Nedavnim vašim imenovanjem na funkciju v.d. predsjednika Samostalnog sindikata energetike, kemije i nemetala Hrvatske ponovno se iz baze – radnog pogona i kolektiva Petrokemije – zatičete u višim sindikalnim strukturama koje mnogi vide parazitskim spram radništva. Kako gledate na te relacije?
Prvo bih želio demistificirati pojam baze u ovom slučaju: to što sam došao na čelo jednog granskog sindikata daje mi ustvari još veće mogućnosti za rad s ljudima i obilazak članstva u podružnicama. A u Kutini sam imao svoju podružnicu i na tome je sve, manje ili više, završavalo. Ja sam tip koji neće sjediti u kancelariji, osim koliko moram, a ostalo je rad na terenu kao najbolji pristup poslu. U ovih sedam dana otkako sam došao to se i vidjelo, po sastancima i susretima koje sam već prošao. No istina je da upravo to nedostaje mnogim sindikatima, često zaokupljenim viškom administracije.
Kakav odnos imate prema sindikalnoj središnjici, konkretnom vodstvu SSSH-a?
Malo sam se bavio odnosom EKN-a i središnjice, ali u njoj nikad nismo imali problem, ona je bila tu kad je trebalo, što se tiče nas. Naravno, budući da je riječ o velikom savezu s dvadesetak sindikata, uvijek ima raznoraznih situacija. Osobno poznajem predsjednika SSSH-a Mladena Novosela iz nekih drugih vremena i drugih pozicija na kojima smo bili, pa očekujem dobru suradnju. Smatram da će EKN i dalje imati kvalitetnu potporu u središnjici, no za njom ćemo posezati samo ako iscrpimo sve mogućnosti svog djelovanja, radi nekog dodatnog utjecaja.
Rad na određeno
A kakva je situacija u samom EKN-u danas, između različitih podružnica?
Pa, mi imamo podružnice u zaista ozbiljnim tvrtkama, državnim i privatnim, u Plivi, Ini, Janafu, Petrokemiji, Imunološkom zavodu, Saponiji itd. I čvrstu poziciju u većini, mada u nekima imamo vidan manjak sindikalne organiziranosti. Ali, pravo govoreći, nikad nisam ni gajio nadu da će se baš svi radnici sindikalno organizirati. Treba uvijek raditi na tome i biti svjestan da svaki novi član znači dobitak za sve.
EKN danas ima jedva 20 posto pokrivenosti u zastupljenim poduzećima, a nekoć je to bilo i 50 posto. No tako je i s drugim sektorima. Što sve koči radničko udruživanje, po vašem iskustvu?
Da, to je generalni problem, ne samo u Hrvatskoj. Prelaz iz ondašnjeg uređenja i države u novi poredak odnio je svoju cijenu, šteta je počinjena u mnogim aspektima. Danas glavni problem predstavlja činjenica rada na određeno vrijeme. Oko 80 posto novih zaposlenih je u takvom položaju. Oni se boje, znaju da će poslodavac često gledati negativno na njihovo članstvo u sindikatu, i to nam je trenutno najveća zapreka.
Očito nije dobro vrijeme za sindikate, javnost se više bavi time tko je čiji kandidat za šefa SOA-e nego ekonomskom i socijalnom situacijom. Problemi u javnim i državnim poduzećima se gomilaju
Tu su i razni oblici prikrivenog radnog odnosa.
Fleksibilni oblici, tako je: agencijski rad, rad na crno itd. Odnosi između radnika i poslodavca dobivaju nove forme, a na nama je da prepoznajemo suštinski uvijek iste probleme i tražimo svoje načine borbe. I da među ljudima potičemo interes za to.
Nova hrvatska vlada je dijelom skrenula pažnju javnosti s pitanja rada i kapitala na (među)nacionalne teme.
Ali dosad je već svima postalo jasno da nova vlada ima dva milijuna problema sa samom sobom i svime oko sebe, a negdje među tim problemima je i onaj sve težeg položaja radnika koji pune proračun. Neću se praviti da sam politički analitičar, ali neki se vrag tu mora dogoditi, oni neće moći dugo tako. Pritom očito nije dobro vrijeme za sindikate, javnost se više bavi time tko je čiji kandidat za šefa SOA-e nego ekonomskom i socijalnom situacijom. Problemi u javnim i državnim poduzećima se gomilaju, čeka se na imenovanje niza pomoćnika i zamjenika ministara, glavne skupštine se ne sazivaju. Mnoge odluke su na čekanju jer HDZ i Most paraliziraju jedan drugog, ne bave se ničim drugim doli sobom.
