Zoran Kojčić, filozof i filolog: "Iskreno mi je žao to priznati, ali većina današnjih akademskih filozofa ni po čemu ne pridonosi razvoju društva i oni sami svojim istraživanjima daju drugima legitiman povod da ih nazivaju beskorisnima." ytb-prtsc
Filozofija se posljednjih nekoliko godina žestoko bori protiv navale znanstvenika koji kritiziraju filozofske metode, vještine, teme kojima se bave današnji filozofi. Značajan dio tih napada kritizira filozofiju kao beskorisno istraživanje pitanja na koja nema odgovora, kao disciplinu koja se stoljećima nije pomakla s mjesta - što, zapravo, nije daleko od istine. Prije par mjeseci ponovno je filozofe prodrmao američki fizičar Neil deGrasse Tyson izjavama o beskorisnosti postavljanja dubokih filozofskih pitanja, nakon što je nedavno vjerojatno najslavniji živući fizičar Steven Hawking izjavio da je akademska filozofija mrtva.
Slažem se s ovom strujom znanstvenika u tome da je današnja akademska filozofija beskorisna. Činjenice govore tome u prilog. Vjerujem da je ovo prvi pokušaj teksta koji progovara o ovoj temi na Balkanu. Po mojim saznanjima, nijedan se filozof nije usudio baviti time, očito takva pitanja smatraju nebitnima. Akademski se filozofi danas bave rearistotelizacijom suvremene etike, Lacanovim mišljenjem subjekta, Adornovom teorijom mimezisa, Hobbesovom kritikom sveučilišta i ostalim stvarima koje obični ljudi možda ne mogu izgovoriti, a kamoli shvatiti. I neka im ne bude krivo zbog toga. Ne moraju to shvatiti. Ja sam filozof i ne shvaćam te stvari i iskreno nije me ni briga za njih. Nikoga tko ima iole mozga u glavi ne bi trebale zanimati te beskorisne teme kojima se bave domaći filozofi, za koje dobivaju plaću na fakultetima i institutima. Naslovi koje sam ovdje parafrazirao su nasumično preuzeti iz najpopularnijeg filozofskog časopisa u Hrvatskoj, časopisa za kojeg je čulo desetak profesora i šačica njihovih studenata. To je časopis koji je objavio stotine izvrsnih radova naših najvrsnijih filozofa - a da Mara iz Osijeka, Franjo iz Zagreba ili Ante iz Splita nikad nisu čuli za njih, niti su ikada imali kakve koristi od njih.
Filozofi zamjeraju deGrasse Tysonu tvrdnju da studij filozofije može nekoga poremetiti. Poznavajući dobar dio akademskih filozofa, rekao bih da oni jesu na neki način poremećeni. Za neke moje prijatelje ili poznanike, za neke moje učenike ja kao filozof jesam poremećen. Ipak, ja poremećenost mogu shvatiti kao pomaknutost od onoga čime se većina ljudi bavi. Poremećenost ne mora nužno biti loša odlika, a deGrasse Tyson ju spominje kroz šalu, da bi kasnije iskazao svoje ozbiljne stavove. Ono što deGrasse Tyson prigovara kao nedostatak filozofima jest da nisu dovoljno produktivni pridonositelji razumijevanju našeg prirodnog svijeta, zato što ih postavljanje predubokih pitanja odvlači od toga. Tyson tvrdi da znanstvenici znaju kada su i koja su pitanja besmislena. Ipak, deGrasse Tyson u istom intervjuu (za Nerdist Podcast) citira
Rilkeove stihove o postavljanju pitanja i upravo nas potiče na postavljanje dobrih, preciznih, pravilnih i smislenih pitanja, jer od toga imamo koristi. Filozofi, kaže deGrasse Tyson, previše razbijaju glavu nepotrebnim pitanjima i time usporavaju znanost. No, zapitajmo se, u čemu je žurba znanstvenika koji nemaju vremena za postavljanje dubokih pitanja? Ljudi su bića koja još uvijek nemaju jasnu sliku o sebi, niti su je imali u posljednjih nekoliko tisuća godina koliko su svjesni sebe. Zašto u 21. stoljeću toliko žurimo naprijed, da odjednom nismo sposobni sagledati stvari kritički i jasnije odrediti sami sebe spram napretka, spram istraživanja, spram svih mogućih implikacija koje progres nosi? Ne treba biti protiv napretka, ne treba znanstvenicima zabranjivati da istražuju i da nastave raditi sve što je u njihovoj moći kako bi svojim metodama načinili život na Zemlji boljim za sve nas. No, ne treba ni filozofima braniti da se bave onime što oni misle da je korisno i dobro kako za njih, tako i za druge ljude, a to je postavljanje pitanja, interpretacija, analiziranje i sintetiziranje problema, rješavanje problema te mnoštvo ostalih metoda kojima podjednako propituju realnost i položaj čovjeka u kozmosu.
