Interes za novom kineskom burzom nafte, koja se otvara uskoro u Šangaju, itekako postoji. Za sada je on najveći od strane zemalja koje su pod najvećim pritiskom Sjedinjenih Država, poput Venezuele, Irana, Katara, kao i Rusije koja je pod snažnim gospodarskim i financijskim sankcijama Zapada. Još je jedan važan moment u ovoj priči: Kina će, to je posve sigurno, koristiti element pritiska, govoreći, kako će oni koji odbiju poslovati s Kinom kroz nove ugovore na kineskoj burzi nafte u Šangaju, izgubiti udio na kineskom tržištu.
Jučerašnje vijesti pristigle iz Venezuele, o mogućem početku donedavno nezamislivog dijaloga vlade i oporbe (istina u Dominikanskoj Republici i uz posredništvo tamošnjeg predsjednika i bivšeg španjolskog premijera), izazvale su veliko iznenađenje diljem svijeta i, zapravo, ukazuju kako je središnja vlada u Caracasu još uvjek dovoljno stabilna i da joj, usprkos golemim gospodarskim problemima i isto takvoj inflaciji, ne prijeti nasilan silazak s vlasti. Osim toga, tamošnja naftna industrija, uz pomoć ruskog i svjetskog naftnog giganta „Rosnefta“, nastavlja stabilno poslovanje, a predsjednik Maduro je nedavno boravio u Moskvi gdje se, prema pojedinim izvorima, razgovaralo i o potpunom ruskom oprostu dugova prema venezuelanskoj državnoj naftnoj tvrtki PDVSA.
U svezi ovoga treba podsjetiti, kako je SAD nedavno javno obznanio svoju zabrinutost da će, u slučaju bankrota PDVSA, ta firma biti u nemogućnosti vratiti kredit Rosneftu, čime bi ruski naftaš mogao, kao naplatu potraživanja, preuzeti kontrolni paket dionica „Citgo Petroleuma“, venezuelske naftne tvrtke sa sjedištem u SAD-u. Naime, venezuelanska državna naftna tvrtka „Petroleos de Venezuela“ (PDVSA) posjeduje „CITGO“, veliku američku naftnu tvrtku, sa sjedištem u Houstonu, čiji udio na američkom tržištu nije prevelik – do 4% ukupne isporuke naftnih derivata SAD-u. Međutim, ipak se radi o tvrtci koja ima brojne tvornice za preradu nafte, naftne platforme i devet cjevovoda koji prolaze kroz 24 američke države. U zamjenu za kredit od 1,5 milijardi eura koji je „PDVSA“-u, u prosincu, 2016.g. odobrio „Rosneft“, a kojim je hipoteka stavljena na „Citgo Petroleum“ i koji venezuelanska kompanija nije u stanju vratiti, Venezuela i Rusija već dulje vrijeme pregovaraju o trampi dionica kojim bi se „Rosneft“, zapravo, domogao „CITGA“. O tome je Geopolitika.News nedavno pisala.
Kako bi to spriječio, Washington je već poduzeo određene mjere. Tako Američki medij The Wall Street Journal 31. kolovoza piše, kako je administracija Donalda Trumpa spremna blokirati nastojanja „Rosnefta“ za osiguranjem nadzora nad „načelno važnim“ energetskim aktivima Sjedinjenih Država, čiji je vlasnik Venezuela. „Rosneft“ je, kreditiravši spomenutu venezuelansku naftnu tvrtku s 1,5 milijardi dolara, kao instrument osiguranja dobio 49.9% aktiva Citgo Petroleuma, piše WSJ. Kongresmeni su zatražili od Trumpove administracije poduzimanje nužnih mjera kako bi se to onemogućilo i, sudeći po svemu, njihova molba je bila uslišana. Vlada će, piše WSJ, „osigurati zaštitu američkih nacionalnih interesa“ ukoliko do pokušaja preuzimanja dođe“ i da američko vijeće za inozemne investicije ima ovlasti za blokiranje financijskih operacija, ukoliko smatra da one ugrožavaju državu.
Ali vratimo se mi temi. Bilo kako bilo, osjećao li se predsjednik Maduro dovoljno jak ili ne (a vjerojatno se osijeća jer ima potporu najvažnijeg čimbenika za upravljanje državom- vojnog vrha), u četvrtak je Venezuela učinila još jedan protuamerički potez, koji je samo jedan u nizu sličnih koje poduzimaju vodeće svjetske države Istoka (prije svih Kina i Rusija, ali i Iran, pa i Turska) koje nastoje smanjiti svoju ovisnost o manipulaciji američkom valutom, a time, zapravo, rade na okončanju hegemonije dolara.
