Kakva je farsa život u ovoj našoj državi. Premda se svi trude da se prikaže drugačije, ljudi su veoma nezadovoljni, veoma frustrirani.
Ni u čemu nije toliki problem, ni u krađama i rasprodaji državne imovine, ni u opetovano dokazanoj zakazanosti pravne države, ni u korumpiranom sudstvu, ni u osiromašenom zdravstvu, ni u umrtvljenom i poltronskom obrazovanju, ni u demografskom padu, ni u iseljavanju, koliko je problem u tome da je socijalno raslojavanje među ovima koji su još tu, sve dublje, da je rascjep već sada prevelik, i da su oni koji su osuđeni na običan, svakodnevni život, u stvari predstavnici jedne neizlječive državne i socijalne bijede, koja je svakoga dana sve očiglednija i sve dublja.
Golema je energija naših ljudi uložena u to da se prikaže da je ovdje sve kako treba, golema energija ulaže se u to da se prikaže kako možemo, kako smo ekonomski potentni, kako su naši uskršnji i svi ostali stolovi raskošni, kako za nas nije problem da si priuštimo ovo i ono…
Golema energija koja nas želi prikazati kao pozitivan i radišan narod koji se zadovoljava s malim, koji opušteno gleda TV showove u kojima plešu oni koji imaju skupe kostime i lijepe frizure, koji možda žive na visokoj nozi, voze se u taksijima i odijevaju u trošnim i poluraspadajućim garderobama moćne televizijske kuće, na čijem bogatom asortimanu počiva sva naša obiteljska i državna sloga, naš nepisani konsenzus oko toga da ćemo se i nadalje smijati i pljeskati najboljem TV kuharu, najdebljem sudioniku showa ”Život na vagi”, ili najzaljubljenijem paru iz showa ”Ljubav je na selu”, ma što god se događalo oko nas, vani, u stvarnome svijetu, onome u kojem zbiljski sudjelujemo, kojega svojim radom i odlukama podržavamo, o kojemu ovisimo.
Golema je to energija, koja je ponovno potrošena ”u prazno”, ni za što, jer cijene su sve veće, a plaće sve manje, ljudi su sve iscrpljeniji i potrošeniji, a kapitalizam baš boli briga za sve osim za profit – evo ih, već stižu iz dalekih istočnih i drugih zemalja oni koji će raditi još i više, energičnije i zdušnije, i za još manje novca…
Sve je ovdje tako namješteno da je potrebno da se čovjek sljubi s politikom, da postane barem jedan od onih koji na politici griju leđa, jedna vrst barem očiglednog simpatizera, truloga panja, nije bitno koga ili čega, nečega što ima auru političke moći, i da se na taj način, kao neka mala baterija u kućištu tranzistora, napaja snagom – snagom koju će mu dati viđenje u pogledima drugih, snishodljivost koju će taj jadni, beskarakterni položaj probuditi, to trčanje da se nekome otvore i pridrže vrata dok negdje ulazi ili izlazi bez obzira na to što ovaj ima slobodne i zdrave ruke, i što je pri punoj snazi…
Sve je u ovome kaosu, kojega još uvijek zovemo i držimo svojom zemljom, čijim se idealiziranim mistifikacijama još uvijek zanosimo u trenucima halucinantne sanjarije, tako očajnički glumljeno i deplasirano, sve je podvrgnuto zadovoljenju općega dojma, koji neće i ne smije naborati čelo strogoga oca, koji nas sve neprekidno promatra.
Sve je jedna igra, igra bez granica, u kojoj postoje nevidljivi ciljevi iscrpljivanja zajedničkog neprijatelja – svih onih koji ovome životu, provođenom na ovako ispravne i pravedne načine, nalaze neku zamjerku, i usuđuju se javno je iskazati.
Jer postoji stroga šutnja, prezir, odbacivanje onoga koji se ne nalazi u zajedničkom loncu u kojemu se kuha nešto fino, u kojemu se plješće i smije – da neprestance plješće i smije debelim i duhovitim kuharima i kuharicama, i njihovim debelim i duhovitim gostima koji su cijeloga života kuhali i jeli, kuhali i jeli, i nisu primjećivali ništa drugo uokolo sebe, upravo ništa drugo, jer nisu niti mogli ništa primjećivati, obzirom na to da im je glava neprekidno bila zagnjurena u lonac.
Jer potrebno je samo to, smijati se i pljeskati, nipošto se ne obazirati ni na što od onoga što nas se duboko tiče – ni na kakav problem ove zajednice, u kojoj pacijenti dijele isti krevet ili umiru po bolničkim hodnicima, lišeni liječničke skrbi, lišeni medicinske nadležnosti na koju po zakonu svi imamo pravo…
Po zakonu, koji je osmišljen za neke idealne građane neke idealne zemlje, s kojom naša stvarnost – optimistična i simulirana stvarnost s najnovijim Eureka! spasonosnim projektom od najvećeg nacionalnog značaja – ugradnje liftova u stambene zgrade do pet katova, nema nikakve veze.
