Sve otkako je pukla priča, nitko nije propustio istaknuti kako je žrtva mladić s posebnim potrebama.
„Uznemirujući snimak: četvorica huligana u Kaštel Štafiliću brutalno premlatila mladića s posebnim potrebama!“ Razumljivo, stvar ne bi bila tako uznemirujuća da nije riječ o video zapisu. Kažem „razumljivo“ jer ovo je u potpunosti vizualna civilizacija: da je bila samo novinska vijest kako su „četvorica huligana u Kaštel Štafiliću brutalno premlatila mladića s posebnim potrebama!“, da su bila eto samo slova, ne bi se hrvatska civilizacija tako uznemirila sve da su četvorica huligana bili mladi srpski delije iz Srednje poljoprivredne škole „Radoš Jovanović Selja“ iz Prokuplja na ekskurziji u Kaštelima, a mladić s posebnim potrebama sam sin hrvatskog branitelja invalida Domovinskog rata.
Davno je, eto, bilo kad su slova posljednji put nekoga uznemirila. Niste čuli da je neki tekst uznemirujuć, nikad na portalu ili u novinama niste vidjeli naslov „Uznemirujući članak!“, nije zabilježeno da na koricama neke knjige piše „Oprez! Ovaj roman sadrži eksplicitne opise nasilja!“. U najslavnijem i najzloglasnijem, kako se to danas reče, „graphic violent contentu“ u cjelokupnoj povijesti štokavskih književnosti, Ivo Andrić na punih šest stranica mučno detaljno opisuje nabijanje na kolac seljaka Radisava, pa svejedno na koricama ne samo da nema „uznemirujućeg sadržaja!“, nego je „Na Drini ćuprija“ školska lektira u obje tri štokavske kulture. A dočim lijeni maloljetni čitatelji obnevidjeli od dosade pred deset mobitela nabiju jedan drugoga na šestar, već svi mediji objavljuju onaj zamagljeni, kako se to danas reče, „blurani screenshot“ uz najavu „uznemirujućeg snimka“.
Napisana riječ više nikoga ne može uznemiriti, uznemirujuć može biti samo snimak, samo i isključivo slika može uznemiriti umirenu i spokojnu civilizaciju očiju bez mozga: uznemirujući snimak njena je - recimo to tako - posebna potreba. Posebno ako je na snimku nasilje nad osobom s posebnim potrebama.
Zaintrigirala me ta stvar, pa sam – protivno svakom svom pojedinačnom načelu – pogledao „uznemirujući snimak“ iz Kaštel Štafilića. Vidjeli ste ga svi, pa da ne opisujem sad na šest stranica: dvojica srednjoškolskih mazgova poput hijena su opkolila nesretnog mladića, prijeteći mu zbog nekakvog duga od dvije hiljade kuna, dok druga dvojica sve vrijedno snimaju mobitelom. Mladić se prestravljen pokušava braniti, ali uzalud: natjeran da spusti ruke, dobija udarac koljenom u glavu, pa nekoliko šamara, pa udarac šakom, pa jedan školski high kick, pa još nekoliko šamara i konačno udarac nogom u rebra koji ga obara na tlo, iz čega zaključujemo da su napadači dobro upućeni u borilačke tajne iz šaolinskih hramova.
Ispalo je na koncu da nisu baš šaolinski hramovi, nego više hram Uznesenja Čudotvorne Gospe Sinjske, gdje su sva petorica tjedan dana ranije bila na hodočašću. Ili je tako barem posvjedočio premlaćeni mladić, ispričavši kako nije imao para za hodočašće u Sinj na Veliku Gospu, pa su mu napadači posudili dvjesto kuna, što je s kamatama naraslo na dvije hiljade. Nije nevažan detalj – kao što nije nevažno ni da se sve odigravalo u dvorištu mjesne crkve Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije – ali nije ni ključan. Ključan je detalj da je najagresivniji od mladih katolika član boksačkog kluba Leonid iz Kaštel Starog, dok je napadnuti mladi katolik dugo godina bio štićenik doma za djecu i mlade „Miljenko i Dobrila“ u Kaštel Lukšiću - dijete s posebnim potrebama.
Gledajući snimku, međutim, ni u jednom trenutku nije se dalo zaključiti da bi nesretna žrtva imala tih, kako se zovu, posebnih potreba. Jedina njegova vidljiva potreba bila je ona temeljna i ni po čemu posebna potreba da rukama obrani glavu i goli život. Posebnih potreba, ovako laički, pokazali su samo napadači: posebnu potrebu da se iživljavaju nad slabijim i bespomoćnim, i naročito posebnu potrebu da sve to dokumentiraju kamerom.
Ukratko: ako za potrebe ovog ogleda prihvatimo kako je „osoba s posebnim potrebama“ ona s poteškoćama u razvoju i slabijim kognitivnim sposobnostima - osoba dakle za koju smo u vremenima prije političke korektnosti običavali govoriti da je „zaostala“ ili „slaboumna“ - u vrlo znanstvenom smislu posve je legitimno pitanje tko je na „uznemirujućem snimku“ zapravo osoba sa, hm, posebnim potrebama: mladić koji se brani, pažljivo izbjegavajući svaku, i najmanju mogućnost težeg stradanja, ili ona četvorica koji slabu i nemoćnu žrtvu premlaćuju snimajući se mobitelom za društvene mreže, pažljivo tako izbjegavajući svaku, i najmanju mogućnost da ostanu neotkriveni i nekažnjeni?