Venezuelanska naftna tvrtka je proglasila odbacivanje dolara kao sredstvo plaćanja u trgovini naftom i naftnim proizvodima.
Američki The Wall Street Journal piše, kako je, želeći zaobići američke sankcije, venezuelanska državna naftna tvrtka PDVSA izvijestila svoje partnere o namjeri otvaranja računa u eurima i drugim valutama. Pa ikao službenog priopćenja o novoj platnoj politici te tvrtke nema, još je prošlog tjedna njezin potpredsjednik Tareck El Aissami, najavio, kako će se za borbu protiv ekonomske blokade pojaviti košarica valuta, što bi omogućilo odlazak od dolara.
Predsjednik Venezuele, Nicolas Maduro, također je izjavio kako će Venezuela koristiti druge valute: ruski rubalj, kineski juan, indijski rupi, euro i japanski jen. Treba primijetiti, kako su izjave venezuelanskog državnog vrha uslijedile ubrzo nakon nedavno održanog samita BRIKS u Kini, na kojem su čelnici država članica (Brazil, Rusija, Indija, Kina i JAR) otvoreno istupali protiv u svijetu rastućeg protekcionizma i financijskih ograničenja s vidljivom političkom pozadinom, koja je, prema njihovom mišljenju, usmjerena na uništenje konkurencije.
„Obećavam, kako se Venezuela priprema na uvođenje novog međunarodnog platnog sustava i uvođenje valutne košarice za oslobođenje od dolara i da će se zajedno sa slobodno konvertibilnim valutama, poput juana, jena, rublja i međunarodnim valutama, osloboditi od pritiska dolara – valute koja davi našu zemlju“, kazao je Maduro u svom govoru.
Podsjećamo kako Venezuela raspolaže s najvećim zalihama nafte na svijetu ali se one još uvjek koriste u relativno skromnim količinama. Prema posljednjim podatcima, prosječna proizvodnja nafte u toj zemlji kreće se oko 2 milijuna barela dnevno, što je vrlo malo u usporedbi sa Saudijskom Arabijom i Rusijom, gdje taj broj previsuje 10 milijuna barela dnevno. Od tih 2 milijuna barela, 1,2-1,3 milijuna barela usmjerava se za izvoz, najvećim dijelom u Sjedinjene Države. SAD od Venezuele kupuje prosječno oko 725 tisuća barela nafte dnevno.
Osim spomenute „de-dolarizacije“, na svjetskom naftnom tržištu uskoro se mogu očekivati i nove, gotovo tektonske promjene. U vrlo skoro vrijeme u Šangaju će se omogućiti fjućerski ugovori na naftu, otvaranje svojevrsne naftne burze na kojoj će se trgovati u juanima, uz mogućnost konverzije u zlato. Pritom svakako treba imati u vidu činjenicu kako je Kina najveći svjetski uvoznik nafte, pa nije teško izvući zaključak što će za treidere značiti pojava nove burze nafte upravo na njezinom teritoriju, koja će s vremenom imati glavni utjecaj na čitavu Aziju. A na azijsko tržište fokusiraju se i glavni bliskoistočni proizvođači nafte, na čelu sa Saudijskom Arabijom, kojoj je europsko tržište u odnosu na azijsko već ionako drugorezredno. Slično je i s katarskim ukapljenim plinom koji je primarno usmjeren na Japan. U tom slučaju profitira i Rusija, koja Kini prodaje naftu i juane koje nakon toga mijenja u zlato, čime joj prestaje potreba držanja novca u kineskim aktivima ili prebacivanje prihoda od prodaje nafte u američke dolare. Dakle, radit će se o potpuno novoj – povijesnoj etapi u globalnoj naftnoj trgovini, s dramatičnim posljedicama u odnosu na postojeći sustav.
