kanadi 1989. godine, a za Hrvatsku je, prema istom dokumentu, postao poslovno vezan tek 2009. godine kada je Teva kupila Barr koji je 2006. godine preuzeo Plivu, pa je postao odgovoran za, kako se to kulturno kaže, uspostavljanje financijske organizacije u novonastaloj regiji nakon akvizicije velike istočnoeuropske organizacije. Čitaj, za otpuštanje 5.000 radnika u 2013. godini „radi povećanja konkurentnosti“.
Sa svake strane su ga, poput dva batlera, pratili HDZ-ov Tomislav Karamarko i Mostov Božo Petrov, sve dok nije došao do govornice, otvorio usta i održao kratki neusmeni govor u kojemu je građane nazvao građevinama (FOTO: Hina)
Iako je njegov upad u središte hrvatskog političkog života s vrha jedne od najmoćnijih svjetskih industrija, apsolutni i nezabilježeni svjetski politički hit, to je kod nas – možda zahvaljujući umoru javnosti i blagdanima – prošlo prilično glatko i danas je jedva ikome kontroverzno je li baš Orešković stručnjak za hrvatskog premijera, dok je sve ostalo prožvakano bez većih želučanih i intelektualnih tegoba. Kako se to dogodilo, tko je taj čovjek, s kim se politički spojio i kada, s kakvom agendom, zašto je neposredno pred izbore kupio stan u Zagrebu, zašto je predsjednica države sa suprugom dolazila u taj stan, o čemu se tu, dakle, zapravo radi, to već koji dan poslije uopće nije važno, jer se ključne stranke uglavnom bave izdisanjem pred Njegovom Stručnošću i negodovanjem što je SDP lažno optužen da se glupirao tokom pregovora s Mostom, inače bi sad socijaldemokrati kreirali reforme sa svjetskim čudom od čovjeka.
Najprije, iako naš Ustav i niži zakoni ne predstavljaju prepreku oktroiranju premijera koji je doslovno pao s Marsa, moralna i politička nakaradnost takvog raspleta obavezuje sve koji sudjeluju u javnoj raspravi da zastanu, da joj se posvete i da ne prejudiciraju njezine trivijalne praktične posljedice, tipa kakvi će biti odnosi u koaliciji, barem dok budući premijer i oni koji su ga instalirali jasno ne odgovore kako je do svega ovoga došlo. Naime, to će dosta toga reći i o krucijalnim praktičnim posljedicama ovog ludila od priče, jer je raniji dogovor sasvim sigurno uključivao i cilj s kojim će Orešković biti uključen u rad Vlade. Zasad sigurno znamo da je budući premijer samo koji mjesec dana prije izbora kupio ogroman stan u centru Zagreba i da su za vrijeme transakcije u zgradi viđeni predsjednica države i njezin suprug. Što je ovo, zona sumraka ili država koja ipak ima neko baždareno dno? Znamo sigurno i to da je Željka Markić na koju ne treba trošiti riječi, na Facebooku progovorila o Oreškoviću kao o dijelu hrvatske dijaspore „koju su zadnjih 15 godina isprevarili i HDZ i SDP. HDZ radi stjecanja svoje koristi, SDP jer ih ne mogu smisliti zbog domoljublja“.
Oprostite, možemo li to ponoviti? Kako se to Orešković, visoko pozicionirani prodavač lijekova iz Kanade, identificirao s nekom generičkom dijasporom koju je HDZ prevario radi stjecanja svoje koristi, a SDP je nije mogao smisliti zbog domoljublja, da ne velim nacionalizma? Kad slučajno govorimo o Oreškoviću kao reprezentativnom primjeru kanadske dijaspore, u čemu ga je HDZ prevario? HDZ je dosljedno skucao Plivu i konačno je prodao Barru 2006. godine pod potpuno sumnjivim okolnostima koje hrvatska javnost dobro pamti – jedan je to od kapitalnih slučajeva iz bogatog portfelja Ive Sanadera, koji nikada neće biti riješen – da bi ona konačno došla u ruke Teve, čiji je Orešković direktor. Je li Orešković napisao kakvu noticu Sanaderu i zamolio ga da ne upropaštava vrijednu hrvatsku industriju, samo kako bi na koncu njemu mogla doći u ruke?
PODSJETNIK NA PISMO KOJE NITKO NIJE ŽELIO OBJAVITI: Pliva in memoriam
Kakvo je to Oreškovićevo domoljublje moglo iritirati SDP? Od svih tragova spora između budućeg premijera i SDP-a, može se naći jedino zapis o njegovom nezadovoljstvu time što su domaći proizvođači lijekova u deset mjeseci 2014. godine podnijeli – citiram – „više od 200 milijuna kuna uštede“, zato što je HZZO u vrijeme očajne besparice smanjivao cijene.
