Ako je tradicionalni pozdrav ‘Za dom spremni’ društveno prihvatljiv i zakonski dopušten, kako je to i zašto točno tradicionalno ‘Jebat ćemo srpske žene i djecu!’ društveno neprihvatljivo i zakonski zabranjeno?
Prije točno deset godina, 20. lipnja 2010., tadašnji je hrvatski predsjednik Ivo Josipović hodočastio u Bleiburg. Poljem su još odjekivale riječi predsjednika Udruge Macelj 1945. Stjepana Brajdića – ‘Domovinski rat dobro je protresao našu zemlju i probudio kosti mučenika’ i ‘svakoga se dana otkrije po jedna od stotinu jama i zatrtih grobišta’, pa ‘štovanjem njihove žrtve dokazujemo da oni za nas nisu mrtvi’ – kad se predsjednik Josipović u znak povijesnog pomirenja poklonio mučenicima Križnog puta, svečano objavivši kako je tim njegovim činom ‘Drugi svjetski rat za hrvatsku politiku konačno završen’.
Jedva tjedan dana kasnije, u ponedjeljak 28. lipnja, Hrvatska televizija dramatično je javila kako su članovi Hrvatskog odgovornog društva na čelu s aktivistom Ivicom Relkovićem na području Zagreba otkrili još ‘jednu od stotinu jama i zatrtih grobišta’. Istražujući lokacije uz Kustošijansku ulicu, kraj kućnog broja 246, na dubini od metra i pol pronašli su dvije ljudske lubanje, dva vojnička remena i dugmad sa slovima ‘NDH’, a stariji stanovnici Kustošije reporterima su svjedočili kako su na tom mjestu nakon oslobođenja Zagreba 8. svibnja 1945. partizani strijeljali sedamnaest mladih ustaških vojnika.
Iako su službenici iz policijske stanice Črnomerec na mjesto otkrića stigli istog dana, ekshumacija je započela tek pola godine kasnije. Krajem siječnja 2011. Relkovićev davnašnji suborac iz Katoličkog zbora Mi, Tomislav Karamarko – u to vrijeme već predsjednik HDZ-a i ministar unutarnjih poslova – u sklopu ambicioznog projekta obračuna s ‘boljševičko-komunističkim zmijama što su ubijale Hrvate’ pompozno je u Saboru najavio kako će hrvatska policija rasvijetliti sve komunističke zločine, i već za par dana po nalogu Županijskog državnog odvjetništva u Kustošiju su stigli bageri i forenzičari. Vrlo brzo, međutim, iskapanja su bez objašnjenja prekinuta, a mještani su na tom mjestu podigli veliki križ i spomen-ploču za ‘sedamnaest nedužnih žrtava zločinačkog pohoda komunističko-partizanskih zločinaca’.
Nakon prekida radova na ekshumaciji nije bilo mnogo novih vijesti iz Kustošijanske ulice. Za sedamnaest mrtvih ustaša čulo se još samo jednom, kad je na Dan sjećanja na žrtve komunističkih zločina u svibnju 2016. kraj spomen-obilježja održana sveta misa uz prisustvo nekolicine visokih gostiju, uključujući jednog HDZ-ovog zastupnika u Europskom parlamentu i jednog uglednog hrvatskog povjesničara, koji se upravo tih dana proslavio tvrdnjom o ukupno sedam stotina stradalih u Jasenovcu.
Sve otada nije se više čulo za ustaše iz jame u Kustošiji: ekshumirani ostaci još čekaju identifikaciju na Odjelu patologije Kliničkog bolničkog centra Zagreb, cijelu priču prekrila je gusta magla zaborava, a njeni junaci razišli su se svaki svojim putem.
Nakon što je onomad uspješno okončao Drugi svjetski rat, Ivo Josipović predao je svoj predsjednički mandat i cijelu političku penziju potrošio ponavljajući kako je ‘ustaška zmija još živa’, ovih dana svečano objavivši povratak u politiku na izbornoj listi SDP-a. Aktivist Ivica Relković postao je pak ugledni katolički karizmatik i ideolog Mosta, i u istoj je predizbornoj kampanji ovih dana iznimno aktivan kao politički komesar Stranke s imenom i prezimenom.
