Naravno, sve je bilo uzalud jer svima su nam ipak „turili kitu“ razornog braka ekstremnog nacionalizma i primitivizma, „junačkih“ deseteraca kao okvira za mržnju, mita o krvi i svetom tlu uz humpa-cumpajući ritam „narodne muzike“. Posljedice te pobjede, nažalost, bolno osjećamo i danas.
Vijest je odjeknula kao zvučni šamar. Milan Mladenović, osnivač grupe Ekatarina Velika – koji je još u studenome 1995. preminuo od raka gušterače - uskoro bi mogao dobiti ulicu u Zagrebu. Naime, još je prošle godine Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova Grada Zagreba prihvatio prijedlog da Mladenović dobije svoju ulicu u Zagrebu. Zašto Milan? Zašto u Zagrebu? Odgovor na ova pitanja, baš kao i odgovori na sva moguća pitanja koji uključuju i najmanju mrvu odnosa prema „naslijeđu“ upokojene federacije i kulture na kojoj su odgojene generacije, kako bi to ljupko kazao Željko Kerum, „urbanih jugoslavenčina“ – u trenu je izazvalo oprečne reakcije.
Na obje strane Drine. Nakon što je beogradski „Kurir“ prenio vijest i na svojem internetskom izdanju, dio čitalačke publike nije krio zadovoljstvo što i Zagreb – nakon Beograda – želi imenom ulice odati počast Mladenoviću - dok su drugi pak smatrali da eto Hrvati opet žele prisvojiti još jednog Srbina baš kao što su to uradili s Nikolom Teslom.
Naravno, mnogo zanimljivije i poučnije bile su on-line reakcije u hrvatskom medijskom prostoru. Doduše, posve očekivane. Jer tko ne bi stavio novac na tvrdnju da će pokojni lider Ekatarine biti prozvan „narkomančinom“ koji se urokao na smrt heroinom, rockerskim smećem čija glazba, za razliku od jednim postom posebno apostrofirane Cece, Hrvatima „nije donijela radost“ (!), ali naravno i „srbendom“ koji nema što tražiti na zemljovidima hrvatskih gradova. Za razliku, recimo, od književnika Mile Budaka. Zašto Milan?
Jedan od odgovora na to pitanje dao je na svom blogu Marin Knezović, predsjednik gradskog odbora koji odlučuje o imenima ulica u Zagrebu: „Popularna kultura 80-ih vodi živahan zagrobni život koji prati veliki medijski i općenito kulturni utjecaj. Zato nazvati neku ulicu, trg ili park po Milanu Mladenoviću znači dati i priznanje jednoj epohi, jednoj mladosti i jednom načinu razmišljanja brutalno zatučenom tijekom 90-ih godina 20. stoljeća“. Vraški točno!
Evo zašto Milan
Paolo Sfeci, negdašnji (zlobnici bi kazali, hvala bogu bivši) „rockerski“ bubnjar, a posljednjih dvadesetak godina profesionalni hrvatski (estradni) branitelj koji se proslavio junačkim bojem za etnički čistu scenu, zacijelo o svemu tome ima drugačije mišljenje. No kad bi se recimo na vagu glazbene prosudbe s jedne strane stavilo djelo (pretpostavljam čistog) Hrvata Paola Sfecija i njegov rad u Aerodromu, Parnom valjku, Boi... a s druge značenje i utjecaj koji je na negdašnju „federalnu“, a posebice na hrvatsku rock scenu imao opus (polu - Hrvata) Milana Mladenovića, hmmmmm... prevaga ovog potonjeg bi bila neupitna. Ne samo stoga što su Šarlo akrobata / Ekatarina Velika, baš kao i Giletov Električni orgazam i Idoli bili posvojena djeca zagrebačkog „Kulušića“ i kultni „zagrebački“ ili „hrvatski“ band, već zbog golemog utjecaja koji su Mladen i jataci ostavili (i) na hrvatskoj sceni. Od Laufera i Urbana, do Ivana Dečaka i Vatre.
Tužna priča i sudbina velike Ekatarine – čiji su svi članovi danas pokojni – na simboličnoj je razini i priča na temu „kako je umro (jugoslavenski) rock and roll“. Jer, baš kao i svi drugi ključni protagonisti punk i novovalne scene poput Azre, Haustora, Lačnog Franza, Pankrta, Parafa, Električnog orgazma, Idola... i Ekatarina je bila i ostala „svejugoslavenska“, preminuvši blago u Gospodinu kad je ratom umro i prostor čije su bili pop-kulturne vertikale. Da parafraziram jedna pivsku reklamu iz susjedstva: tako prokleto domaći, a dosezima svjetski.