Kad govorimo o domoljublju, je li Orešković napisao kakvu noticu Sanaderu i zamolio ga da ne upropaštava vrijednu hrvatsku industriju, samo kako bi na koncu njemu mogla doći u ruke? (SCREENSHOT: GoogleMaps)
Znači, jedino njegovo važno iskustvo s Hrvatskom, domoljubljem i sličnim bakračima, vezano je za iskustvo poslovanja jedne prebogate multinacionalke s hrvatskim zdravstvenim sustavom, o kojemu vjerojatno zna dosta, a kasnije valjda i s agencijom za nekretnine koja mu je našla stan. Ili je to učinila predsjednica?
Što se tiče općih, nedomoljubnih kvalifikacija, izgleda da one čak ni u budućoj opoziciji nisu sporne. Vesna Pusić, na primjer, kaže da joj je premijer djelovao „vrlo normalno, kao u redu čovjek“, ali će od HDZ-a sigurno pobjeći glavom bez obzira, čime implicira njegovu superiornost. Razni analitičari tvrde da je budući premijer „bez sumnje“ svjetski stručnjak, samo je pitanje hoće li moći provesti sve što želi u ovakvom političkom kontekstu. Među rijetkim disonantnim tonovima može se čuti da je pitanje zna li Orešković nešto o makroekonomiji, ili je tek stručnjak za mikroekonomiju.
Radimir Čačić, koji je ovih dana često pozivan da javno tumači rezultate izbora i pregovora, posebno o koncept premijera biznismena - jer to valjda najbolje može netko tko ima bogato iskustvo vođenja propale hrvatske tvrtke - suvereno ide dalje od svih u glumljenju da zna što govori, pa kaže da novi premijer ne može ni u čemu pogodovati kompaniji Teva u kojoj je ovlašten za sklapanje ugovora u milijardama eura, jer premijeri ni ministri zdravlja nemaju nikakve veze s politikom lijekova. To je, kaže Čačić, stvar neke administrativne liste koja se sama regulira. Da ne povjeruješ.
Suprotno toj fascinaciji opće javnosti i nepristojno neinformiranih političara, farmaceutske tvrtke, međutim, odavno nisu radni inkubatori za vrijedne entuzijaste poput Jonasa Salka, koji danonoćno sjede u laboratorijima, zatim izume nešto veliko što spasi čovječanstvo, a usput se i dobro proda. Radi se o prodavačima bezbrojnog mnoštva kopija lijekova, takozvanih generika, njihovih skupih varijanti, takozvanih „me-too“ lijekova i možda pokojim stvarno korisnim proizvodom u jednom cijelom desetljeću, koji se brutalnim metodama uvaljuju svojim najvećim tržištima – oficijelnim državama – jer ne postoji drugačija metoda da se održi suludi rast industrije, stvar je u samoj naravi tog biznisa. Ako na tržištu lijekova u samo jednoj državi postoji, primjerice, 20 replika iste molekule, kako se odvija borba jednog od proizvođača ili njegovog predstavnika Tima Oreškovića za komad kolača na državnoj listi lijekova? Što treba napraviti da država ili bolnica plati novi, pet puta skuplji, a gotovo isti lijek? Pa, treba ulagati u ono što se skromno i pristojno naziva političkim lobiranjem, marketinškom aktivnošću, plaćenom „stručnom suradnjom“ s ključnim opinion i decision makerima, i tako dalje i tako dalje, sve dok proračuni država ili osiguravajućih društava ne popucaju na sve strane od suludog i bespotrebnog bildanja potrošnje. Kada proračuni popucaju, treba osigurati da države ne ograniče industrijske apetite raznim regulatornim metodama, već da teret liječenja prebace na bolesnike i cijelo stanovništvo, no to tad već odavno nije nikakav problem, jer s prodajom čuda u šaci odavno držite cijelo čovječanstvo. Teva iz koje je Orešković došao službeno priznaje prihod od preko 20 milijardi dolara u 2014. godini, od toga na istraživanje i razvoj odlazi 1,4 milijarde, a troškove prodaje preko pet milijardi; ostatak industrije troši barem dvostruko više na oglašavanje, nego na razvoj i istraživanja. Evo dijela opisa Oreškovićevih obaveza u Tevi, specijalno za Radimira Čačića:
„Upravljao skupinom od 16 profesionalaca usredotočenih na politike u području zdravstvene skrbi, javne i privatne zdravstvene skrbi, odnosa s dionicima, studije ekonomike zdravstva i strateško određivanje cijena.
Poticao skupine dionika na utjecaj na vladine politike i pokretanje inicijativa koje podupiru održavanje ili poboljšavanje statusa na listi proizvoda za sve regionalne planove lijekova, kako bi se zaštitilo 300 milijuna dolara od prodaje.“
Šesnaest profesionalaca usredotočenih na odnose s dionicima zdravstvene skrbi, kako bi ih poticao na utjecaj na vladine politike? Pali li se lampica?
