Zlatko Dizdarević: Zašto se Europa i Amerika ne žele izjasniti o uzrocima izbjegličke krize

Stvar se polako kreće ka usijanju i požaru, a vatrogasci nikako da lociraju izvor požara. One po svijetu koji to naslućuju, ignoriraju. Riječ je, naravno, o »odjednom izbjeglicama« i svemu onome što su pokrenuli, i o »odjednom traganju za pravim krivcem u Siriji« jer izgleda, eto, da to nije ISIL. Ovo drugo »odjednom« ide u dva pravca. Po jednima je za sve isključivo kriv Assad koji je svojom krvoločnošću proizveo sve zlo, pa tako i do ISIL-a, uz sve druge »umjerene« teroriste.

Njega zato treba ukloniti pa će se stvar smiriti. I doći će demokracija, valjda. (Kako i s kime, i tu ima više varijanti) Na ovom konceptu rješavanja insistiraju Washington i saveznici pa u tom smislu šalju već jasne poruke. Po njima je čak novo vojno prisustvo u Siriji »oslabilo bezbjednost SAD !?«  Doduše, neki se u Evropi takvom gledanju na stvar pomalo i opiru, nakon što su im na granicama desetine hiljada izbjeglica  iz Sirije i to prije svega iz kampova u Turskoj, ne više primarno iz Libije, preko mora.

Po drugima, Assad je dio rješenja, ma kakav bio, i bez njega se drama u Siriji ne može zaustaviti. Kao što se bez njega ne mogu poraziti ni ISIL ni ostali koljači, među njima i mnogi proglašeni umjerenima. Ako se hoće poraziti. Naravno, ovdje bi bila potrebna sva pomoć onih koji bi to istinski željeli, a onda bili i u stanju nešto da urade. Na ovom konceptu insistiraju Rusija, Iran i manje zainteresirana Kina. Za sada. Moskva je već krenula i u operativnu akciju na terenu što je silno uzburkalo duhove na Zapadu.

Iznenađeni su kako to da  strana sila može ući na teren »njihove« monocentrično knjižene zone interesa – i to oružjem !? Naravno sve ovo ima i drugu dimenziju: utvrđuju se na terenu pozicije za sutrašnja pregovaranja i politička rješenja koja će doći, kad – tad. Što jače vojne pozicije, jače su i one pregovaračke. Amerikanci to znaju, ali je medijski šou dio igre.

Pošto u ovakvim razmišljanima nema smisla zaboraviti sve ono ranije, kada je krv već pala a promatrači iz daljine progutali tada na sve strane serviranu priču i objašnjenja, evo da se podsjetimo.

Prvo nije valjao Afganistan jer su mu se uselili Rusi. Trebalo ih je istjerati odatle. Proizvedeni su talibani, prvo u Pakistanu, kao oružje protiv Afganistana i Rusa. To se zove geostrategija. Rusi su u dugom ratu poraženi i otišli kući, pravo u rasulo Sovjetskog Saveza. To je i bio primarni američki cilj priče o Afganistanu. Talibanima se pobjeda osladila i nisu htjeli kući, posebno ne bez oružja. U igri koja je slijedila, stvoreni su i mudžahedini i Al Qaeda na čelu s Bin Ladenom…Ako se ne sjećate, doveden je iz prebogate saudijske porodice. U Afganistanu, Pakistanu i regionu, tako je, eto, pobijedila »demokracija« uz ljudska prava, i zavladao je potpuni  mrak. U Kabulu i Islamabadu danas se mnogi sjećaju nostalgično »onih« vremena, ali se to ne smije pokazati.

Korporacije trljaju ruke

Sasvim pojednostavljeno, priča je ponovljena u Iraku, samo bez Rusa. Satrap i tiranin Sadam Hussein koji je ne mnogo prije bio američki igrač pa se oteo, oglašen je krivim jer, zna se, ima oružje za masovno uništenje. Morao je biti uklonjen. Naravno, Zapad je u Iraku opet branio slobodarske principe, demokraciju i ljudska prava. Zemlja je razorena, svi najcrnji duhovi  pušteni su iz boce, artefakti Mezopotamije odnešeni, nafta stavljena pod kontrolu. Sadam je uhvaćen kao miš u jazbini, i obješen. Nije htio da se preda. Iraka bezmalo više nema, haos, krv i suze na sve strane. I tamo se sjećaju onih vremena, ali uzalud. Realnost je sasvim drugačija. Terorizam je postao biznis.