Postoje teoretičari koje tvrde da su dani filozofije i filozofiranja prošli. Danas se mnogo govori o kraju filozofije. Neki od nas koji znaju povijest malo bolje, mogu pretpostaviti da su se takve javne tvrdnje sigurno mogle čuti i u Srednjem vijeku, u doba prevlasti Crkve, u doba kad je i znanost pokleknula. Čini se da je danas znanost porazila Crkvu, barem u nekom javnom diskursu, iako je broj vjernika u svijetu i dalje značajno veći od broja poklonika znanosti, uz činjenicu da se i dobar broj znanstvenika okrene vjeri kad ih život (ili smrt) malo jače stisnu. Filozofija, kao i uvijek, stoji između, baš kao i umjetnost, kao i neke druge discipline sličnih obilježja. Nažalost, ono što i Crkva i znanost zaboravljaju jest da su i jedna i druga proizišle iz filozofije - a ako ne iz filozofije, onda iz uma onih ljudi koji su prvi filozofirali, koji su se prvi pitali o tome što se nalazi na nebu, što se nalazi iza neba, zašto je nebo plave boje. Pitati se, to je u ljudskoj prirodi. Svaki čovjek prolazi kroz mnoštvo pitanja u svojoj najranijoj mladosti
dok uči o svijetu u kojem se igrom slučaja ili po naredbi više sile našao. Rezultat tog učenja zovemo znanjem. Sveukupnost tog znanja zovemo znanošću. U tu sveukupnost znanja jednako spadaju i teologija i filozofija i sve ostale znanosti. Znanstvena metoda kojom se svi znanstvenici danas toliko ponose, u originalu je bila metoda retorike, koju su prvi predložili filozofi Antike. Filozofija je imala svoj vrhunac upravo u Antici, teologija u Srednjem vijeku. Izgleda da je u modernom dobu red da i znanost dođe do izražaja. Ja je nemam namjeru u tome sprječavati. Drago mi je da su se znanstvenici izborili za taj status. Međutim, upozorio bih ih da budu mudriji u svojim nastojanjima, da ne žure u svojim istraživanjima i napretku, da ne gaze i ne uništavaju ostale ljude koji se s njima ne slažu, ili one koji ne žele pratiti njihov put, slijepo i bez pitanja. U svojim vrhuncima, teologija je upravo tako gazila svoje suparnike, negirala im pravo na rad, pokušala ugušiti pitanja koja su postavljana - svi znamo kako je to završilo. Znanost ima pravo rasti, razvijati se, unapređivati ljudsku realnost, živote pojedinaca i civilizacije - ja ju u tome podržavam i želim joj sve najbolje; ali također ju upozoravam da u tome ne bude nagla i da pri tome ne gazi druge, koji joj čak i ne stoje na putu.
