Kad se nametao neoliberalni model, MMF je insistirao na privatizaciji zdravstva. Kad je postalo očito da Hrvatska ne može bez novih investicija, savjetuju ulaganje u infrastrukturu, ali ne u prerađivačku industriju. Čiju bi robu trebala prevoziti modernizirana željeznica? Očito ne hrvatsku
Još pamtimo onog grčkog ljepotana na čelu Misije MMF-a, zvao se Dimitri Demekas, koji je energično tražio od Hrvatske da potpuno ukine javno zdravstvo i da liječenje postane osobna briga i trošak svakog pojedinca. Sve zdravstvene ustanove, tvrdio je on, moraju biti privatne i profitabilne, od ambulanti opće prakse do bolnica, a i zdravstveno osiguranje moralo bi postati isključivo privatni biznis. Po gospodinu Demekasu, samo je to nedostajalo pa da svi nacionalni računi budu u savršenom redu i da se otvore vrata koja vode u blistavu budućnost. Zašto u Hrvatskoj ne vide da im je sreća nadohvat ruke, očajavao je on. ‘Ja ću se ubiti ako to ne napravite’, glasila je njegova retorička figura.
Bilo je to prije petnaestak godina, dakle prije grčkog ekonomskog potopa, ali sa svim drugim što je zatekla u Hrvatskoj Misija MMF-a bila je vrlo zadovoljna. O njenim ocjenama u javnosti se govorilo kao o slatkim grožđicama, a sam gospodin Demekas ustvrdio je da je Hrvatska ‘jedna od najuspješnijih zemalja, ne samo u regiji već i u cijeloj srednjoj Europi’. Još samo kad bi njega slušala…
Misije Međunarodnog monetarnog fonda, bez obzira na to tko im je bio na čelu, zapravo su iz godine u godinu, bez iznimke, davale Hrvatskoj dobre ocjene. Uvijek je, naravno, bila i poneka primjedba, nešto je trebalo biti bolje ili malo drukčije, ali u cjelini sve su naše vlade mogle biti zadovoljne. Zapravo, ovogodišnja je ocjena, objavljena prije nekoliko dana, možda najlošija dosad. MMF naime sada otvoreno kaže da Hrvatska ozbiljno zaostaje i da s postojećim mic po mic rastom nikad neće dostići Europu. Teško je ne pitati, da li tom konstatacijom Misija MMF-a istovremeno ne ocjenjuje negativno i sve svoje prethodnice u proteklim godinama?
Neuobičajeno oštro (ipak je to svijet diplomatskog jezika) MMF se suprotstavio i posljednjim potezima Plenkovićeve vlade. Misija koju sada vodi Srikant Seshadri upozorava da se novac ne bi trebao davati za plaće, već ulagati u razvoj. Jaz prema ostalim zemljama Europske unije ‘ne može se premostiti politikama koje stalno potiču javnu potrošnju na račun ulaganja’, kaže Fond. Prioritete dakle treba zamijeniti. Najvažnija moraju biti ulaganja i to javna kao i privatna. ‘Ocjenjujemo da bi se postupnom i učinkovitom preraspodjelom oko četiri posto ukupnih državnih prihoda u pametna ulaganja stopa rasta hrvatskog gospodarstva mogla podići dovoljno da se premosti znatan dio jaza u odnosu na EU tokom idućeg desetljeća’, tvrdi doslovno Misija MMF-a. Nije ostalo zagonetno ni što ona smatra pametnim ulaganjima. To su ulaganja u infrastrukturu, konkretno u željeznicu, a ne u maslac. (Ovaj autor nije odolio asocijaciji na njemačku parolu iz 1930-ih godina koja je glasila Kanonen statt Butter; topovi umjesto maslaca, i jasno definirala nacističke ciljeve.)
