Živimo li u postzapadnom svijetu?

Kako nazvati naše razdoblje? Je li tu riječ o povijesnoj prekretnici, o interregnumu ili o još jednoj fusnoti u odnosu na duga tisućljetna razdoblja? Zapadna epistemologija i racionalistički linearni pogled uvijek su bili opsjednuti pitanjem kronološke periodizacije povijesti i definiranjem suvremenosti. Danas, posebno u post-pandemiji, Zapad se naizgled nalazi ispred vremensko-prostorne slijepe ulice. Od kraja Drugoga svjetskog rata zapadni je svijet prolazio kroz hladni rat, posthladnoratovski i bipolarni poredak, zatim razdoblja unipolarnog svijeta, pa se suočio s pojavom multipolarnog svijeta s usponom Putinove Rusije i Kine, s neobipolarnim (SAD – Kina) ili tripolarnim poretkom (SAD – Rusija – Kina) unutar globalne multipolarne konfiguracije.

Zbog rasta i značenja suparničkih geoekonomskih i geopolitičkih izvanzapadnih sila poneki analitičari već govore o post-zapadnom svijetu: singularno povijesno razdoblje, koje obilježava kraj geopolitičkog, kulturnog, epistemološkog monopola zapadne moći u svijetu. Nove okolnosti četvrte numeričke revolucije i numerizacija svih segmenata ljudskog života te iskustvo snage biopolitičke moći i društvenog inženjeringa za vrijeme korona-krize znatno su poremetili zapadne sustave vrijednosti i predočenja svijeta, te radikalno promijenili tradicionalne antropološke repere i uvjete u kojima su se desetljećima sidrili zapadni način života, kozmopolitski duh moderne, svijet stabilnih uvjerenja u znanstvene i povijesne progresivne monolinearne sheme i eksplikativne modele. Suvremeno pandemijsko i višeslojno krizno razdoblje koje vodi u doba radikalne neizvjesnosti i briše epistemološku sigurnost nalikuje na ono što filozof Karl Jaspers naziva graničnim situacijama u kojima čovjek „treba uzeti u obzir prošlost koju nije proživio i budućnost koju neće doživjeti“.

Solastalgija ili melankolija zavičaja

Zapadni svijet suočava se s procesom akulturacije, gubljenjem obilježja autohtone kulture, osjećajima anksioznosti i otuđenja na vlastitom tlu koje neki nazivaju solastalgijom kao novi mal du siècle, koji je zahvatio zapadnu civilizaciju. Naime, solastalgija se opisuje kao osjećaj bespomoćnosti, gubitka smisla, pa čak i tjeskobe pred alarmantnim posljedicama razornih ljudskih aktivnosti na planetu. Taj je pojam 2007. iznio Glenn Albrecht, filozof zaštite okoliša i bivši profesor na sveučilištu Murdoch u Australiji, u članku Solastalgia: nevolja uzrokovana promjenom okoliša u kojem analizira psihološku patnju koju pojedinac doživljava zbog sporog, ali stalnog uništavanja poznatih elemenata u svojoj okolini. Nalik nostalgiji ili melankoliji, tu tugu osjećaju pojedinci koji su kod kuće, na svome tlu i na mjestu koje više nisu kadri prepoznati.

Opće prihvaćene zapadnocentrične povijesne periodizacije snažno su ukorijene u kolektivna predočenja (antika, srednji vijek, renesansa, moderna, belle epoque). Riječ je periodizacijskom imaginariju o kojem govori Yann Méve, koji omogućuje određivanje, razumijevanje, ali i usporedbu i sekvencioniranje povijesnog vremena. Subjektivna generacijska poimanja i percepcija iskustava iz prošlosti i povijesnih razdoblja neminovno se danas suočavaju s fenomenom fetišizacije sadašnjosti i uklapaju unutar dominantnoga diskursa o krizi budućnosti, diskursa koji također produljuje sadašnjost. Poneki ekstremni događaji, poput 11. rujna, financijske krize 2008. i pojave virusa COVID-19, koji mijenjaju pravila igre, često se doživljavaju kao točke preokreta, prijelaz epoha.

Franka Knight karakterizira događaje prema njihovoj razini neizvjesnosti i razlikuje rizične događaje od nepredvidljivih rizika, događaje koji ne podliježu izračunu i evaluaciji probabiliteta (gospodarske krize, teroristički atentati, ratovi, prirodne klimatske katastrofe ili čak društveni pokreti). Neki su specifični veliki događaji tijekom povijesti strukturirali naš imaginarij i bili pokretači bitnih epohalnih promjena, a zapadna historijska epistemologija i periodizacija često služi za dijagnosticiranje sadašnjosti i pronalaženje svojstvenoga duha vremena, tzv. Zeitgeista. Treba li shvaćati našu suvremenost kao singularnu epohu ili pak kao posljednju fazu izumiranja starog i istrošenoga zapadnog svijeta?

Na vanjskom planu, nakon pada Berlinskog zida, Zapad je vjerovao u konačnu svjetsku pobjedu svog pogleda na svijet koji vuče korijene iz prosvjetiteljstva i moderniteta, s liberalnim individualizmom, kozmopolitizmom i ljudskim pravima. I kada su neki teoretičari najavljivali kraj povijesti, nekoliko se konkurentnih nezapadnih svjetskih kultura čvrsto suprotstavljalo zapadnom društvenom modelu i svjetonazoru, koji su se do sada smatrali univerzalnima.