Odricati se i danas genijalnog autora Zorana Predina i Lačnog Franza ili Pere Lovšina i Pankrta zbog toga što su Slovenci, a Idola, Orgazma i Ekatarine zato što su srpski bandovi, znači oduzeti u prvom redu nama, a onda i njima pravo na sudioništvo u jednoj sjajnoj popkulturnoj (ali i civilizacijskoj) epizodi, a trajno u zaborav otpremiti „kolektivne šifre“ koje i danas dijele negdašnji klinci koje nisu usmjerili ni Bleiburg ni Sutjeska, ni Karađorđevo ni Brijunski plenum, već „Paket aranžman“, buntovništvo Pankrta i Parafa te Johnnyjevi stihovi.
Rimtutituki
Prije okruglih 20 godina – preciznije 2. ožujka 1992. – u Beogradu je, za vrijeme najžešće huškačko-ratne kampanje i prisilnih mobilizacija, promoviran singl „Rimtutituki“ (po šatrovačkom: turim ti kitu) koji je snimila i izvodila istoimena ad-hoc „super grupe“ koju su činili članovi Ekatarine, Partibrejkersa i Orgazma. Kao dio antiratnog projekta „S.O.S. mir ili ne računajte na nas“, Milan, Gile, Anton i društvo spjevali su i stihove „ispod šlema, mozga nema“, „kuda svi, nemoj i ti / jer ko izda najveća pizda“, no tekst skladbe „Slušaj vamo“ je također imao i ono „Nećemo da pobedi narodna muzika / Više volim tebe mladu nego pušku da mi dadu“ koji se pokazao i te kako važnim za kasniji ratno-huškački i poratno-divljački „estradni“ rasplet događaja.
Naravno, sve je bilo uzalud jer svima su nam ipak „turili kitu“ razornog braka ekstremnog nacionalizma i primitivizma, „junačkih“ deseteraca kao okvira za mržnju, mita o krvi i svetom tlu uz humpa-cumpajući ritam „narodne muzike“. Posljedice te pobjede, nažalost, bolno osjećamo i danas.
Preuzeto s portala: www.slobodnadalmacija.hr
Vijest je odjeknula kao zvučni šamar. Milan Mladenović, osnivač grupe Ekatarina Velika – koji je još u studenome 1995. preminuo od raka gušterače - uskoro bi mogao dobiti ulicu u Zagrebu. Naime, još je prošle godine Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova Grada Zagreba prihvatio prijedlog da Mladenović dobije svoju ulicu u Zagrebu. Zašto Milan? Zašto u Zagrebu? Odgovor na ova pitanja, baš kao i odgovori na sva moguća pitanja koji uključuju i najmanju mrvu odnosa prema „naslijeđu“ upokojene federacije i kulture na kojoj su odgojene generacije, kako bi to ljupko kazao Željko Kerum, „urbanih jugoslavenčina“ – u trenu je izazvalo oprečne reakcije.
Na obje strane Drine. Nakon što je beogradski „Kurir“ prenio vijest i na svojem internetskom izdanju, dio čitalačke publike nije krio zadovoljstvo što i Zagreb – nakon Beograda – želi imenom ulice odati počast Mladenoviću - dok su drugi pak smatrali da eto Hrvati opet žele prisvojiti još jednog Srbina baš kao što su to uradili s Nikolom Teslom.
Naravno, mnogo zanimljivije i poučnije bile su on-line reakcije u hrvatskom medijskom prostoru. Doduše, posve očekivane. Jer tko ne bi stavio novac na tvrdnju da će pokojni lider Ekatarine biti prozvan „narkomančinom“ koji se urokao na smrt heroinom, rockerskim smećem čija glazba, za razliku od jednim postom posebno apostrofirane Cece, Hrvatima „nije donijela radost“ (!), ali naravno i „srbendom“ koji nema što tražiti na zemljovidima hrvatskih gradova. Za razliku, recimo, od književnika Mile Budaka. Zašto Milan?