Ono što znanstvenicima treba biti jasno jest da filozofija nije samo akademsko masturbiranje onih spomenutih beskorisnjakovića. Imao sam priliku biti izlagač na jednom međunarodnom filozofskom simpoziju prošle godine. Na skupu je bilo prisutno preko stotinu izlagača, a jedan od kolega je u svom izlaganju podijelio ljude u dvije skupine. Iskreno, ne sjećam se kako je nazvao te skupine, ali uzmimo samo za primjer da je rekao da se ljudi dijele na unitariste i pluraliste te da su ljudi većinom pluralisti, a da to i ne znaju. Misao koja mi je odmah po tome pala na pamet jest tko su osobe koje tom kolegi daju plaću i za što je on
točno plaćen!? Za to da sjedi u kabinetu nekog instituta ili fakulteta i na svom laptopu tipka po wordu nazive za ljude, a da ti nazivi zapravo nikada nikome ništa neće značiti? Ili bi kao član akademske zajednice trebao svojim znanjem, umijećem, vještinama doprinositi daljem razvoju društva? Iskreno mi je žao to priznati, ali većina današnjih akademskih filozofa ni po čemu ne pridonosi razvoju društva i oni sami svojim istraživanjima daju drugima legitiman povod da ih nazivaju beskorisnima.
Prije nešto više od godinu dana radio sam istraživanje za rad koji sam izlagao na prethodno spomenutom simpoziju. Vodio sam filozofske konzultacije s tri osobe, od kojih je jedna osoba rekla da nije dovoljno motivirana za baviti se svojim poslom. Nakon filozofskih konzultacija, ja jedva mogu doći do te osobe jer se aktivirala na toliko mnogo različitih strana da uvijek ima posla i motivaciju za raditi svoj posao. I ona nije jedina. Filozofske konzultacije su pomogle još nekolicini mojih poznanika da pronađu odgovore na svoje probleme ili da se bar okrenu daljem traženju rješenja. Članovi kluba umirovljenika u Bijelom Brdu kraj Osijeka su bili i više nego oduševljeni filozofskom šetnjom, radionicama argumentacije i konceptualizacije koje sam prošle godine radio s njima. Filozofski cafe je praksa koja se polako počinje širiti u Hrvatskoj, nakon što je uspješno urađen u Bijelom Brdu, na otoku Prviću, a nedavno i u Zagrebu. Filozofija za djecu je sad već postala tradicionalno tražena u velikom broju osnovnih škola diljem Hrvatske - djeca obožavaju filozofirati i često to rade bolje od akademika. Filozofske radionice su sve popularnije, a filozofska praksa će se, siguran sam u to, tek razvijati na Balkanu. Beograd je ove godine domaćin najvećoj svjetskoj konferenciji koja se sada već na godišnjoj razini bavi isključivo filozofskom praksom, njezinim metodama i novim iskustvima, na kojoj nema mjesta ispraznosti filozofskog akademiziranja. Od filozofskog cafea, preko filozofskih konzultacija u biznisu, sve do najrazličitijih oOno što deGrasse Tyson prigovara kao nedostatak filozofima jest da nisu dovoljno produktivni pridonositelji razumijevanju našeg prirodnog svijeta, zato što ih postavljanje predubokih pitanja odvlači od togablika filozofskih radionica,
korisnost filozofske prakse se polako pokazuje kao novi, još uvijek underground, pravac kojim filozofija nalazi načina ostati u životu. Hawking i Tyson sigurno jesu u pravu kada tvrde već spomenutu pretpostavku o beskorisnosti akademske filozofije, ali ne i kada je u pitanju budućnost mogućih oblika filozofiranja.