Popis za rasprodaju
Evo, pozabavili su se nedavno objavom liste poduzeća i udjela za privatizaciju.
Sve vlade brzo dođu do tog momenta, a ovi su se odmah počeli izvlačiti da to nije lista za privatizaciju nego za analizu. Moj stav o privatizaciji je poznat, naročito o onoj koja vodi u uništenje poduzeća. Već 20 godina se borim makar protiv brzih postupaka čiji je jedini cilj kratkoročno osvježenje državnog proračuna, i taj stav ovaj sindikat neće mijenjati. Nismo idealisti po svaku cijenu, znamo da objektivno nismo u poziciji spriječiti neke stvari, ali možemo braniti radna mjesta, dio radnih prava, svoj sektor.
Kako se uopće osigurati nakon privatizacije, osim za kratki ugovoreni period? Vidjeli smo na primjeru Dukata kako već sljedeća preprodaja može uništiti čitav pripadajući sektor.
Nemoguće se u kapitalizmu apsolutno zaštititi, no postoje bolji i gori načini pripreme za tržište. Preslabi smo da sami mijenjamo generalni okvir stvari, naročito u kontekstu EU-a. No postoje modeli koji mogu očuvati djelatnost u korist radnika, ako se ide za tim, pa imamo i neke svijetle primjere privatizacije, mada su rijetki. Baš u EKN-u imamo slučaj Saponije, poduzeća s jednim vlasnikom, i vrlo smo zadovoljni odnosom s njim. U tome je bitan stav vlade, u protivnom izgubit ćemo i ovo malo preostale privrede.
Kakva je situacija u Europi kad govorimo o povezanosti sindikata i o suradnji?
Međunarodna suradnja postoji, o tome drugi u vodstvu EKN-a znaju više nego ja, ali za neke veće, strateške pomake toga bi moralo biti više. Divimo se francuskim sindikatima kad izađu na ulicu, a vidimo da tamo, kao i u Njemačkoj, raste interes za borbu oko npr. pitanja mirovinske reforme i odlaska u mirovinu sa 67 godina. Možda to dovede do nekog čvršćeg povezivanja, teško je reći.
Uočljivo je da se Europa dobro povezala iz kuta kapitala, dok iz kuta rada to ide znatno teže.
O, iz kuta kapitala Europa je izvrsno udružena, dok je radnicima to sve i planski otežano. Pa u EU-u ima čak i gorih primjera od Hrvatske, iako nam to nije utjeha, naprotiv. Očito moramo uložiti puno više rada da bismo dobili neki pomak, tako i po pitanju međunarodne udruženosti.
Kakvu situaciju ostavljate za sobom u tvornici umjetnih gnojiva Petrokemija, a što se tiče ukupnog njezinog položaja?
Svi se sjećamo 2014. godine i one smiješne uprave te načina na koji je bila postavljena. Bila je zaglibila u gubitke na razini od oko 450 milijuna kuna. Naravno, najveći dio se odnosio na objektivne okolnosti, uvijek nam je problem bila cijena plina kao osnovne sirovine, ali uprava je dodala svoj dio minusa na sve to. Sindikati su inicirali promjene i preuzeli odgovornost, a tadašnji ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak imao je sluha, i 2015. je donijela puno bolje rezultate, a tako se nastavilo i u ovoj godini.
Takav rasplet dobro svjedoči o važnosti radničkog interesa i sudjelovanja u odlukama o proizvodnji. Ali konačno ste i po cijeni plina došli u bolju poziciju.
Da, ta cijena nije niska kao za ostale proizvođače umjetnih gnojiva u Europi, ali prvi put razlika nije dramatična. Ako ne bude nekih nepredvidivih tržišnih stresova, očekujem dobit na kraju ove godine. Ostaje problem cijene transporta plina, gdje Hrvatska stoji puno gore od npr. Slovenije, kao i problem abnormalno visokog PDV-a na mineralna gnojiva.
Generalni štrajk da, ali ne bilo kako. Tu treba krvavog rada, sloge između pet središnjica, sindikalne iskrenosti i uvažavanja, dosta pripreme i organizacijske stručnosti
Ne bi bilo dovoljno da država ne napusti Petrokemiju kao polugu za razvoj agrara, nego i da joj osigura bolje uvjete?