Najzad, postavimo li stvari tako, postaje jasnije i kako je bilo moguće da dvjesto posuđenih kuna samo tjedan dana kasnije s kamatama naraste na dvije hiljade. Netko je, bogami, iz najjednostavnijeg kamatnog izračuna – kamata jednako glavnica puta kamatna stopa puta vrijeme – u školi dobio asa veličine kampanela crkve Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije.
Ukratko, djecom s posebnim potrebama – a repeticije iz matematike pri tom su samo jedna od tih - ispostavljaju se zapravo četvorica mladih mužjaka hijene.
Važno je to zbog onoga što je uslijedilo nakon objavljivanja šokantnog snimka na društvenim mrežama, kad je cjelokupna tradicionalno pravednička hrvatska javnost ustala u deklarativnu obranu bespomoćnog mladića, zakotrljavši uskoro nezapamćenu hajku na napadače, sve prizivajući beatificiranog splitskog osvetnika Filipa Zavadlava, mladića koji je kalašnjikovom smaknuo dvojicu dilera što su jednako maltretirali njegova mlađeg brata, postavši sam hrvatski bog pravde. S mobitelima u rukama, udobno zavaljeni u kauče i ležaljke na plažama, hrvatski su se pravednici zabavljali tako domišljajući najmaštovitije i najokrutnije oblike osvete i obračuna s napadačima iz Kaštela - pokazujući na mjestima upravo šaolinski talent za borilačke vještine i gotovo andrićevski talent za detalje - a na čelo vigilantske rulje spremno su se stavila dvojica proslavljenih splitskih boksača, osobito iziritiranih saznanjem da je vođa napadača boksač.
„Koji ste mangupi, a? Vas četvorica tuče jednoga, je li? Bit će vam lipo kad vam ja dođem malo pokazati kako se baca high-kick, kroše, di se drže ruke, kako se vrte kružni... Glupani mali. Da sam sad u Splitu ja bi vas tražija, a ne policija, retaji jebeni, da bili retaji. I čuja sam da neko od vas trenira neki borilački sport, kickboks ili nešto. Doći ću ti ja pokazat' malo na sparing kako se tuče i radi, šta triba napravit“, preko Instagrama je napadačima poručio Antonio Plazibat, osvajač K-1 Grand Prixa u teškoj kategoriji, dok im je drugi hrvatski boksač, Alen Babić – živopisnog umjetničkog imena Divljak – poručio: „Frajeri, jel? Srest ćemo se negdje. Kažu mi da jedan od tih bilmeza trenira boks. Smeće malo bježi iz boksa ili ću te ja maknuti!“
I odjednom – vrag je, kako vidite, kut gledanja - eto par milijuna Hrvata, eto cjelokupne pravedničke hrvatske javnosti u dvorištu neke provincijske marijanske crkve, gdje uz urlike odobravanja, s bakljama u jednoj i mobitelima u drugoj ruci, snimaju dvojicu tetoviranih šampiona kako preciznim krošeima i razornim high kickovima nemilosrdno mlate četvoricu kaštelanskih mladića s posebnim potrebama.
„Dobili su što su zaslužili“, pisat će u komentarima ispod tog „umirujućeg snimka“, jer u pravnoj i pravedničkoj Hrvatskoj dobija se po zaslugama, i ne vrijede tu građanski zakoni, već starozavjetni zakon oka za oko, otomanski zakon nabijanja na kolac i dobri, stari južnjački zakon linča. Konačno, sve što u svojim godinama znaju – od borilačkih vještina do kamatnog izračuna - četvorica mladića s posebnim potrebama naučili su upravo u takvoj Hrvatskoj, zemlji u kojoj se „četvorica na jednoga“ ne računa nepoštenom borbom, već poštenim pravom većine: njenom potrebom da uređuje svoje provincijsko crkveno dvorište i propisuje prava manjini. Takozvanom „posebnom potrebom“.
U ovoj priči, da se vratimo na njen početak, s posebnim su potrebama baš svi akteri osim onoga koji je tako naznačen. Posebnih su potreba četvorica mladih pavijana, posebnih su potreba šampioni koji bi ih mlatili, posebnih je potreba cjelokupna pravednička javnost - posebnih je potreba, najzad, čak i policija, koja je prema vlastitom priznanju snimku imala čak tjedan dana prije nego je objavljena na društvenim mrežama, ali se identifikacija četvorice vinovnika u gradiću od tri hiljade stanovnika pokazala težom od kamatnog izračuna na dvjesto kuna.
A posebno je posebnih potreba slavno hrvatsko pravosuđe, koje će javnosti s posebnom potrebom za krvavom osvetom tek trebati dokazati kako se za jedno premlaćivanje ne može dobiti više od par mjeseci zatvora, sve i da nije riječ o državi u kojoj se više od par mjeseci zatvora ne dobija niti za ratni zločin.
Sve dakle i da nije riječ o državi s posebnim potrebama.
n1info