Od početka, filozofija se uvijek razvijala i mijenjala. Ako za neku disciplinu možemo tvrditi da je postigla napredak, onda je to za filozofiju. Fizika je napredak filozofije, biologija je napredak filozofije, sociologija je napredak filozofije, jer su sve te znanosti proizišle iz filozofije, koja ih je u početku obuhvaćala. Filozofi su se kroz povijest na različite načine bavili filozofijom, različite forme su prodavali kao filozofiju, sve dok nismo došli do interpretativne forme koju danas fizičari i drugi znanstvenici kritiziraju. Akademska filozofija u današnjoj formi ne nudi ništa novo, ona samo pokušava interpretirati već izrečene i napisane pojave. Filozofska praksa ne iziskuje povijesno pa čak ni teorijsko poznavanje svih filozofa i njihovih učenja, što ju čini slobodnom od dogmi i slijepog pokoravanja autoritetima. Njezina se metoda nalazi u ljudima urođenoj radoznalosti. Filozofirati na taj način mogu poljoprivrednici, policajci, učitelji, dizajneri, svi oni ljudi koji su sposobni kritički promišljati, analizirati, propitivati osnovne ljudske probleme, osnovne koncepte civilizacije i prirode. Platona, Kanta i Hegela možemo tu uvrstiti, ali možemo filozofirati i bez njih i njihovih istina, koje su bile značajne za neko prošlo doba, za neke druge ljude. Propitivanjem njihovih istina, prevladavanjem njihovih učenja idemo naprijed, radimo na tom napretku kojem svi težimo, svjesni da će i naše istine biti puke zablude generacijama koje će doći stoljećima nakon nas. Filozofija nas uči strpljenu i mudrosti, našem odnosu prema sebi i prema drugima. Zato ona stoji uvijek između dvije vatre - ponekad glasna, ponekad pospana, ali uvijek tu da nas podsjeća da još uvijek ne znamo tko smo, da se u toj potrazi nikada ne trebamo prestati pitati.
Zoran Kojčić, autor ovoga priloga, filozof je i filolog. Magistar filozofije i hrvatskog jezika i književnosti, međunarodno certificirani filozofski savjetnik, suosnivač i predsjednik Hrvatskog društva za filozofsku praksu; član udruge Mala filozofija; član Matice hrvatske. Profesor hrvatskog jezika i etnologije. Autor romana Hod kroz..., objavljivao je stručne članke, prikaze, poeziju i prozu u domaćoj i stranoj periodici (SemiotiX, Filozofska istraživanja, Metodički ogledi, Školske novine, Zarez, Avangrad itd), izlagao stručne radove na međunarodnim i domaćim konferencijama u Beogradu, Osijeku, Zadru, Cresu, Šibeniku. Sudjelovao i organizirao projekte: Filozofija za umirovljenike, Ljetna škola filozofije, Umjetnost demokracije, Znanstveni inkubator, Filozofski cafe.
Izvor: h-alter
Filozofija se posljednjih nekoliko godina žestoko bori protiv navale znanstvenika koji kritiziraju filozofske metode, vještine, teme kojima se bave današnji filozofi. Značajan dio tih napada kritizira filozofiju kao beskorisno istraživanje pitanja na koja nema odgovora, kao disciplinu koja se stoljećima nije pomakla s mjesta - što, zapravo, nije daleko od istine. Prije par mjeseci ponovno je filozofe prodrmao američki fizičar Neil deGrasse Tyson izjavama o beskorisnosti postavljanja dubokih filozofskih pitanja, nakon što je nedavno vjerojatno najslavniji živući fizičar Steven Hawking izjavio da je akademska filozofija mrtva.
theforvm.org
Slažem se s ovom strujom znanstvenika u tome da je današnja akademska filozofija beskorisna. Činjenice govore tome u prilog. Vjerujem da je ovo prvi pokušaj teksta koji progovara o ovoj temi na Balkanu. Po mojim saznanjima, nijedan se filozof nije usudio baviti time, očito takva pitanja smatraju nebitnima. Akademski se filozofi danas bave rearistotelizacijom suvremene etike, Lacanovim mišljenjem subjekta, Adornovom teorijom mimezisa, Hobbesovom kritikom sveučilišta i ostalim stvarima koje obični ljudi možda ne mogu izgovoriti, a kamoli shvatiti. I neka im ne bude krivo zbog toga. Ne moraju to shvatiti. Ja sam filozof i ne shvaćam te stvari i iskreno nije me ni briga za njih. Nikoga tko ima iole mozga u glavi ne bi trebale zanimati te beskorisne teme kojima se bave domaći filozofi, za koje dobivaju plaću na fakultetima i institutima. Naslovi koje sam ovdje parafrazirao su nasumično preuzeti iz najpopularnijeg filozofskog časopisa u Hrvatskoj, časopisa za kojeg je čulo desetak profesora i šačica njihovih studenata. To je časopis koji je objavio stotine izvrsnih radova naših najvrsnijih filozofa - a da Mara iz Osijeka, Franjo iz Zagreba ili Ante iz Splita nikad nisu čuli za njih, niti su ikada imali kakve koristi od njih.