Pojavljuju se alternativni politički i društveni autokratski modeli diljem muslimanskog svijeta, Azije, Kine, Rusije, koji osuđuju zapadnu liberalnu demokraciju kao uzrok društvene i duhovne dekadencije. U samoj Europi poneke postkomunističke zemlje danas promiču neliberalni populistički autoritarni politički model, poput Mađarske, suprotstavljajući se postmodernom liberalizmu i individualizmu. Filozofkinja Chantal Delsol u djelu Sumrak univerzalnog ističe kako se na Zapadu klasični humanizam pretvorio u humanitarizam, dok su kulture postale ideologizacijom svojih tradicija.

Na tragu globalnog antirasističkog pokreta u povodu ubojstva Georgea Floyda, zapadni svijet suočava se s uvoznom inačicom postkolonijalističkog i indigenističkog diskursa koji izražava mržnju prema svemu što simbolizira zapadno-kršćansku civilizaciju, razvidno kroz učestala vandalska djela i devastaciju spomenika kulture zapadne civilizacije. Promiče se obrnuta rasna ideologija, koja nastaje u američkim sveučilišnim kampusima 1970–1980, uvezena na europska sveučilišta putem francuske nove i radikalne ljevice, dekonstruktivističke škole i poststrukturalizma Foucaulta, Derridaa, Deleuzea, Lacana, pod okriljem kojih su popularizirane teze anglosaksonskih gender studies ili racial studies, subaltern studies. Paradoksalno, tribalno-manjinski diskurs danas mutira u apologiju krajnje tribalizacije i komunitarizacije društva na Zapad, koja se zasniva na republikanskim, sekularnim i često asimilacijskim postulatima moderne države-nacije.

Ideologija probuđenosti, budnosti (woke, engleski izraz za „budan“), koja se proširila u javnosti i medijima s aktivizmom Black Lives Matter nakon ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda, odnosi se na svijest o pitanjima vezanim za socijalnu pravdu i rasnu jednakost, no zbog sve veće prihvaćenosti izvan afroameričkog podrijetla, izraz „probuđen“ dobio je šire konotacije.

Sve se više koristi kao sveobuhvatni izraz za opisivanje progresivnih ideja, često usredotočenih na obranu prava manjinskih skupina i akademskih struja poput teorije kritičke rase, pokreta poput #metoo i LGBT, kojima je cilj promicanje socijalnih manjinskih prava. Na Zapadu takve ideološke struje budnosti poprimaju oblike nove političke korektnosti i cenzure pored već postojeće kulture otkazivanja na društvenim mrežama. Ta ideologija postala je glavna poluga epistemološke i društvene dekonstrukcije zapadnog pogleda na svijet.

Za esejistkinju Anne-Sophie Chazaud, „uvoz tih često histeričnih koncepata znači kulturno osiromašenje, podređenost dominantnim misaonim obrascima“, dok britanski konzervativni pisac Douglas Murray kritizira taj moderni aktivizam u knjizi The Madness of Crowds: Gender, Race and Identity, detektirajući rasnu devijantnost tog diskursa koji dovodi do antagonizacije homoseksualaca protiv običnih ljudi ili antagonizaciju žena protiv muškaraca, dok ne želimo da se rase instrumentaliziraju jedna protiv druge. Zapadni se svijet do te mjere sekularizirao da se danas pod pritiskom tih ideologija pretvorio u postzapadni eksperimentalni poligon histeričnoga puritanstva koji vidi nasilje posvuda: patrijarhat, seksizam, heteroseksizam, homofobija, transfobija i komunitarističko-rasne hibridizacije.

Amerika kao post-Zapad, a Zapad kao post-Europa?

Nedavni zaokret Australije u izboru saveza sa SAD-om i Velikom Britanijom u Indopacifiku, kupnjom američkih nuklearnih podmornica i otkazivanjem dvanaest podmornica Francuskoj, na neki način odražava repozicioniranje SAD-a u vodstvu nove geopolitičke anglosfere, ali i percepciju koju Amerika ima o samu Zapadu kao starom svijetu, oslabljenu i podijeljenu iznutra. S obzirom na to da Zapad nije tvorio homogenu zemljopisnu cjelinu, on je stvorio sfere koje obilježavaju tržišna demokracija, tržišna ekonomija, nasljeđe prosvjetiteljstva, individualizam, idolatrija tehnoznanosti, racionalizam, potrošačko društvo i društvena sekularizacija. Stoga se suvremeni Zapad poistovjećuje s ekonomski razvijenim zemljama svijeta, uključujući Japan, Tajvan, Južnu Koreju i Australiju, kao i bivšim komunističkim zemljama, SAD-om i Južnom Amerikom.

Ipak, Monroeva doktrina zabranjuje svakoj europskoj sili intervenciju u američkoj zapadnoj hemisferi te naglašava izolacionizam i intervencionizam, koji se danas očituje u novom kursu unilateralizma naslijeđena od Trumpove ere i demonstraciji vojnog i geopolitičkog hegemona u svijetu. Treba se prisjetiti Hegelova proročanstva: „Amerika će se usprotiviti Europi čim osvoji kontinentalne zemlje na zapadnoj granici Pacifika.“ Trebalo bi se postaviti pitanje nije li suvremeni Zapad zapravo odraz svojevrsne post-Europe. Ne doživljava li taj dugi val tisućljetne dekonstrukcije apoteozu kroz ideologiju probuđenosti i pokajničkog stanja svijesti Zapada, kao odraz postzapadnog izumiranja?

Simptomatična je to alegorija ničeanskog europskog nihilizma, modernog Zapada, zapravo nihilizam bolesnog, iscrpljenog, dekadentnog društva, koje samo sebi nanosi štetu.

matica