Funkcije religije u društvu
Tijekom povijesti religija je imala beskonačan broj funkcija koje je obavljala u društvu, iako ne uvijek izravno već u sklopu svjetovnih težnji[1]. Važne funkcije religije su da olakšava čovjekov život, podupire ih, učvršćuje njihove međuodnose, hrabri u njihovim borbama i tumači njihove nesreće. Ipak, najvažnija od svih je uloga približavanja i povezivanje ljudi u zajednicu. U svetim knjigama prevladavaju plemenite poruke mira, opraštanja, pomaganja, samilosti prema bližnjemu i obvezi zaštite slabijih, a ne u uništavanju njihovih života[2].
Povijest otkriva da je religija nekad utjecala na društvene promjene u cilju većeg napretka, suzbijanja nasilja i agresije, kao i u poticanju razumijevanja i mira među suprotstavljenim grupama, nekad je bila u funkciji očuvanja i obrane postojećeg političkog poretka, a nekad je pomagala obnoviti nazadnjačke sustave.
Religija je vrlo često zloupotrebljavana da bi se ostvarili politički ciljevi pa je, izravno ili neizravno, bila suučesnikom u političkim sukobima, ratovima, terorizmu i drugim oblicima nasilja. No, religija nikada nije u prvom planu sudara civilizacija. Pokreti koji stavljaju na lice “masku” religije isključivo su politički. Naime, upravo onda kad je pokrivena “maskom” svetoga politika bolje skriva svoje motive i zato uspješnije manipulira iskrenim vjerničkim osjećajima i vrednotama[3].
Ubojiti spoj izopačene politike i lažne religije
Niti jedna sveta knjiga nije dosad dala povod, a kamoli pružila osnovu za bilo kakav sukob, a najmanje za rat. No, iako su rat i religija oduvijek bile krajnje oprečne pojave, nebrojeno su se puta znale ispreplesti i međusobno potpomagati.
Svaka religija, bez obzira na sadržaj njezina učenja, postaje posve istovjetna sa svim drugim religijama kada uđe u opasnu igru poticanja, opravdanja ili služenja politici. Štoviše, političkom nasilju, netrpeljivosti, interesu, okrutnosti i sukobima religija može dati još strašniji i zlokobniji pečat ukoliko je počne prožimati duh naopake vjerničke upornosti i bolesnoga fanatizma[4]. U tom slučaju radi se o susretu izopačene politike i lažne religije.
U pozadini gotovo svih dosadašnjih sukoba bile su isključivo ekonomske, političke, teritorijalne i demografske motivacije, a vjera je služila samo kao opravdanje, a nikako kao stvarni motiv[5]. Političke i vojne vođe, vođeni izvanvjerskim motivima, izvorne religijske nauke prilagođavaju za potrebe manipulacije u nacionalističke i ratne svrhe.
Paradoks povezanosti religije i nacionalnosti proizlazi iz toga što se religija veže uz univerzalnu nebesku zajednicu, dok se nacija identificira kao zemaljska zajednica pa religija sama po sebi ne može biti oslonac za nacionalno diferenciranje. No, svaka religija u sebi sadrži i ideologijski aspekt, a kada god je ideologija na djelu, onda politika biva uvijek uključena[6]. Budući da su religijske razlike čvršće i trajnije od političkih, gospodarskih i etničkih, politički vođe oboružavaju se pozivanjima na religijske simbole kako bi vlastiti jezik učinili što djelotvornijim za mobiliziranje svojih građana.
Nažalost, često je religijska retorika ponuđena politici kao zadnja mogućnost da se mase uvjere kako je pravedno ubiti drugoga. Politički vođe, kada im ponestane drugih uvjerljivih i racionalnih argumenata, često se pozivaju na narodu svete vrijednosti koje su u temelju nacionalne svijesti, odnosno prošle patnje i osvećivanje tih patnji za što nalaze religijsko opravdanje[7]. Takvom manipulacijom emocijama snažno potiču na sukob.
U nekim okolnostima funkcija religije postaje obrana nacionalnog ili interesnog identiteta pa vjera u sukobima postaje važnim, a često i jedinim elementom potvrde zajedničkoga identiteta. Politika to koristi, jer upravo onda kada je skrivena “maskom” svetoga, bolje prikriva svoje ciljeve i zato uspješnije manipulira[8]. Tako se sukob, koji u temelju nema nikakve veze s religijom, zaoštrava uplitanjem vjere.
Religija postaje repertoar simbola koje razni politički i društveni akteri koriste govoreći o ugroženom identitetu i neprijatelju koji taj identitet ugrožava. Kolektivni identitet i religijski simboli veličaju se do krajnosti, sve dok se identitet ne počne shvaćati kao idealan u oprečnosti s neprijateljevim[9].