Filozofi zamjeraju deGrasse Tysonu tvrdnju da studij filozofije može nekoga poremetiti. Poznavajući dobar dio akademskih filozofa, rekao bih da oni jesu na neki način poremećeni. Za neke moje prijatelje ili poznanike, za neke moje učenike ja kao filozof jesam poremećen. Ipak, ja poremećenost mogu shvatiti kao pomaknutost od onoga čime se većina ljudi bavi. Poremećenost ne mora nužno biti loša odlika, a deGrasse Tyson ju spominje kroz šalu, da bi kasnije iskazao svoje ozbiljne stavove. Ono što deGrasse Tyson prigovara kao nedostatak filozofima jest da nisu dovoljno produktivni pridonositelji razumijevanju našeg prirodnog svijeta, zato što ih postavljanje predubokih pitanja odvlači od toga. Tyson tvrdi da znanstvenici znaju kada su i koja su pitanja besmislena. Ipak, deGrasse Tyson u istom intervjuu (za Nerdist Podcast) citira
Rilkeove stihove o postavljanju pitanja i upravo nas potiče na postavljanje dobrih, preciznih, pravilnih i smislenih pitanja, jer od toga imamo koristi. Filozofi, kaže deGrasse Tyson, previše razbijaju glavu nepotrebnim pitanjima i time usporavaju znanost. No, zapitajmo se, u čemu je žurba znanstvenika koji nemaju vremena za postavljanje dubokih pitanja? Ljudi su bića koja još uvijek nemaju jasnu sliku o sebi, niti su je imali u posljednjih nekoliko tisuća godina koliko su svjesni sebe. Zašto u 21. stoljeću toliko žurimo naprijed, da odjednom nismo sposobni sagledati stvari kritički i jasnije odrediti sami sebe spram napretka, spram istraživanja, spram svih mogućih implikacija koje progres nosi? Ne treba biti protiv napretka, ne treba znanstvenicima zabranjivati da istražuju i da nastave raditi sve što je u njihovoj moći kako bi svojim metodama načinili život na Zemlji boljim za sve nas. No, ne treba ni filozofima braniti da se bave onime što oni misle da je korisno i dobro kako za njih, tako i za druge ljude, a to je postavljanje pitanja, interpretacija, analiziranje i sintetiziranje problema, rješavanje problema te mnoštvo ostalih metoda kojima podjednako propituju realnost i položaj čovjeka u kozmosu.
Postoje teoretičari koje tvrde da su dani filozofije i filozofiranja prošli. Danas se mnogo govori o kraju filozofije. Neki od nas koji znaju povijest malo bolje, mogu pretpostaviti da su se takve javne tvrdnje sigurno mogle čuti i u Srednjem vijeku, u doba prevlasti Crkve, u doba kad je i znanost pokleknula. Čini se da je danas znanost porazila Crkvu, barem u nekom javnom diskursu, iako je broj vjernika u svijetu i dalje značajno veći od broja poklonika znanosti, uz činjenicu da se i dobar broj znanstvenika okrene vjeri kad ih život (ili smrt) malo jače stisnu. Filozofija, kao i uvijek, stoji između, baš kao i umjetnost, kao i neke druge discipline sličnih obilježja. Nažalost, ono što i Crkva i znanost zaboravljaju jest da su i jedna i druga proizišle iz filozofije - a ako ne iz filozofije, onda iz uma onih ljudi koji su prvi filozofirali, koji su se prvi pitali o tome što se nalazi na nebu, što se nalazi iza neba, zašto je nebo plave boje. Pitati se, to je u ljudskoj prirodi. Svaki čovjek prolazi kroz mnoštvo pitanja u svojoj najranijoj mladosti
dok uči o svijetu u kojem se igrom slučaja ili po naredbi više sile našao. Rezultat tog učenja zovemo znanjem. Sveukupnost tog znanja zovemo znanošću. U tu sveukupnost znanja jednako spadaju i teologija i filozofija i sve ostale znanosti. Znanstvena metoda kojom se svi znanstvenici danas toliko ponose, u originalu je bila metoda retorike, koju su prvi predložili filozofi Antike. Filozofija je imala svoj vrhunac upravo u Antici, teologija u Srednjem vijeku. Izgleda da je u modernom dobu red da i znanost dođe do izražaja. Ja je nemam namjeru u tome sprječavati. Drago mi je da su se znanstvenici izborili za taj status. Međutim, upozorio bih ih da budu mudriji u svojim nastojanjima, da ne žure u