Prvo Zarkavi pa ISIL s Bagdadijem plus nebrojeni  slični. Ovaj drugi, kada mu je postalo malo u Iraku, prebacio se u Siriju jer i tamo stoluje »tiranin«. Novi posao u izgledu. U međuvremenu je sve bilo isto i u Libiji, uz male nijanse različitog. Dojučerašnji uvaženi gost i finansijer na evropskim »dvorovima«, Moamer Gadafi, po istom je receptu oglašen zlotvorom. O tome niko nije pitao milione zaposlenih u pustinjskoj plemenskoj zemlji koja je ogromnim cijevima čak i more ispod zemlje premještala, dovodeći vodu s jednog kraja države na drugi. Njegova je »tiranija« vani uglavnom bila obračunavana u nafti i dolarima. Neko je u tom računu, daleko od Libije, ostao prekratak. Sve je drugo laž. Finansije su sređene avionima i raketama.

Gadafi je uhvaćen u nekoj rupi u koju se šćućurio jer nije htio da se preda. Dokrajčen je na najsuroviji način. No, za demokraciju i ljudska prava svaka je grubost dozvoljena. Zemljom danas haraju horde ubojica, a efikasno im se prišunjao i ISIL. Korporacije trljaju ruke masne od nafte.

Nedugo nakon ovoga, »umjerenoj« Muslimanskoj braći u Egiptu ponuđeno je partnerski da se prihvate demokracije. U tome im se pomoglo konkretno, organizirano, logistički. Nije uspjelo jer na Nilu, od kralja Faruka do danas, politiku kreira vojska, ma koliko rodna kuća »braće« bila baš tamo. Istovremeno, iz unutarislamskih razloga vehabije iz Saudijske Arabije, pored zbunjenih partnera iz Amerike, nisu dozvolile da ih u važnom Egiptu nadvlada povijesno rivalska struja Muslimanske braće.
Demokracija i ljudska prava u Egiptu nisu baš uspjeli kao u Afganistanu, Iraku i Libiji, ali zemlja nije razorena i žive glave su na ramenu. Sutra? Ko zna, vidjet će se.

»Neka zaustave rat«

Onda je došla Sirija. I nakon četiri godine krvi do koljena, klanja, protjerivanja, užasnih rušenja i razaranja bezmalo na svakom koraku osim, za sada, u Damasku i uz obalu Mediterana, ostaje dilema s početka: Je li Assad kriv što demokracija i ljudska prava još nisu stigli do Sirijaca jer je eto baš on »proizveo« ISIL i ostale tzv. umjerene koljače. Ili su oni, zajedno s njihovim  patronima kojima je osnovni cilj bio rušenje Assada kao prepreke njihovim interesima, krivci što tamo demokracija dobrano kasni. Za više od dvije stotine hiljada mrtvih nikada je i neće biti. Teško i za oko četiri miliona izbjeglica izvan zemlje i najmanje toliko raseljenih unutar Sirije. Do sada.

Zašto demokracija i ljudska prava nisu stigli onako brzo i efikasno u Damask, u punom obimu, kao u prethodnim slučajevima, mada je scenario bio isti i lijepo smišljen: prvo neupitna konstatacija o razornoj autokraciji i tiraniji, uz svekoliku političku i medijsku argumentaciju. Potom »proljeće« pa napad, domaći revolucionari, onda avioni sa ili bez odluke UN-a, sasvim svejedno, pa umjereni koljači, sve do ubojstva autokrate i rušenja mrskog sistema. Cilj je morao biti postignut. Eto pobjede demokracije i ljudskih prava.

Šta je zakazalo u ovako jednostavnom projektu podržanom od svih »Prijatelja Sirije«, odlučno šutljivog UN-a, vječito nesnađene EU sem povijesnih zaljubljenika u Bliski istok, Velike Britanije i Francuske, uz mnoge nebrojene NGO-e, svjetske organizacije, arapske »prijatelje«, profesionalne domaće ekstremiste itd. Zakazalo je što nisu uspjeli uhvatiti tiranina, i ubiti ga. Branilo ga kod kuće, ma kakav bio, jer bi i kao najgori bio bolji od »umjerenih koljača« koji su Sirijcima ponuđeni kao alternativa. Sirijci su znali šta je život, uz svu diktaturu nad glavom.

Usput, ovih dana kola internetom serija sjajnih i podjednako dramatičnih fotografija o zemlji »prije i poslije demokracije«.

