Simone de Beauvoir, u poznatoj knjizi ”Drugi spol”, navodi kako ženama ne treba apstraktna uzvišenost apstraktne ženstvenosti, ženama, baš kao i svim ljudima, iz same činjenice da su ljudi, treba povezanost između ”apstraktnih prava i konkretne mogućnosti”.
Ako ne postoji konkretna mogućnost da se neko pravo realizira, onda to pravo nije pravo, nego element porobljavanja ili, u najboljem slučaju, beživotna opsjena. Naše društvo je, kada je riječ o politikama ravnopravnosti, povezalo porobljavanje žena s opsjenarstvom koje to porobljavanje, krajnje cinično, predstavlja kao ljubav i brigu prema ženama.
Sjetimo se samo ”zaljubljenog i brižnog” javnog divljanja koje je svoju kulminaciju doživjelo na splitskom prosvjedu u toliko muževnoj formi rasplesanih fratara u habitima, odnosno haljinama, a sve zbog neke rodne ideologije koja u svijet ulazi ratifikacijom Istanbulske konvencije.
Što je to rodna ideologija, nitko od prosvjednika nije znao objasniti, bila im je dovoljna slutnja da se govorom o borbi protiv društveno uvjetovanog nasilja nad ženama navodno ugrožava tradicionalni poredak koji je u svijet, i to posebno ovaj naš, hrvatski mikrosvijet, pao direktno iz Božjeg krila.
Tada sam govorio kako Istanbulska konvencija nema metafizičku moć mijenjanja stvarnosti, ona je tekst čijim čitanjem i reakcijom na pročitano, možemo vidjeti kakve ”konkretne mogućnosti” slijede ženama u nekom, ovom slučaju našem društvu. Hoće li to biti svijet ”konkretne mogućnosti” nasilja ili borbe protiv nasilja, nikada ne ovisi o dokumentu, nego o društvu.
Hrvatska bi s ratifikacijom ili bez ratifikacije Istanbulske konvencije bila upravo ono što jest i što znamo da jest – jedna poluprimitivna država koja, zbog primitivnosti, žrtvuje svaku pozitivnu stvarnost, posebno stvarnost žene.
Istanbulska konvencija je samo jedan, nipošto nebitan tekst čijim čitanjem se razotkriva stvarnost nasilja nad ženama.
Kada nasilnik pročita tekst o nasilju, on se okomljuje na autora teksta jer ne želi da se o tom nasilju piše, kako čitatelji ne bi spoznali nasilje i bili pogođeni njegovom brutalnošću te da, u konačnici, ne bi donijeli jedini moralno ispravni sud, a to je da se nasilju treba suprotstaviti stajanjem uz žrtve nasilja. Svako suprotstavljanje nasilju nasilnike dovodi u stanje očaja.
Umjesto da, kao društvo, budemo pogođeni konkretnim nasiljem nad ženama, nas se tada, ali i sada, dovodi u situaciju da branimo nasilje govorom o ugroženoj čednosti žena.
Nasilnici nad pravima žena sebe predstavljaju kao vojnike za obranu čednosti žena. Obrana čednosti je prije nekoliko godina nastupila u mahnitanju protiv rodne ideologije, odnosno u zastupanju nekog nacionalističkog biologizma po kojem pravi Hrvati, osobito Hrvatice, sve svoje životne uloge crpe iz puke biologije, konkretno – spola.
Nacionalističkim biologistima, neovisno nalaze li se u fratarskim habitima, vojnoj odori ili, poput famoznog uprizorenja starca s instalacijom vagine oko glave, što smo imali prilike gledati na splitskom prosvjedu protiv rodne ideologije održanom 2018. godine, zajedničko je to da im ljudskost nije ništa drugo nego obvezujuća, nepromjenjiva i Božjom voljom određena praksa izvedena iz spolnog organa.
Koliko ironije oslobađa ovo spolno ili, još preciznije, genitalno hrvatstvo, ne treba posebno isticati. Freud bi, da je živ, zasigurno uživao. Hrvatski nacionalistički diskurs nije u stanju nadići granice ovog primitivnog biologizma i sukladno njemu određuje koje uloge pripadaju ženama.
Danas, ti isti, nacionalistički biologisti, nastupaju kao molitelji, odnosno kao ”klečavci”.
Klečavci su predstavnici duhovno-moralnog supstrata nacionalističkih biologista, stoga ne čudi da na istom mjestu kao i prosvjednici protiv tzv. rodne ideologije, a to su trgovi i ulice, ocrtavaju lik idealne žene – čedne, muškarcu podložne i, naravno, prikladno odjevene kako ne bi muškarce dovodile u napast.
Primitivno, manijakalno, sadističko kršćanstvo stane u jednu rečenicu: Eva je uvijek kriva. Evina nečednost je zavela i barbarizirala Adama, nečednost žena u hrvatskom društvu, ako je vjerovati onome što kaže pater Božidar Nagy, izaziva muškarce i pretvara ih u grešnike.
Eva je, dakle, opet kriva, to je njezina uloga – ne rodna jer rodnih uloga nema, ona je duboko kozmička.
Barbarizam ne proizlazi iz onoga koji vrši čin nasilja, nego iz onog, odnosno, one koja trpi nasilje jer je jadnog, mirnog, Bogu i domovini posvećenog muškarca izazvala, pa je samim time nasilje i zaslužila.
To nasilje i nije nasilje, ono pripada prvoj i najznačajnijoj pedagoškoj lekciji nacionalističkih biologista, odnosno, samom katekizmu branitelja ženske čednosti koja počiva na priznavanju autoriteta muškarca. Taj autoritet je, naravno, duhovni, a ta duhovnost je barbarska.
Barbarizam muškog nasilja je, ako pitate ovu tzv. duhovnu verziju nacionalističkih biologista, potpuno prikladan odgovor na Sotonino zavođenje, a ono je, naravno, pohranjeno u liku žene.
Ženama ne trebaju muškarci na koljenima, ženama ne trebaju vojnici zadanosti ili borci da se prošli svijet oživi.
U tom svijetu su žene prvi put, ako izuzmemo cehovsko ograničenje prava glasa, dobile pravo glasa 19. rujna 1893. na Novom Zelandu, dok je to pravo Švicarska uvela tek 1971. godine.
U Velikoj Britaniji su, sve do zakonskog rješenja iz 1970. godine, žene za isti posao dobivale puno manju plaću. Ova neravnopravnost u primanjima i danas je prisutna.
Međunarodni dan žena je prilika da danas svi ustanemo protiv onih koji bi žene i dalje diskriminirali i oduzimali im prava, propisujući im, pritom, mjeru njihove ženskosti.
U hrvatskom društvu poniženje žena propagiraju udruge božanskog prava, a koje se navodno zalažu za obitelj i brak – naravno, poiman kao životna veza između muškarca i žene. Nije slučajno što su ovi uzurpatori i negatori prava posebno zainteresirani za brak i tzv. roditelje-odgojitelje.
Brak takvima nije mjesto ljubavi i podrške, jer da jest, ne bi se protivili brakovima (istospolne) ljubavi, njima je brak utočište za žene koje treba, čim izađu iz doma muškog autoriteta, u političkom, društvenom, ekonomskom i ljudskom smislu ponižavati.
Takvima je brak zajednica između Adama i čedne Eve, odnosno, ako je riječ o nečednoj Evi, onda je to zajednica nečedne Eve i barbarskog Adama koji nasiljem Evi vraća čednost.