svojim istraživanjima i napretku, da ne gaze i ne uništavaju ostale ljude koji se s njima ne slažu, ili one koji ne žele pratiti njihov put, slijepo i bez pitanja. U svojim vrhuncima, teologija je upravo tako gazila svoje suparnike, negirala im pravo na rad, pokušala ugušiti pitanja koja su postavljana - svi znamo kako je to završilo. Znanost ima pravo rasti, razvijati se, unapređivati ljudsku realnost, živote pojedinaca i civilizacije - ja ju u tome podržavam i želim joj sve najbolje; ali također ju upozoravam da u tome ne bude nagla i da pri tome ne gazi druge, koji joj čak i ne stoje na putu.
Ono što znanstvenicima treba biti jasno jest da filozofija nije samo akademsko masturbiranje onih spomenutih beskorisnjakovića. Imao sam priliku biti izlagač na jednom međunarodnom filozofskom simpoziju prošle godine. Na skupu je bilo prisutno preko stotinu izlagača, a jedan od kolega je u svom izlaganju podijelio ljude u dvije skupine. Iskreno, ne sjećam se kako je nazvao te skupine, ali uzmimo samo za primjer da je rekao da se ljudi dijele na unitariste i pluraliste te da su ljudi većinom pluralisti, a da to i ne znaju. Misao koja mi je odmah po tome pala na pamet jest tko su osobe koje tom kolegi daju plaću i za što je on
točno plaćen!? Za to da sjedi u kabinetu nekog instituta ili fakulteta i na svom laptopu tipka po wordu nazive za ljude, a da ti nazivi zapravo nikada nikome ništa neće značiti? Ili bi kao član akademske zajednice trebao svojim znanjem, umijećem, vještinama doprinositi daljem razvoju društva? Iskreno mi je žao to priznati, ali većina današnjih akademskih filozofa ni po čemu ne pridonosi razvoju društva i oni sami svojim istraživanjima daju drugima legitiman povod da ih nazivaju beskorisnima.
Prije nešto više od godinu dana radio sam istraživanje za rad koji sam izlagao na prethodno spomenutom simpoziju. Vodio sam filozofske konzultacije s tri osobe, od kojih je jedna osoba rekla da nije dovoljno motivirana za baviti se svojim poslom. Nakon filozofskih konzultacija, ja jedva mogu doći do te osobe jer se aktivirala na toliko mnogo različitih strana da uvijek ima posla i motivaciju za raditi svoj posao. I ona nije jedina. Filozofske konzultacije su pomogle još nekolicini mojih poznanika da pronađu odgovore na svoje probleme ili da se bar okrenu daljem traženju rješenja. Članovi kluba umirovljenika u Bijelom Brdu kraj Osijeka su bili i više nego oduševljeni filozofskom šetnjom, radionicama argumentacije i konceptualizacije koje sam prošle godine radio s njima. Filozofski cafe je praksa koja se polako počinje širiti u Hrvatskoj, nakon što je uspješno urađen u Bijelom Brdu, na otoku Prviću, a nedavno i u Zagrebu. Filozofija za djecu je sad već postala tradicionalno tražena u velikom broju osnovnih škola diljem Hrvatske - djeca obožavaju filozofirati i često to rade bolje od akademika. Filozofske radionice su sve popularnije, a filozofska praksa će se, siguran sam u to, tek razvijati na Balkanu. Beograd je ove godine domaćin najvećoj svjetskoj konferenciji koja se sada već na godišnjoj razini bavi isključivo filozofskom praksom, njezinim metodama i novim iskustvima, na kojoj nema mjesta ispraznosti filozofskog akademiziranja. Od filozofskog cafea, preko filozofskih konzultacija u biznisu, sve do najrazličitijih oOno što deGrasse Tyson prigovara kao nedostatak filozofima jest da nisu dovoljno produktivni pridonositelji razumijevanju našeg prirodnog svijeta, zato što ih postavljanje predubokih pitanja odvlači od togablika filozofskih radionica,
korisnost filozofske prakse se polako pokazuje kao novi, još uvijek underground, pravac kojim filozofija nalazi načina ostati u životu. Hawking i Tyson sigurno jesu u pravu kada tvrde već spomenutu pretpostavku o beskorisnosti akademske filozofije, ali ne i kada je u pitanju budućnost mogućih oblika filozofiranja.