Pojedinci se identificiraju sa skupinom koja im daje osjećaj pripadnosti, samopoštovanja i razlikovanja od druge grupe. Ukoliko članovi skupine smatraju da se pozitivno razlikuju od druge grupe, stvara se osjećaj superiornosti u odnosu na tu grupu. U takvim slučajevima uključene strane sukob percipiraju kao jedino moguće rješenje, unutar kojeg svaka od strana nastoji obraniti ili nametnuti svoj identitet onoj drugoj, najčešće nasilnim metodama. Religija kao ratna ideologija sukob čini dugotrajnijim i žešćim, a upravo to je i potrebno društvenim i političkim pokretima kako bi ostvarili svoje ciljeve.
Zlouporaba islama, judaizma i kršćanstva u političke svrhe
Muslimanski džihad, kao “sveti rat”, s vremenom je postao strategija za nasilno širenje islama. No, džihad u svom izvornom smislu znači sveukupno duhovno i materijalno nastojanje da se ostvare Alahovi zakoni, a pojam “sveti rat” proizlazi iz načina tumačenja Svete riječi.
Već se u ranom razdoblju islama džihad tumačio kao ideološka i moralna borba, ali tek u kasnijoj povijesti dobiva nasilni oblik[10]. Kada je „ideološko” nadvladalo „moralno” taj se nauk počeo shvaćati kao poruka da svuda moraju zavladati Alahovi zakoni, bilo kojim sredstvima.
No, nisu svi vjernici Alahove poruke protumačili na isti način pa su se ustalila tri različita tumačenja islamskog svetog rata. Jedni smatraju da je riječ o borbi protiv samoga sebe i borbi protiv duše koja želi zlo. Drugi ističu da je riječ o borbi unutar islama protiv loših muslimana, dok oni najradikalniji pod džihadom podrazumijevaju borbu za proširenje islama i rat protiv svih nevjernika[11].
No, islamski radikalizam išao je uvijek od vrha prema dolje, odnosno vodili su ga više političari nego predstavnici religije. Svi su islamski simboli, dogme, nauk, obredi i tradicija podređeni i stavljeni u službu toga svjetovna osvajanja i uspostavljanja vlasti. Na taj je način islam bio drastično instrumentaliziran od političkih pokreta. Islam je time bio sveden na jednu privlačnu ideologiju društvenoga oslobođenja i učinkovitu tehniku političkoga osvajanja vlasti, što se međutim duboko protivilo njegovu izvornom religioznom duhu.
Tako je islam prešao put od teocentričnog svjetonazora na etatističku totalitarnu ideologiju, što je njegova očita politička zloporaba[12]. Iako je islam na početku bio vrlo kritičan prema nacionalizmu, jer je povijesno nastao kao odgovor na njegove razorne posljedice, s vremenom je popuštao i doveo do neprestanih i krvavih sukoba između pojedinih skupina.
Izraelska politika postaje religiozni čin
Nije puno drugačije ni u židovskoj vjeri, koja se tijekom povijesti opasno približila politici. Stvaranje izraelske države, koje je bilo politički čin, naknadno dobiva religiozno tumačenje pa i politika postaje religioznim činom. U Izraelu se vodi bespoštedni rat naroda kroz sukob židovskog pravovjerja s muslimanskim fundamentalizmom[13].
Kristov je nauk izrazito mirotvoran
Za razliku od islama i judaizma, kršćansko je učenje u potpunosti nedvosmisleno što se nasilja tiče. Naime, izvorni nauk Isusa Krista krajnje je mirotvoran. On je svojim primjerom i žrtvom na križu pokazao da ne odobrava čak ni obrambeni rat. Isto on zatim zahtjeva i od svojih učenika i sljedbenika, nudeći im Kraljevstvo Božje ukoliko budu blaženi mirotvorci.
Tog su se nauka u potpunosti držali prvi kršćanski mučenici, svetci i kršćanske zajednice koje su zastupale strogo pacifističke stavove spram nasilja i rata. Za njih je bilo bolje izginuti, nego u obrani počiniti grijeh i religiozni prijestup[14]. No, do promjene je došlo već u IV. stoljeću, kada je car Konstantin uspostavio teokratsku državu, čime je kršćanstvo, kao dotad mirotvorna religija, postalo moćnom ratnom ideologijom. Tako se religija, ne zbog svoga nauka, već zbog kasnije zlouporabe, počela upletati u svjetovne prisile i politička sukobljavanja.
