Na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, živi kip, nestvarno nepomičan, prerušen kao bijeli portret u okviru, magnetično je privlačio poglede. Na kinetiku bi ga potaknuo jedino zveket metalnog novca koje bi ubacivali prolaznici, turisti i djeca s roditeljima ili s djedovima i bakama. Tada bi se teatralno pomjerio u znak zahvalnosti što su nagradili njegov zabavni nastup – neuobičajeni performans. Uostalom zato se i izlaže kao živi kip na trgu- za novac. Postoji još jedan način da živa statua pokaže ljudsku elastičnost i slabosti, a koji je pred mojim očima demonstrirala grupa obijesnih tinejdžera. Prišuljali su mu se s leđa i dreknuli u uho. I mrtvi bi se na to trgnuli, a kamoli ne bi performer koji je koncentrirano buljio ispred sebe, ne očekujući sabotažu.
Ovakvo predumišljajno, koreografirano prakticiranje nepomičnosti suprotno je ljudskoj prirodi, kretanju, mimici, davanju znakova života i zato fascinira. Živi kip je neka vrsta obmane, utvare, imitacija suprotnosti životnosti. Živi kipovi izazivaju pogrešnu percepcija, pa smo skloni netočno objasniti podatake koje daju osjetila. Razuvjeravam se u to tako što sam i sam u časicu ispred njega stavio nekoliko kuna. Klanja mi se.
Pomislio sam na trenutak da su u stvarnosti živi ljudi živi kipovi, a političari im za njihovu nepomičnost i pasivnost za nagradu bacaju oglodane kosti. Tada im se narod klanja. I deru nam se u uši, ti obijesni ljudi koji su si dali za pravo vikati u ime svih nas.