Od početka, filozofija se uvijek razvijala i mijenjala. Ako za neku disciplinu možemo tvrditi da je postigla napredak, onda je to za filozofiju. Fizika je napredak filozofije, biologija je napredak filozofije, sociologija je napredak filozofije, jer su sve te znanosti proizišle iz filozofije, koja ih je u početku obuhvaćala. Filozofi su se kroz povijest na različite načine bavili filozofijom, različite forme su prodavali kao filozofiju, sve dok nismo došli do interpretativne forme koju danas fizičari i drugi znanstvenici kritiziraju. Akademska filozofija u današnjoj formi ne nudi ništa novo, ona samo pokušava interpretirati već izrečene i napisane pojave. Filozofska praksa ne iziskuje povijesno pa čak ni teorijsko poznavanje svih filozofa i njihovih učenja, što ju čini slobodnom od dogmi i slijepog pokoravanja autoritetima. Njezina se metoda nalazi u ljudima urođenoj radoznalosti. Filozofirati na taj način mogu poljoprivrednici, policajci, učitelji, dizajneri, svi oni ljudi koji su sposobni kritički promišljati, analizirati, propitivati osnovne ljudske probleme, osnovne koncepte civilizacije i prirode. Platona, Kanta i Hegela možemo tu uvrstiti, ali možemo filozofirati i bez njih i njihovih istina, koje su bile značajne za neko prošlo doba, za neke druge ljude. Propitivanjem njihovih istina, prevladavanjem njihovih učenja idemo naprijed, radimo na tom napretku kojem svi težimo, svjesni da će i naše istine biti puke zablude generacijama koje će doći stoljećima nakon nas. Filozofija nas uči strpljenu i mudrosti, našem odnosu prema sebi i prema drugima. Zato ona stoji uvijek između dvije vatre - ponekad glasna, ponekad pospana, ali uvijek tu da nas podsjeća da još uvijek ne znamo tko smo, da se u toj potrazi nikada ne trebamo prestati pitati.
Zoran Kojčić, autor ovoga priloga, filozof je i filolog. Magistar filozofije i hrvatskog jezika i književnosti, međunarodno certificirani filozofski savjetnik, suosnivač i predsjednik Hrvatskog društva za filozofsku praksu; član udruge Mala filozofija; član Matice hrvatske. Profesor hrvatskog jezika i etnologije. Autor romana Hod kroz..., objavljivao je stručne članke, prikaze, poeziju i prozu u domaćoj i stranoj periodici (SemiotiX, Filozofska istraživanja, Metodički ogledi, Školske novine, Zarez, Avangrad itd), izlagao stručne radove na međunarodnim i domaćim konferencijama u Beogradu, Osijeku, Zadru, Cresu, Šibeniku. Sudjelovao i organizirao projekte: Filozofija za umirovljenike, Ljetna škola filozofije, Umjetnost demokracije, Znanstveni inkubator, Filozofski cafe.
Izvor: h-alter