Međunarodni monetarni fond u hrvatskoj se javnosti doživljava kao neki trust vrhunskih umova, koji objektivno procjenjuje ekonomsku politiku pojedinih zemalja. Kao da oni znaju nešto što naši ekonomisti ne mogu dokučiti ili da za razliku od njih nisu ovisni o nekim konkretnim interesima. Takvoj u biti provincijalnoj slici pridonose i političari, koji uvijek neumjereno ističu svaku pohvalu iz inozemstva. Uistinu, Fond je interesna organizacija s vašingtonskom adresom, u službi krupnog kapitala. Osnovan je kao specijalizirana banka još tokom Drugog svjetskog rata (godine 1944. na konferenciji u američkom Bretton Woodsu, gdje se krojio poratni svjetski ekonomski poredak), s ciljem da pomaže državama u očuvanju stabilnih deviznih tečajeva. Velika kriza dovela je 1930-ih godina do općeg nadmetanja u devalviranju s ciljem osiguranja konkurentnosti vlastitih privreda, pa je bilo očito da poslije rata nema smisla nastaviti tim putem.
Čvrsta točka na koju se oslanjao novi sistem bio je američki dolar i to iz dva razloga. Amerika je bila sila čije je blistavo razdoblje tek dolazilo (u poratnom kaosu ona je doslovno hranila Europu, a i dio ostalog svijeta), a njen je dolar imao zlatnu podlogu. To znači da su je imale i sve druge zemlje, koje su svoje rezerve čuvale u dolarima. Četvrt stoljeća poslije sve je otišlo dovraga, Amerika je financirala (izgubljeni) Vijetnamski rat tiskanim dolarima koji su gubili vrijednost, pa su ih druge zemlje ubrzano mijenjale za zlato. Tadašnjem američkom predsjedniku Richardu Nixonu, suočenom s topljenjem vlastitih rezervi, nije preostalo drugo nego da ukine zlatnu podlogu dolara, čime je istovremeno ukinuo i sustav uspostavljen u Bretton Woodsu. Tog trenutka MMF je postao suvišna organizacija.
Ali birokracija nikad ne umire lako, pa je i MMF ubrzo pronašao novu svrhu. Od organizacije za pomoć postao je međunarodni financijski policajac u službi krupnog kapitala. Njegove ocjene i upute postale su posebno važne za svaku zemlju koja je trebala kredit i za svaku vladu koja je žudila za stranom podrškom. Sve su hrvatske vlade spadale u tu kategoriju, što je jedan od uzroka (ne jedini, svatko si je uvijek kriv sam) za propast prerađivačke industrije i procvat uvoza. Krupnom kapitalu nije trebala konkurencija iz Hrvatske, već tržište za vlastitu robu. Savjeti MMF-a pogodovali su njegovim, a ne hrvatskim interesima. Kad se nametao neoliberalni model (tzv. čikaška škola Miltona Friedmana), Dimitri Demekas je insistirao na privatizaciji cjelokupnog zdravstva. Kad je postalo očito da Hrvatska ne može bez novih investicija, Srikant Seshadri savjetuje ulaganje u infrastrukturu, ali ne u prerađivačku industriju. Čiju bi robu trebala prevoziti modernizirana hrvatska željeznica? Očito ne hrvatsku.
U međuvremenu se situacija iz korijena promijenila i u Hrvatskoj i u svijetu. Hrvate je sve teže hraniti domoljubnim parolama i državotvorstvom koje, navodno, zahtijeva da budu najsiromašniji u Europskoj uniji. Misija MMF-a očito ne razmišlja o tome u kakav procijep svojim savjetima stavlja Plenkovićevu, ali i sve buduće hrvatske vlade. Istovremeno, i samom se MMF-u trese tlo pod nogama. Razdoblje globalizacije tone u ekonomsku povijest, a time i neoliberalni model koji je MMF propovijedao godinama i desetljećima. Trebat će tražiti novu ulogu u svijetu, koji se ponovno dijeli i zatvara i to vrlo grubim metodama koje upravo demonstrira administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa. Ali za MMF se ne treba bojati. Njegova je adresa, kao što smo rekli, u Washingtonu. Hrvatskim kormilarima predstoji mnogo teže more.