Relkovićev nekadašnji kamarad Tomislav Karamarko odstupio je s čela HDZ-a i nestao s političke scene prije nego što je uspio rasvijetliti sve komunističke zločine: deset godina kasnije i on se naumio vratiti u politiku, ali njegov trijumfalni povratak – najprije na čelo HDZ-a, pa kao osnivača Domoljubne koalicije, i na koncu uz Miroslava Škoru – neslavno je propao prije mjesec dana, kad je USKOK pompozno najavio rasvjetljavanje svih poreznih prijevara njegove supruge Ane.
Ugledni povjesničar s one mise na Kustošiji zvao se Stipo Pilić, i u međuvremenu je stekao ozbiljnu akademsku reputaciju u Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, a na mjesto Karamarka na čelu HDZ-a – samo mjesec dana nakon što se na misi pomolio za ubijene ustaše – došao je upravo onaj drugi visoki gost, europski zastupnik Andrej Plenković, koji će kasnije napraviti zapaženu karijeru kao predsjednik Vlade.
Samo se, eto, više nije čulo za sedamnaest ustaša iz Kustošijanske ulice. Dok je njihova počasna straža među sobom razdijelila historijske mandate, o ‘nedužnim žrtvama zločinačkog pohoda komunističko-partizanskih zločinaca’ nikad nismo saznali ništa: ni kako su likvidirani, ni tko ih je ubio, ni kojoj su jedinici pripadali, ni tko su zapravo bili, ni je li ih uopće bilo sedamnaest, ni je li ih uopće bilo.
Sve dok u šetnji Kustošijanskom ulicom prošlog četvrtka, na blagdan Tijelova – točno deset godina otkako je otkrivena ona jama nedaleko kućnog broja 246 – zagrebački fotograf Nikola Šolić nekoliko stotina metara niže, pred kućnim brojem 50, kamerom nije ovjekovječio prizor iz zombie-filmova: na zidiću s velikim muralom ‘Dinamo svetinja’ postrojilo se sedamnaest mladića u crnom, naoružanih bengalkama i zastavama HOS-a sa sloganom ‘Za dom spremni’, pa sve pjevajući ‘Ubij, ubij, ubij Srbina’ ponosno razvili transparent na kojemu se liepim krasopisom koči – ‘Jebat ćemo srpske žene i djecu!’
Umjesto očekivanog oduševljenja i tople dobrodošlice natrag među žive, kustošijansku su ustašku mladež, međutim, dočekali tradicionalni hrvatski zgraž, gnuš, čuđ, šok i nevjerica: otkud sad, sedamdeset pet godina nakon Drugog svjetskog rata, sedamnaest ustaša usred Zagreba, u Kustošijanskoj ulici?
‘Je li to dio orkestracije uoči predizborne kampanje, ne znam, na policiji je da otkrije’, u dahu je izjavio premijer Andrej Plenković, baš kao da to sam Karamarko iz njega govori, pa pompozno najavljuje kako će hrvatska policija rasvijetliti sve ustaške zločine. ‘Za mene nema dileme, bilo što takvo oštro osuđujem, tome nema mjesta u javnom prostoru i one koji su to učinili treba najoštrije kazniti. Ne znam za čim se povode oni koji to rade, trebalo bi to razjasniti.’
Premijer ne zna za čim se povodi mladež iz Kustošijanske ulice? Treba to razjasniti? Treba to osuditi? Treba to najoštrije kazniti?! Ispričavam se što upadam u riječ, ali takvi su incidenti – Plenković možda to i ne zna – već jednom, još prije sedamdeset pet godina, oštro osuđeni i najoštrije kažnjeni.
Posljednjih trideset godina, međutim, sveudilj se ‘onima koji su to činili’ klanjaju i vlast i opozicija, i policija i sudstvo, klanjaju im se predsjednici, premijeri, ministri, povjesničari, svećenici i katolički karizmatici, u ‘javnom prostoru’ za njih ne samo da ima mjesta, nego jedva da za ikoga drugog i ima. Plenković je osobno za njih molio ‘život vječni’, Plenkovićeva Uprava za zatočene i nestale po istoj Kustošiji i dandanas traži mrtve ustaše, Plenkovićevo Ministarstvo branitelja ih sahranjuje uz najviše državne počasti, Plenkovićevo povjerenstvo za suočavanje s prošlošću ustaškom je pozdravu ‘Za dom spremni’ izdalo certifikat društvene prihvatljivosti, a Plenkovićevo ga je pravosuđe samo tjedan dana prije incidenta u Kustošijanskoj ulici i zakonski legaliziralo – pa ipak, Plenkoviću i dalje nije jasno za čim se pijana mladež s Kustošije povodi.