Pali li se lampica i Radimiru Čačiću (FOTO: Lupiga.Com)
Salesmani farmaceutskih industrija su, ukratko, stručnjaci za sve varijante neformalnog dopiranja do državne administracije, osiguravajućih društava, liječnika, liječničkih organizacija, znanstvenih organizacija i magazina, medicinskih ustanova, udruga pacijenata, i tako dalje s logičnim ciljem da ih što više opelješe ili kupe, a da što manje potpadnu pod bilo kakav državni režim obuzdavanja, bilo cijena, bilo etike poslovanja. Postoje neki ozbiljni ljudi – stvarni stručnjaci za klinička ispitivanja – poput voditelja Cochrane centara, koji farmaceutsku industriju zato nazivaju mafijom i javno obznanjuju njihove mafijaške metode.
Ne govorim, naravno, da je Orešković korumpiran i pokvaren, već samo za što je točno stručan: za tržišnu utakmicu industrije koja se najvećim dijelom svodi na pelješenje državnih proračuna i bolesnika te prodaju iluzije da će svima biti bolje ako kupujemo što više njihovih proizvoda i koristimo ih što češće, po mogućnosti i onda kada nismo bolesni. Budući da se visoko pozicionirani direktori farmaceutskih kompanija bave, dakle, proizvodnjom utjecaja na vladine politike diljem svijeta, oni ne samo da poznaju makroekonomiju, nego je dijelom i kreiraju. O ostalome ćemo kad slika o Oreškoviću postane jasnija.
Nemoral farmaceutskih CEO-a je uostalom impersonalan, sve dok kod se u rijetkim prilikama ne dokaže suprotno. Svakog tko kaže da je ovo pretjerano i da farmaceutske kompanije rade nešto romantično – proizvode lijekove kojima se ljudi spašavaju i onda ih pod najpovoljnijim i najsigurnijim uvjetima dostavljaju do razdraganih bolesnika – izazivam da mi pokažu jedan svježi primjer lijeka kojeg je industrija otkrila i proizvela i na tome ostvarila svoj rast na državnim jaslama ili izvan njih ili opstanak na listi jedne od pet najmoćnijih industrija svijeta. Viagra?
Po meni, osim toga, sama činjenica da je oktroirani premijer direktor jedne od najmoćnijih industrija na svijetu, sadrži skandaloznu moralnu konotaciju, baš kao da je netko kupio Hrvatsku. Mario Monti, s čijim ustoličenjem mnogi uspoređuju ovu situaciju – pa čovjeku dođe da lupi glavom o zid – barem je bio profesor ekonomije. Na koncu, znajući od ranije da je zdravstvo prvo koje će doći na udar svake politike u Hrvatskoj, kao drugi javni potrošač proračunskih novaca nakon mirovinskog sustava, i da su se sve ključne stranke odavno očitovale da žele radikalnu komercijalizaciju zdravstva, ali to iz oportunizma nisu stavile u programe za predizbornu utrku, mogućnost eksploatacije nekih hrvatskih resursa u ovoj je kombinaciji vrlo realna.
Tko ili što je obavilo inicijaciju sretnog tajnog odnosa između Oreškovića, HDZ-a ili Mosta? Za koji je cilj Orešković na to pristao? I najvažnije, što je točno u to uložio? Domoljublje nije, političku ili stranačku aktivnost nije, što je onda? (FOTO: Hina)
Pitanje je, da to konačno izgovorim, je li jedan od tisuća farmaceutskih CEO-a diljem svijeta, igrom slučaja poslovno vezan za Hrvatsku u kojoj zdravstvu baš ne ide dobro, a privatne inicijative stoga stoje u nekakvom mirovanju, trebao biti HDZ-ov ministar zdravlja ili gospodarstva ili nešto slično, pa kreirati javne politike prema zahtjevima korporacija i privatnog tržišta? Je li napredovao do premijera samo zahvaljujući pomutnji koju je izazvao sumanuti Most? Tko ili što je obavilo inicijaciju sretnog tajnog odnosa između Oreškovića, HDZ-a ili Mosta? Za koji je cilj Orešković na to pristao? I najvažnije, što je točno u to uložio? Domoljublje nije, političku ili stranačku aktivnost nije, što je onda?
Mislim da na ta pitanja vrijedi odmah tražiti odgovore i da je gotovo s pseudopolitičkim i sitnotračerskim temama koje su nametnule stranke bivšeg duopola. Točno ovakav kakav jest – dislociran od Hrvatske i lokalnih relacija, pozvan da spašava zemlju bez ikakvih moralnih i političkih obaveza i bez ikakve razumljive i transparentne motivacije, zaštićen mitom o stručnjaštvu i profesionalizmu i sasvim sigurno upućeniji u javni sektor od svih svojih prethodnika - Orešković bi u suprotnome mogao biti mnogo veći izazov za cijelo društvo od većine svojih prethodnika.
lupiga