portalnovosti
Još pamtimo onog grčkog ljepotana na čelu Misije MMF-a, zvao se Dimitri Demekas, koji je energično tražio od Hrvatske da potpuno ukine javno zdravstvo i da liječenje postane osobna briga i trošak svakog pojedinca. Sve zdravstvene ustanove, tvrdio je on, moraju biti privatne i profitabilne, od ambulanti opće prakse do bolnica, a i zdravstveno osiguranje moralo bi postati isključivo privatni biznis. Po gospodinu Demekasu, samo je to nedostajalo pa da svi nacionalni računi budu u savršenom redu i da se otvore vrata koja vode u blistavu budućnost. Zašto u Hrvatskoj ne vide da im je sreća nadohvat ruke, očajavao je on. ‘Ja ću se ubiti ako to ne napravite’, glasila je njegova retorička figura.
Bilo je to prije petnaestak godina, dakle prije grčkog ekonomskog potopa, ali sa svim drugim što je zatekla u Hrvatskoj Misija MMF-a bila je vrlo zadovoljna. O njenim ocjenama u javnosti se govorilo kao o slatkim grožđicama, a sam gospodin Demekas ustvrdio je da je Hrvatska ‘jedna od najuspješnijih zemalja, ne samo u regiji već i u cijeloj srednjoj Europi’. Još samo kad bi njega slušala…
Misije Međunarodnog monetarnog fonda, bez obzira na to tko im je bio na čelu, zapravo su iz godine u godinu, bez iznimke, davale Hrvatskoj dobre ocjene. Uvijek je, naravno, bila i poneka primjedba, nešto je trebalo biti bolje ili malo drukčije, ali u cjelini sve su naše vlade mogle biti zadovoljne. Zapravo, ovogodišnja je ocjena, objavljena prije nekoliko dana, možda najlošija dosad. MMF naime sada otvoreno kaže da Hrvatska ozbiljno zaostaje i da s postojećim mic po mic rastom nikad neće dostići Europu. Teško je ne pitati, da li tom konstatacijom Misija MMF-a istovremeno ne ocjenjuje negativno i sve svoje prethodnice u proteklim godinama?
Neuobičajeno oštro (ipak je to svijet diplomatskog jezika) MMF se suprotstavio i posljednjim potezima Plenkovićeve vlade. Misija koju sada vodi Srikant Seshadri upozorava da se novac ne bi trebao davati za plaće, već ulagati u razvoj. Jaz prema ostalim zemljama Europske unije ‘ne može se premostiti politikama koje stalno potiču javnu potrošnju na račun ulaganja’, kaže Fond. Prioritete dakle treba zamijeniti. Najvažnija moraju biti ulaganja i to javna kao i privatna. ‘Ocjenjujemo da bi se postupnom i učinkovitom preraspodjelom oko četiri posto ukupnih državnih prihoda u pametna ulaganja stopa rasta hrvatskog gospodarstva mogla podići dovoljno da se premosti znatan dio jaza u odnosu na EU tokom idućeg desetljeća’, tvrdi doslovno Misija MMF-a. Nije ostalo zagonetno ni što ona smatra pametnim ulaganjima. To su ulaganja u infrastrukturu, konkretno u željeznicu, a ne u maslac. (Ovaj autor nije odolio asocijaciji na njemačku parolu iz 1930-ih godina koja je glasila Kanonen statt Butter; topovi umjesto maslaca, i jasno definirala nacističke ciljeve.)