Ako je, naime, tradicionalni ‘Za dom spremni’ društveno prihvatljiv i zakonski dopušten, kako je to i zašto točno tradicionalno ‘Jebat ćemo srpske žene i djecu!’ društveno neprihvatljivo i zakonski zabranjeno? Jesu li oni koji su ‘Za dom spremni’ onomad uveli u hrvatski ‘javni prostor’ ikad imali ijedan problem s jebanjem srpskih žena i djece?
Kad je onomad s blajburškog polja Stjepan Brajdić podsjećao kako je ‘Domovinski rat probudio kosti naših mučenika’ i kako ‘štovanjem žrtve naših mučenika dokazujemo da oni nisu mrtvi’, svi su aplaudirali njegovoj rijetko uspjeloj metafori, i nitko nije mislio da su mučenici zaista budni i živi. Deset godina štovanja i klanjanja kasnije, međutim, sedamnaestorica njih zaista se probudili: izašli mučenici na Kustošijansku ulicu pred brojem 246 i zaputili se prema Ilici, pa onda – znate već kako to ide – od birtije do birtije, piće po piće, do broja 50 već vidno devastirani nekako se popeli na zidić, istakli tradicionalni hrvatski pozdrav ‘Za dom spremni’, zapjevali tradicionalnu hrvatsku pjesmu ‘Ubij Srbina’ i razvili tradicionalni hrvatski slogan ‘Jebat ćemo srpske žene i djecu!’
Plenkovićeva se policija onda živa polomila pronaći te, kako se zovu, vinovnike – mobiliziralo se cijelo Državno odvjetništvo, razmiljeli Kustošijanskom ulicom bageri i forenzičari, inspektori traže svjedoke među starijim stanovnicima – a ja, eto, slučaj riješio već do kraja kolumne.
portalnovosti
Prije točno deset godina, 20. lipnja 2010., tadašnji je hrvatski predsjednik Ivo Josipović hodočastio u Bleiburg. Poljem su još odjekivale riječi predsjednika Udruge Macelj 1945. Stjepana Brajdića – ‘Domovinski rat dobro je protresao našu zemlju i probudio kosti mučenika’ i ‘svakoga se dana otkrije po jedna od stotinu jama i zatrtih grobišta’, pa ‘štovanjem njihove žrtve dokazujemo da oni za nas nisu mrtvi’ – kad se predsjednik Josipović u znak povijesnog pomirenja poklonio mučenicima Križnog puta, svečano objavivši kako je tim njegovim činom ‘Drugi svjetski rat za hrvatsku politiku konačno završen’.
Jedva tjedan dana kasnije, u ponedjeljak 28. lipnja, Hrvatska televizija dramatično je javila kako su članovi Hrvatskog odgovornog društva na čelu s aktivistom Ivicom Relkovićem na području Zagreba otkrili još ‘jednu od stotinu jama i zatrtih grobišta’. Istražujući lokacije uz Kustošijansku ulicu, kraj kućnog broja 246, na dubini od metra i pol pronašli su dvije ljudske lubanje, dva vojnička remena i dugmad sa slovima ‘NDH’, a stariji stanovnici Kustošije reporterima su svjedočili kako su na tom mjestu nakon oslobođenja Zagreba 8. svibnja 1945. partizani strijeljali sedamnaest mladih ustaških vojnika.