Shanghai International Energy Exchange je u lipnju i srpnju ove godine već proveo nužne pripremne radnje, kao i testnu trgovinu naftom, a upravo sad pristupa obuci potencijalnih korisnika te burze. To će postati prva kineska trgovinska burza otovrena za inozemne tvrtke i strane investicijske fondove, kao i strane naftne kompanije, jer je sada trgovanje na kineskim burzama moguće jedino za kineske tvrtke, dok je strancima to zabranjeno. Zbog toga je Kina najčešće i na meti oštrih kritika zapadnih država, koje takva ograničenja na vlastitim burzama ne poznaju. Međutim, koliko god to pozitivno izgledalo, ovdje će se ipak raditi o najosjetljivijem i najunosnijem segmentu svjetske trgovine – nafti – i to, kao što smo rekli, u zemlji koja je najveći svjetski uvoznik tog energenta. Time će se, nedvojbeno, iz ruku do sada kontrolirajućih silnica svjetske trgovine naftom oduzeti dio tog unosnog „kolača“. Jer interes za novom kineskom burzom nafte već i sada itekako postoji. Za sada je on, logično, najveći upravo od strane zemalja koje su pod najvećim pritiskom Sjedinjenih Država, poput Venezuele, Irana, Katara, a sasvim sigurno i Rusije koja je pod snažnim gospodarskim i financijskim sankcijama Zapada. Još je jedan važan moment u ovoj priči: Kina će, to je posve sigurno, koristiti element pritiska, govoreći, kako će oni koji odbiju poslovati s Kinom kroz nove ugovore na kineskoj burzi nafte u Šangaju, izgubiti udio na kineskom tržištu.
Dakle, globalni gospodarski rat na relaciji Istok-Zapad može početi, a za bolje poznavatelje stvari on je počeo još otvaranjem ukrajinske krize i američkim pokušajima globalne blokade Rusije, a odnedavno je potenciran i drastičnim poremećajem američko-kineskih odnosa koji je „otkočen“ otvaranjem i preuveličavanjem značaja i veličine sjevernokorejske krize i stvarne sigurnosne opasnosti koju ona predstavlja.
Danas uistinu više nitko neće pogriješiti ukoliko kaže, kako su u svijetu upravo formirana tri glavna središta moći – SAD, Kina i Rusija (bez čijih se međusobnih dogovora ne može riješiti niti jedan međunarodni problem, niti jedna globalna politička ili vojna kriza, od Sirije i Bliskog istoka u cjelosti, do Sjeverne Koreje), kojima će se postupno priključivati i neke druge zemlje ali iključivo regionalnog karaktera: poput Indije i Brazila, a onda i Turske, Meksika, Irana, Saudijske Arabije i td. U ekonomskom smislu, spomenuta „de-dolarizacija“, makar još uvjek u svojim začetcima, tome je ponajbolji primjer. Pa ikao za sada nije ograničeno međusobno trgovanje (izuzev na relaciji Zapad-Rusija) i kako je činjenica da još uvjek svatko sa svakim trguje, ipak je nedvojbena tendencija u smjeru ograničavanja međusobne trgovine, investicija, preuzimanja vlasničkih udjela tuđih tvrtki i td. Zbog svega toga je za očekivati i vrlo brzu svojevrsnu podjelu interesnih sfera (navodno se to u tišini već i radi), prije svega između Washingtona i Pekinga, a kako bi se spriječili nekontrolirani incidenti i njihovo prerastanje u potencijalni apokaliptični scenariji kroz pokretanje međusobnih ratova.
Takav novi ustroj međunarodnih odnosa, koji označava raskid posljeratnog svjetskog poretka temeljenog na dominaciji Zapada, prije svega SAD-a, trajat će relativno dugo: ili do konačne potpune tehnološke, vojne, financijske i svake druge dominacije jedne od strana koja će time „usisati“ onu drugu – slabiju i nedozrelu, ili do trenutka sazrijevanja ljudske svijesti na onu razinu koja će shvatiti nužnost međusobne suradnje i zajedništva bez vječno nazočne potrebe za dominacijom jednih nad drugima, kao temelja za istinski napredak čovječanstva. Napredak – koji nije moguć bez mira, stabilnosti i međusobnog uvažavanja.
geopolitika
Jučerašnje vijesti pristigle iz Venezuele, o mogućem početku donedavno nezamislivog dijaloga vlade i oporbe (istina u Dominikanskoj Republici i uz posredništvo tamošnjeg predsjednika i bivšeg španjolskog premijera), izazvale su veliko iznenađenje diljem svijeta i, zapravo, ukazuju kako je središnja vlada u Caracasu još uvjek dovoljno stabilna i da joj, usprkos golemim gospodarskim problemima i isto takvoj inflaciji, ne prijeti nasilan silazak s vlasti. Osim toga, tamošnja naftna industrija, uz pomoć ruskog i svjetskog naftnog giganta „Rosnefta“, nastavlja stabilno poslovanje, a predsjednik Maduro je nedavno boravio u Moskvi gdje se, prema pojedinim izvorima, razgovaralo i o potpunom ruskom oprostu dugova prema venezuelanskoj državnoj naftnoj tvrtki PDVSA.