Naravno, i bili smo u tom pogledu prije mjesec dana na razgovoru kod novog ministra gospodarstva Tomislava Panenića. Mogu reći da smo stekli dojam kako se sudbina Petrokemije neće, što se tiče ove vlade, prebijati preko koljena.
Ostaje problem ucjene banaka: inzistiraju na privatizaciji Petrokemije koju inače više ne žele kreditirati – i tako već neko vrijeme – iako ste uredno servisirali svoj dug.
To je strašno iscrpljujuće, te banke su postavile politički ultimatum, a samo 2015. vratili smo im preko 400 milijuna kuna. U ovom trenu Petrokemija ima oko 110 do 120 milijuna kuna duga, što je veoma malo u odnosu na njezin prihod, no banke i dalje zahtijevaju da država pronađe privatnog strateškog partnera. To strašno otežava poslovanje i razvoj poduzeća koje ne može normalno funkcionirati na duže staze ako nije u prilici da kreditom premosti neke kraće faze u radu, s obzirom na sezonsku prirodu vezane poljoprivredne industrije.
Inovacije u Petrokemiji
Nova uprava je uspjela čak inovirati neke proizvode koje su poljoprivrednici u zemlji i svijetu jako dobro prihvatili.
Tu se potvrdilo ono što stalno ponavljamo mi glupi sindikalci iz Kutine: Hrvatska nema deset Petrokemija, u Hrvatskoj više nema tako zahtjevne tvrtke, s tolikom proizvodnom složenošću, s toliko različitih zanimanja i radnih procesa. Izborom nove, prosječno mlade uprave, krenulo se i u proizvodnju tih dvaju novih proizvoda, novih gnojiva, s minimalnim ulaganjima, a u postrojenju koje je prošli direktor praktički zatvorio.
Osvrnimo se ukratko na još neka poduzeća s EKN-ovim članstvom, a koja ste već i naveli. Imunološki zavod?
Još nije riješeno sve, iako se dobro krenulo, no zastalo se s pojedinim već donesenim odlukama. Vjerojatno iz razloga koji se tiču nove vlade i koje sam već spomenuo. Sutra me očekuje sastanak u Zavodu na kojem bismo morali vidjeti kako ćemo dalje, a od konkretnih najvećih problema ostaje i činjenica da je Imunološki d.d. – ona bivša tvrtka – pred stečajem. S obzirom na to da je sva imovina ostala na njoj, moramo vidjeti kako riješiti tu opasnost, u suradnji sa stečajnim upraviteljem.
Ina? Tamo ste prisutni u Rafineriji Sisak.
Nakon svih peripetija, tamo slijedi potpisivanje kolektivnog ugovora, nakon tromjesečnog pregovaranja. Prava su zadržana na razini dosadašnjih i to u današnjoj Hrvatskoj možemo smatrati uspjehom, nažalost.
S druge strane, nad Inom ostaje neizvjesnost u vezi s Molom. Mogu li se sindikati više zauzeti oko tog predmeta?
To je pitanje svih pitanja. Vidimo i sami da HDZ navija za prekid arbitraže, a uvjeren sam da je malo ljudi u ovoj zemlji koji to mogu uopće razumjeti, čitav taj slučaj. Jako je teško doći do konkretnih informacija i shvatiti što bi točno značio prekid, a što nastavak arbitraže. Zalagat ću se da proniknemo u to i pokušamo ostvariti neki daljnji utjecaj u korist radnika i države koja bi morala zadržati makar ono što u Ini sada imamo, pa s vremenom vidjeti kako dobiti i više.
Na koncu, povodom Prvog maja opet se spominjala (ne)mogućnost generalnog štrajka u Hrvatskoj, zbog sve težeg ugrožavanja radničkih prava i javnih dobara. Kako vi razmišljate o tome?
Generalni štrajk da, ali ne bilo kako. Tu treba krvavog rada, sloge između pet središnjica, sindikalne iskrenosti i uvažavanja, dosta pripreme i organizacijske stručnosti. Najgore što bi se moglo desiti jest uludo protraćena prilika, neuspjeh zbog površnosti ili nečije fige u džepu, što bi nas vratilo na grane još niže od ovih na kojima smo danas.
* Ovaj razgovor je vođen prije telefonske sjednice Vlade na kojoj je s popisa trgovačkih društava od strateškog i posebnog interesa ‘skinuto’ osam tvrtki, za koje se predviđa privatizacija