Iako su službenici iz policijske stanice Črnomerec na mjesto otkrića stigli istog dana, ekshumacija je započela tek pola godine kasnije. Krajem siječnja 2011. Relkovićev davnašnji suborac iz Katoličkog zbora Mi, Tomislav Karamarko – u to vrijeme već predsjednik HDZ-a i ministar unutarnjih poslova – u sklopu ambicioznog projekta obračuna s ‘boljševičko-komunističkim zmijama što su ubijale Hrvate’ pompozno je u Saboru najavio kako će hrvatska policija rasvijetliti sve komunističke zločine, i već za par dana po nalogu Županijskog državnog odvjetništva u Kustošiju su stigli bageri i forenzičari. Vrlo brzo, međutim, iskapanja su bez objašnjenja prekinuta, a mještani su na tom mjestu podigli veliki križ i spomen-ploču za ‘sedamnaest nedužnih žrtava zločinačkog pohoda komunističko-partizanskih zločinaca’.
Nakon prekida radova na ekshumaciji nije bilo mnogo novih vijesti iz Kustošijanske ulice. Za sedamnaest mrtvih ustaša čulo se još samo jednom, kad je na Dan sjećanja na žrtve komunističkih zločina u svibnju 2016. kraj spomen-obilježja održana sveta misa uz prisustvo nekolicine visokih gostiju, uključujući jednog HDZ-ovog zastupnika u Europskom parlamentu i jednog uglednog hrvatskog povjesničara, koji se upravo tih dana proslavio tvrdnjom o ukupno sedam stotina stradalih u Jasenovcu.
Sve otada nije se više čulo za ustaše iz jame u Kustošiji: ekshumirani ostaci još čekaju identifikaciju na Odjelu patologije Kliničkog bolničkog centra Zagreb, cijelu priču prekrila je gusta magla zaborava, a njeni junaci razišli su se svaki svojim putem.
Nakon što je onomad uspješno okončao Drugi svjetski rat, Ivo Josipović predao je svoj predsjednički mandat i cijelu političku penziju potrošio ponavljajući kako je ‘ustaška zmija još živa’, ovih dana svečano objavivši povratak u politiku na izbornoj listi SDP-a. Aktivist Ivica Relković postao je pak ugledni katolički karizmatik i ideolog Mosta, i u istoj je predizbornoj kampanji ovih dana iznimno aktivan kao politički komesar Stranke s imenom i prezimenom.
Relkovićev nekadašnji kamarad Tomislav Karamarko odstupio je s čela HDZ-a i nestao s političke scene prije nego što je uspio rasvijetliti sve komunističke zločine: deset godina kasnije i on se naumio vratiti u politiku, ali njegov trijumfalni povratak – najprije na čelo HDZ-a, pa kao osnivača Domoljubne koalicije, i na koncu uz Miroslava Škoru – neslavno je propao prije mjesec dana, kad je USKOK pompozno najavio rasvjetljavanje svih poreznih prijevara njegove supruge Ane.
Ugledni povjesničar s one mise na Kustošiji zvao se Stipo Pilić, i u međuvremenu je stekao ozbiljnu akademsku reputaciju u Društvu za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, a na mjesto Karamarka na čelu HDZ-a – samo mjesec dana nakon što se na misi pomolio za ubijene ustaše – došao je upravo onaj drugi visoki gost, europski zastupnik Andrej Plenković, koji će kasnije napraviti zapaženu karijeru kao predsjednik Vlade.
Samo se, eto, više nije čulo za sedamnaest ustaša iz Kustošijanske ulice. Dok je njihova počasna straža među sobom razdijelila historijske mandate, o ‘nedužnim žrtvama zločinačkog pohoda komunističko-partizanskih zločinaca’ nikad nismo saznali ništa: ni kako su likvidirani, ni tko ih je ubio, ni kojoj su jedinici pripadali, ni tko su zapravo bili, ni je li ih uopće bilo sedamnaest, ni je li ih uopće bilo.
Sve dok u šetnji Kustošijanskom ulicom prošlog četvrtka, na blagdan Tijelova – točno deset godina otkako je otkrivena ona jama nedaleko kućnog broja 246 – zagrebački fotograf Nikola Šolić nekoliko stotina metara niže, pred kućnim brojem 50, kamerom nije ovjekovječio prizor iz zombie-filmova: na zidiću s velikim muralom ‘Dinamo svetinja’ postrojilo se sedamnaest mladića u crnom, naoružanih bengalkama i zastavama HOS-a sa sloganom ‘Za dom spremni’, pa sve pjevajući ‘Ubij, ubij, ubij Srbina’ ponosno razvili transparent na kojemu se liepim krasopisom koči – ‘Jebat ćemo srpske žene i djecu!’