I šta sad? Evropa se povija ne toliko pred izbjeglicama i cijenom njihovog »koštanja«, koliko pred vlastitom nesposobnošću da se nosi sa posljedicama drame. Zatekli su je duboko disonantni tonovi povodom svega u vlastitom dvorištu, a nespremna je da se pogleda u ogledalo i vidi na šta liče svi oni njeni, na čelu lijepo ispisani principi i vrijednosti. Uz to nikako da se suoči s jedinim važnim pitanjem i jedinim važnim odgovorom: pitanje je otkud svi ti ljudi tu, ko ih je potjerao iz njihovih kuća i s kakvim ciljem, kako ih zaustaviti jer ih se mnogo više od već pristiglih sprema na isti put. Odgovor nisu u stanju da prepoznaju čak i kad ga na dječije jednostavan način formulira dvanaestogodišnji Sirijac pristigao na tlo Evrope: »Pa neka zaustave rat i mi ćemo se rado vratiti kući…«

Lažna teoretiziranja

Ovdje se, konačno, dolazi do kraja. Ta ista Evropa, zajedno s Amerikom i partnerima među samim Arapima, uz kolosalnu pomoć jadnih medija i njihovih dirigenata, doista čast izuzecima, ne želi da se oglasi povodom pitanja otkud izbjeglice. Zato što znaju koliko su sami za to krivi. I odakle dolaze. I šta se tamo dešava. I zašto se ne završava. Otud i sva lažna teoretiziranja što su taman dovoljna da se priča nastavi dok se ne ukloni razlog zbog kojeg Sirija nije »demokratizirana« onako brzo i efikasno kao u prethodnim slučajevima. Dok se ne eliminira »tiranin«. Požar mora da se održava po svaku cijenu, ma kako krvav bio, a vatrogasci koji naslute gdje su piromani ignoriraju se.

Pomalo mitski glasnogovornik zvanične američke politike, CNN, bavio se prije četiri dana analizom opcija za okončanje rata u Siriji. Precizno. Pobrojali su veoma pedantno i uz, uglavnom, prihvatljivu argumentaciju pet varijanti koje su do sada bile u igri.  Prvo je 2013. nakon hemijskog napada u Gouti, naravno pripisanog Assadu, bilo naoružavanje sirijske opozicije do rušenja tiranina. U zadnji čas su, kao, ustanovili da u tu »opoziciju« spadaju i najcrnji teroristi Al Nusre, Ahrar-al-Shama i Jaish al Fataha. Pa se odustalo. Druga varijanta je bila izgradnja sigurnosne i no-fly zone na sjeveru Sirije gdje će naseliti izbjeglice i organizirati im život, uz »umjerenu opoziciju«, onu gore pomenutu.

Onda su dokučili da bi ovi nastavili teror nad stanovništvom i to dok ih čuva NATO. I opet odustali. Tako je bilo i s nevoljkom opcijom broj tri – Assad jeste faktor rješenja, ali tu je problem s »principima«, kako tiranin a partner! A političarima su principi, to znamo, najvažniji. Zatim dolazi varijanta s podjelom zemlje na Kurde, Assada, ostalu opoziciju i ISIL ! Eto, konačno, legalizacije ISIL-a, valjda umjerenog. Nekome pametnom palo je na pamet da i to ima veze s principima. Najlakša je, konačno, bilo s petom varijantom: nastaviti dronovima i avionima iz daljine, laganim naoružavanjem »umjerene opozicije« da ne kažu da su zaboravljeni, pa čekati šta će biti.

Mnogima se činilo da sve može, jer je Sirija daleko. Televizija se može i dozirati. Greška je bila s tom navodnom daljinom. Nije daleko i bit će svakim danom sve bliže, kao opasnost za komoditet, tolerantnost i humanost stare Evrope.

U svemu ovome, zato, možda padne na pamet nekome jedina varijanta koja do sada nije igrala: pomoći legalnom Assadu (princip) da otjera koljače, uljeze i nebrojene lešinare svih vrsta iz suverene države. Onda formirati privremenu i prelaznu vladu s pozicijom i opozicijom iz zemlje (opet princip). Onda temeljem novih odluka o modelu višepartijske države (što Sirija već ima), raspisati nove izbore (princip) i uz međunarodno promatranje cijelog procesa ustanoviti volju svih koji imaju pravo glasa.

Tako bi se zadovoljili svi principi što je očigledno jako važno mnogim igračima, i došlo bi do mira kao osnovnog uslova za povratak ljudi i početak mukotrpnog procesa prema dalje.

Ima ovdje, doduše, nekoliko problema, mada nisu ni blizu principijelnih: kako otjerati i izolirati iz igre u Siriji gamad i one što su ih doveli i ojačali. I kako principijelno poraziti pljačku i inozemne interese koji su vrhunski princip stranaca na Bliskom istoku.

Tu se, eto, zatvorio krug u priči s onim vatrogascima koji vide, a ne mogu da kažu odakle je požar krenuo. Jer odatle se, valjda, mora krenuti i u gašenje, uz istovremeno debelo polijevanje prstena oko požarišta, da se ne širi dalje. Nažalost, vatrogasci nisu u političkim i korporativnim vrhovima. Planetarnim.

tacno