U svezi ovoga treba podsjetiti, kako je SAD nedavno javno obznanio svoju zabrinutost da će, u slučaju bankrota PDVSA, ta firma biti u nemogućnosti vratiti kredit Rosneftu, čime bi ruski naftaš mogao, kao naplatu potraživanja, preuzeti kontrolni paket dionica „Citgo Petroleuma“, venezuelske naftne tvrtke sa sjedištem u SAD-u. Naime, venezuelanska državna naftna tvrtka „Petroleos de Venezuela“ (PDVSA) posjeduje „CITGO“, veliku američku naftnu tvrtku, sa sjedištem u Houstonu, čiji udio na američkom tržištu nije prevelik – do 4% ukupne isporuke naftnih derivata SAD-u. Međutim, ipak se radi o tvrtci koja ima brojne tvornice za preradu nafte, naftne platforme i devet cjevovoda koji prolaze kroz 24 američke države. U zamjenu za kredit od 1,5 milijardi eura koji je „PDVSA“-u, u prosincu, 2016.g. odobrio „Rosneft“, a kojim je hipoteka stavljena na „Citgo Petroleum“ i koji venezuelanska kompanija nije u stanju vratiti, Venezuela i Rusija već dulje vrijeme pregovaraju o trampi dionica kojim bi se „Rosneft“, zapravo, domogao „CITGA“. O tome je Geopolitika.News nedavno pisala.
Kako bi to spriječio, Washington je već poduzeo određene mjere. Tako Američki medij The Wall Street Journal 31. kolovoza piše, kako je administracija Donalda Trumpa spremna blokirati nastojanja „Rosnefta“ za osiguranjem nadzora nad „načelno važnim“ energetskim aktivima Sjedinjenih Država, čiji je vlasnik Venezuela. „Rosneft“ je, kreditiravši spomenutu venezuelansku naftnu tvrtku s 1,5 milijardi dolara, kao instrument osiguranja dobio 49.9% aktiva Citgo Petroleuma, piše WSJ. Kongresmeni su zatražili od Trumpove administracije poduzimanje nužnih mjera kako bi se to onemogućilo i, sudeći po svemu, njihova molba je bila uslišana. Vlada će, piše WSJ, „osigurati zaštitu američkih nacionalnih interesa“ ukoliko do pokušaja preuzimanja dođe“ i da američko vijeće za inozemne investicije ima ovlasti za blokiranje financijskih operacija, ukoliko smatra da one ugrožavaju državu.
Ali vratimo se mi temi. Bilo kako bilo, osjećao li se predsjednik Maduro dovoljno jak ili ne (a vjerojatno se osijeća jer ima potporu najvažnijeg čimbenika za upravljanje državom- vojnog vrha), u četvrtak je Venezuela učinila još jedan protuamerički potez, koji je samo jedan u nizu sličnih koje poduzimaju vodeće svjetske države Istoka (prije svih Kina i Rusija, ali i Iran, pa i Turska) koje nastoje smanjiti svoju ovisnost o manipulaciji američkom valutom, a time, zapravo, rade na okončanju hegemonije dolara.
Venezuelanska naftna tvrtka je proglasila odbacivanje dolara kao sredstvo plaćanja u trgovini naftom i naftnim proizvodima.
Američki The Wall Street Journal piše, kako je, želeći zaobići američke sankcije, venezuelanska državna naftna tvrtka PDVSA izvijestila svoje partnere o namjeri otvaranja računa u eurima i drugim valutama. Pa ikao službenog priopćenja o novoj platnoj politici te tvrtke nema, još je prošlog tjedna njezin potpredsjednik Tareck El Aissami, najavio, kako će se za borbu protiv ekonomske blokade pojaviti košarica valuta, što bi omogućilo odlazak od dolara.
Predsjednik Venezuele, Nicolas Maduro, također je izjavio kako će Venezuela koristiti druge valute: ruski rubalj, kineski juan, indijski rupi, euro i japanski jen. Treba primijetiti, kako su izjave venezuelanskog državnog vrha uslijedile ubrzo nakon nedavno održanog samita BRIKS u Kini, na kojem su čelnici država članica (Brazil, Rusija, Indija, Kina i JAR) otvoreno istupali protiv u svijetu rastućeg protekcionizma i financijskih ograničenja s vidljivom političkom pozadinom, koja je, prema njihovom mišljenju, usmjerena na uništenje konkurencije.