Već je Bazilije Veliki u IV. stoljeću dopustio kršćanima da ratuju i da u ratu ubiju protivnike. Sveti Augustin utemeljio je teoriju pravednog rata po kojoj su opravdani samo oni ratovi kojima je cilj postizanje mira[15]. Prvi takvi ratovi, u kojima je pravedni rat uzet kao ideologija, bili su križarski ratovi. Prvo potaknuti vjerskim idealima, pohodi na Jeruzalem s vremenom su se pretvorili u okrutne osvetničke i pljačkaške ratove. Isto tako, kada je riječ o zloupotrebi kršćanstva u svjetovne svrhe, bile su kršćanske misije koje su karakterizirale težnje dominaciji.
Svaki proces religijskog širenja nije bio isključivo religiozan, već su se uvodile i druge etičke, pravne i ideologijske dimenzije. Misije, posebice one u doba kolonijalizma, često je obilježavao etnocentrizam kao ideologijski element, čiji je učinak više-manje bilo duboko narušavanje originalne kulture, uz česte sukobe[16]. Sličnih je kršćanskih ratova protiv pripadnika drugih religija bilo mnogo, ali također su nebrojeni i međusobni sukobi među kršćanima. Dakle, kršćanske zajednice nisu uvijek zagovarale mir, kao što njihov nauk nalaže. Crkva je sama sebi odredila uvjete koji moraju biti zadovoljeni da bi rat bio „pravedan“, iako su vrlo rijetki slučajevi kada su ti uvjeti doista i bili ispunjeni[17].
Sve su religije sada pred provjerom svoje vjerodostojnosti
U mnogim svjetovnim sukobima religija se zloupotrebljavala u političke svrhe. U političkim nasiljima, netrpeljivosti i okrutnosti religije sukobima daju još strašniji i zlokobniji pečat pri čemu su sve religije slične[18].
Zato je svaka religija pred dramatičnom provjerom svoje vjerodostojnosti. Od religija se očekuje da odgovore na to što su učinile za mir, opraštanje, suživot, snošljivost i razumijevanje, koliko su pomogle osamljenima, bolesnima i odbačenima, jesu li dignule glas u korist siromašnih, iskorištavanih i obespravljenih.
Politika je često koristila religiju kako bi u svjetovnim sukobima povećala svoju učinkovitost. No, vjeru nije moguće isključiti iz politike, a tamo gdje se to pokušalo nastali su totalitarni režimi koji su umjesto vjere uveli surogatne sekularne ideologije.
Kakogod su kroz stoljeća milijuni ljudi gubili živote zbog “pogrešne” vjere, jednako, pa čak i više su stradali zbog “pogrešne” sekularne ideologije, bilo da se radilo o nacizmu ili komunizmu.
[1] Jukić, Jakov (1996). „Političke religije i pamćenje zla“, Društvena istraživanja : časopis za opća društvena pitanja, 1996 (3-4): 765-787.
[2] Ćimić, Esad (2005). Iskušenja zajedništva. Sarajevo: Did.
[3] Jukić, Jakov (1997). Lica i maske svetoga. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
[4] Jukić, Jakov (1996).
[5] Todorov, Tzvetan (2009), Strah od barbara : S onu stranu sukoba civilizacija, Zagreb; TIM press
[6] Ćimić, Esad (2005).
[7] Pace, Enzo (2009), Zašto religije ulaze u rat?, Zagreb: Golden marketing, Tehnička knjiga. Prandi, Carlo (1994). „Kršćanstvo, mir i rat“, Društvena istraživanja : časopis za opća društvena pitanja, 1994 (2-3): 223-233.
[8] Jukić, Jakov (1996).
[9] Pace, Enzo (2009).
[10] Jukić Jakov (1994). „Rat i protiv-rat u monoteističkim religijama“, Obnovljeni život : časopis za filozofiju i religijske znanosti, 1994 (3-4) 361-384.
[11] Jukić, Jakov (1997).
[12] Ibidem.
[13] Jukić, Jakov (1996).
[14] Jukić Jakov (1994).
[15] Mršić Felbar, Iva, Tolvajčić, Danijel (2017). „Teorija »pravednog rata« u katoličkoj misli“, Filozofska istraživanja, 2017 (1): 49-58
[16] Prandi, Carlo (1994). „Kršćanstvo, mir i rat“, Društvena istraživanja : časopis za opća društvena pitanja, 1994 (2-3): 223-233.
[17] Lugarec, Stjepan (1942). „Vjera i Crkva prema ratu“ Bogoslovska smotra, 1942 (4): 213-227
[18] Jukić, Jakov (1996).