Umjesto očekivanog oduševljenja i tople dobrodošlice natrag među žive, kustošijansku su ustašku mladež, međutim, dočekali tradicionalni hrvatski zgraž, gnuš, čuđ, šok i nevjerica: otkud sad, sedamdeset pet godina nakon Drugog svjetskog rata, sedamnaest ustaša usred Zagreba, u Kustošijanskoj ulici?
‘Je li to dio orkestracije uoči predizborne kampanje, ne znam, na policiji je da otkrije’, u dahu je izjavio premijer Andrej Plenković, baš kao da to sam Karamarko iz njega govori, pa pompozno najavljuje kako će hrvatska policija rasvijetliti sve ustaške zločine. ‘Za mene nema dileme, bilo što takvo oštro osuđujem, tome nema mjesta u javnom prostoru i one koji su to učinili treba najoštrije kazniti. Ne znam za čim se povode oni koji to rade, trebalo bi to razjasniti.’
Premijer ne zna za čim se povodi mladež iz Kustošijanske ulice? Treba to razjasniti? Treba to osuditi? Treba to najoštrije kazniti?! Ispričavam se što upadam u riječ, ali takvi su incidenti – Plenković možda to i ne zna – već jednom, još prije sedamdeset pet godina, oštro osuđeni i najoštrije kažnjeni.
Posljednjih trideset godina, međutim, sveudilj se ‘onima koji su to činili’ klanjaju i vlast i opozicija, i policija i sudstvo, klanjaju im se predsjednici, premijeri, ministri, povjesničari, svećenici i katolički karizmatici, u ‘javnom prostoru’ za njih ne samo da ima mjesta, nego jedva da za ikoga drugog i ima. Plenković je osobno za njih molio ‘život vječni’, Plenkovićeva Uprava za zatočene i nestale po istoj Kustošiji i dandanas traži mrtve ustaše, Plenkovićevo Ministarstvo branitelja ih sahranjuje uz najviše državne počasti, Plenkovićevo povjerenstvo za suočavanje s prošlošću ustaškom je pozdravu ‘Za dom spremni’ izdalo certifikat društvene prihvatljivosti, a Plenkovićevo ga je pravosuđe samo tjedan dana prije incidenta u Kustošijanskoj ulici i zakonski legaliziralo – pa ipak, Plenkoviću i dalje nije jasno za čim se pijana mladež s Kustošije povodi.
Ako je, naime, tradicionalni ‘Za dom spremni’ društveno prihvatljiv i zakonski dopušten, kako je to i zašto točno tradicionalno ‘Jebat ćemo srpske žene i djecu!’ društveno neprihvatljivo i zakonski zabranjeno? Jesu li oni koji su ‘Za dom spremni’ onomad uveli u hrvatski ‘javni prostor’ ikad imali ijedan problem s jebanjem srpskih žena i djece?
Kad je onomad s blajburškog polja Stjepan Brajdić podsjećao kako je ‘Domovinski rat probudio kosti naših mučenika’ i kako ‘štovanjem žrtve naših mučenika dokazujemo da oni nisu mrtvi’, svi su aplaudirali njegovoj rijetko uspjeloj metafori, i nitko nije mislio da su mučenici zaista budni i živi. Deset godina štovanja i klanjanja kasnije, međutim, sedamnaestorica njih zaista se probudili: izašli mučenici na Kustošijansku ulicu pred brojem 246 i zaputili se prema Ilici, pa onda – znate već kako to ide – od birtije do birtije, piće po piće, do broja 50 već vidno devastirani nekako se popeli na zidić, istakli tradicionalni hrvatski pozdrav ‘Za dom spremni’, zapjevali tradicionalnu hrvatsku pjesmu ‘Ubij Srbina’ i razvili tradicionalni hrvatski slogan ‘Jebat ćemo srpske žene i djecu!’
Plenkovićeva se policija onda živa polomila pronaći te, kako se zovu, vinovnike – mobiliziralo se cijelo Državno odvjetništvo, razmiljeli Kustošijanskom ulicom bageri i forenzičari, inspektori traže svjedoke među starijim stanovnicima – a ja, eto, slučaj riješio već do kraja kolumne.
portalnovosti