Međunarodni monetarni fond u hrvatskoj se javnosti doživljava kao neki trust vrhunskih umova, koji objektivno procjenjuje ekonomsku politiku pojedinih zemalja. Kao da oni znaju nešto što naši ekonomisti ne mogu dokučiti ili da za razliku od njih nisu ovisni o nekim konkretnim interesima. Takvoj u biti provincijalnoj slici pridonose i političari, koji uvijek neumjereno ističu svaku pohvalu iz inozemstva. Uistinu, Fond je interesna organizacija s vašingtonskom adresom, u službi krupnog kapitala. Osnovan je kao specijalizirana banka još tokom Drugog svjetskog rata (godine 1944. na konferenciji u američkom Bretton Woodsu, gdje se krojio poratni svjetski ekonomski poredak), s ciljem da pomaže državama u očuvanju stabilnih deviznih tečajeva. Velika kriza dovela je 1930-ih godina do općeg nadmetanja u devalviranju s ciljem osiguranja konkurentnosti vlastitih privreda, pa je bilo očito da poslije rata nema smisla nastaviti tim putem.
Čvrsta točka na koju se oslanjao novi sistem bio je američki dolar i to iz dva razloga. Amerika je bila sila čije je blistavo razdoblje tek dolazilo (u poratnom kaosu ona je doslovno hranila Europu, a i dio ostalog svijeta), a njen je dolar imao zlatnu podlogu. To znači da su je imale i sve druge zemlje, koje su svoje rezerve čuvale u dolarima. Četvrt stoljeća poslije sve je otišlo dovraga, Amerika je financirala (izgubljeni) Vijetnamski rat tiskanim dolarima koji su gubili vrijednost, pa su ih druge zemlje ubrzano mijenjale za zlato. Tadašnjem američkom predsjedniku Richardu Nixonu, suočenom s topljenjem vlastitih rezervi, nije preostalo drugo nego da ukine zlatnu podlogu dolara, čime je istovremeno ukinuo i sustav uspostavljen u Bretton Woodsu. Tog trenutka MMF je postao suvišna organizacija.
Ali birokracija nikad ne umire lako, pa je i MMF ubrzo pronašao novu svrhu. Od organizacije za pomoć postao je međunarodni financijski policajac u službi krupnog kapitala. Njegove ocjene i upute postale su posebno važne za svaku zemlju koja je trebala kredit i za svaku vladu koja je žudila za stranom podrškom. Sve su hrvatske vlade spadale u tu kategoriju, što je jedan od uzroka (ne jedini, svatko si je uvijek kriv sam) za propast prerađivačke industrije i procvat uvoza. Krupnom kapitalu nije trebala konkurencija iz Hrvatske, već tržište za vlastitu robu. Savjeti MMF-a pogodovali su njegovim, a ne hrvatskim interesima. Kad se nametao neoliberalni model (tzv. čikaška škola Miltona Friedmana), Dimitri Demekas je insistirao na privatizaciji cjelokupnog zdravstva. Kad je postalo očito da Hrvatska ne može bez novih investicija, Srikant Seshadri savjetuje ulaganje u infrastrukturu, ali ne u prerađivačku industriju. Čiju bi robu trebala prevoziti modernizirana hrvatska željeznica? Očito ne hrvatsku.
U međuvremenu se situacija iz korijena promijenila i u Hrvatskoj i u svijetu. Hrvate je sve teže hraniti domoljubnim parolama i državotvorstvom koje, navodno, zahtijeva da budu najsiromašniji u Europskoj uniji. Misija MMF-a očito ne razmišlja o tome u kakav procijep svojim savjetima stavlja Plenkovićevu, ali i sve buduće hrvatske vlade. Istovremeno, i samom se MMF-u trese tlo pod nogama. Razdoblje globalizacije tone u ekonomsku povijest, a time i neoliberalni model koji je MMF propovijedao godinama i desetljećima. Trebat će tražiti novu ulogu u svijetu, koji se ponovno dijeli i zatvara i to vrlo grubim metodama koje upravo demonstrira administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa. Ali za MMF se ne treba bojati. Njegova je adresa, kao što smo rekli, u Washingtonu. Hrvatskim kormilarima predstoji mnogo teže more.
portalnovosti