Jedan od odgovora na to pitanje dao je na svom blogu Marin Knezović, predsjednik gradskog odbora koji odlučuje o imenima ulica u Zagrebu: „Popularna kultura 80-ih vodi živahan zagrobni život koji prati veliki medijski i općenito kulturni utjecaj. Zato nazvati neku ulicu, trg ili park po Milanu Mladenoviću znači dati i priznanje jednoj epohi, jednoj mladosti i jednom načinu razmišljanja brutalno zatučenom tijekom 90-ih godina 20. stoljeća“. Vraški točno!
Evo zašto Milan
Paolo Sfeci, negdašnji (zlobnici bi kazali, hvala bogu bivši) „rockerski“ bubnjar, a posljednjih dvadesetak godina profesionalni hrvatski (estradni) branitelj koji se proslavio junačkim bojem za etnički čistu scenu, zacijelo o svemu tome ima drugačije mišljenje. No kad bi se recimo na vagu glazbene prosudbe s jedne strane stavilo djelo (pretpostavljam čistog) Hrvata Paola Sfecija i njegov rad u Aerodromu, Parnom valjku, Boi... a s druge značenje i utjecaj koji je na negdašnju „federalnu“, a posebice na hrvatsku rock scenu imao opus (polu - Hrvata) Milana Mladenovića, hmmmmm... prevaga ovog potonjeg bi bila neupitna. Ne samo stoga što su Šarlo akrobata / Ekatarina Velika, baš kao i Giletov Električni orgazam i Idoli bili posvojena djeca zagrebačkog „Kulušića“ i kultni „zagrebački“ ili „hrvatski“ band, već zbog golemog utjecaja koji su Mladen i jataci ostavili (i) na hrvatskoj sceni. Od Laufera i Urbana, do Ivana Dečaka i Vatre.
Tužna priča i sudbina velike Ekatarine – čiji su svi članovi danas pokojni – na simboličnoj je razini i priča na temu „kako je umro (jugoslavenski) rock and roll“. Jer, baš kao i svi drugi ključni protagonisti punk i novovalne scene poput Azre, Haustora, Lačnog Franza, Pankrta, Parafa, Električnog orgazma, Idola... i Ekatarina je bila i ostala „svejugoslavenska“, preminuvši blago u Gospodinu kad je ratom umro i prostor čije su bili pop-kulturne vertikale. Da parafraziram jedna pivsku reklamu iz susjedstva: tako prokleto domaći, a dosezima svjetski.
Odricati se i danas genijalnog autora Zorana Predina i Lačnog Franza ili Pere Lovšina i Pankrta zbog toga što su Slovenci, a Idola, Orgazma i Ekatarine zato što su srpski bandovi, znači oduzeti u prvom redu nama, a onda i njima pravo na sudioništvo u jednoj sjajnoj popkulturnoj (ali i civilizacijskoj) epizodi, a trajno u zaborav otpremiti „kolektivne šifre“ koje i danas dijele negdašnji klinci koje nisu usmjerili ni Bleiburg ni Sutjeska, ni Karađorđevo ni Brijunski plenum, već „Paket aranžman“, buntovništvo Pankrta i Parafa te Johnnyjevi stihovi.
Rimtutituki
Prije okruglih 20 godina – preciznije 2. ožujka 1992. – u Beogradu je, za vrijeme najžešće huškačko-ratne kampanje i prisilnih mobilizacija, promoviran singl „Rimtutituki“ (po šatrovačkom: turim ti kitu) koji je snimila i izvodila istoimena ad-hoc „super grupe“ koju su činili članovi Ekatarine, Partibrejkersa i Orgazma. Kao dio antiratnog projekta „S.O.S. mir ili ne računajte na nas“, Milan, Gile, Anton i društvo spjevali su i stihove „ispod šlema, mozga nema“, „kuda svi, nemoj i ti / jer ko izda najveća pizda“, no tekst skladbe „Slušaj vamo“ je također imao i ono „Nećemo da pobedi narodna muzika / Više volim tebe mladu nego pušku da mi dadu“ koji se pokazao i te kako važnim za kasniji ratno-huškački i poratno-divljački „estradni“ rasplet događaja.
Naravno, sve je bilo uzalud jer svima su nam ipak „turili kitu“ razornog braka ekstremnog nacionalizma i primitivizma, „junačkih“ deseteraca kao okvira za mržnju, mita o krvi i svetom tlu uz humpa-cumpajući ritam „narodne muzike“. Posljedice te pobjede, nažalost, bolno osjećamo i danas.
Preuzeto s portala: www.slobodnadalmacija.hr