„Obećavam, kako se Venezuela priprema na uvođenje novog međunarodnog platnog sustava i uvođenje valutne košarice za oslobođenje od dolara i da će se zajedno sa slobodno konvertibilnim valutama, poput juana, jena, rublja i međunarodnim valutama, osloboditi od pritiska dolara – valute koja davi našu zemlju“, kazao je Maduro u svom govoru.
Podsjećamo kako Venezuela raspolaže s najvećim zalihama nafte na svijetu ali se one još uvjek koriste u relativno skromnim količinama. Prema posljednjim podatcima, prosječna proizvodnja nafte u toj zemlji kreće se oko 2 milijuna barela dnevno, što je vrlo malo u usporedbi sa Saudijskom Arabijom i Rusijom, gdje taj broj previsuje 10 milijuna barela dnevno. Od tih 2 milijuna barela, 1,2-1,3 milijuna barela usmjerava se za izvoz, najvećim dijelom u Sjedinjene Države. SAD od Venezuele kupuje prosječno oko 725 tisuća barela nafte dnevno.
Osim spomenute „de-dolarizacije“, na svjetskom naftnom tržištu uskoro se mogu očekivati i nove, gotovo tektonske promjene. U vrlo skoro vrijeme u Šangaju će se omogućiti fjućerski ugovori na naftu, otvaranje svojevrsne naftne burze na kojoj će se trgovati u juanima, uz mogućnost konverzije u zlato. Pritom svakako treba imati u vidu činjenicu kako je Kina najveći svjetski uvoznik nafte, pa nije teško izvući zaključak što će za treidere značiti pojava nove burze nafte upravo na njezinom teritoriju, koja će s vremenom imati glavni utjecaj na čitavu Aziju. A na azijsko tržište fokusiraju se i glavni bliskoistočni proizvođači nafte, na čelu sa Saudijskom Arabijom, kojoj je europsko tržište u odnosu na azijsko već ionako drugorezredno. Slično je i s katarskim ukapljenim plinom koji je primarno usmjeren na Japan. U tom slučaju profitira i Rusija, koja Kini prodaje naftu i juane koje nakon toga mijenja u zlato, čime joj prestaje potreba držanja novca u kineskim aktivima ili prebacivanje prihoda od prodaje nafte u američke dolare. Dakle, radit će se o potpuno novoj – povijesnoj etapi u globalnoj naftnoj trgovini, s dramatičnim posljedicama u odnosu na postojeći sustav.
Shanghai International Energy Exchange je u lipnju i srpnju ove godine već proveo nužne pripremne radnje, kao i testnu trgovinu naftom, a upravo sad pristupa obuci potencijalnih korisnika te burze. To će postati prva kineska trgovinska burza otovrena za inozemne tvrtke i strane investicijske fondove, kao i strane naftne kompanije, jer je sada trgovanje na kineskim burzama moguće jedino za kineske tvrtke, dok je strancima to zabranjeno. Zbog toga je Kina najčešće i na meti oštrih kritika zapadnih država, koje takva ograničenja na vlastitim burzama ne poznaju. Međutim, koliko god to pozitivno izgledalo, ovdje će se ipak raditi o najosjetljivijem i najunosnijem segmentu svjetske trgovine – nafti – i to, kao što smo rekli, u zemlji koja je najveći svjetski uvoznik tog energenta. Time će se, nedvojbeno, iz ruku do sada kontrolirajućih silnica svjetske trgovine naftom oduzeti dio tog unosnog „kolača“. Jer interes za novom kineskom burzom nafte već i sada itekako postoji. Za sada je on, logično, najveći upravo od strane zemalja koje su pod najvećim pritiskom Sjedinjenih Država, poput Venezuele, Irana, Katara, a sasvim sigurno i Rusije koja je pod snažnim gospodarskim i financijskim sankcijama Zapada. Još je jedan važan moment u ovoj priči: Kina će, to je posve sigurno, koristiti element pritiska, govoreći, kako će oni koji odbiju poslovati s Kinom kroz nove ugovore na kineskoj burzi nafte u Šangaju, izgubiti udio na kineskom tržištu.
Dakle, globalni gospodarski rat na relaciji Istok-Zapad može početi, a za bolje poznavatelje stvari on je počeo još otvaranjem ukrajinske krize i američkim pokušajima globalne blokade Rusije, a odnedavno je potenciran i drastičnim poremećajem američko-kineskih odnosa koji je „otkočen“ otvaranjem i preuveličavanjem značaja i veličine sjevernokorejske krize i stvarne sigurnosne opasnosti koju ona predstavlja.
Danas uistinu više nitko neće pogriješiti ukoliko kaže, kako su u svijetu upravo formirana tri glavna središta moći – SAD, Kina i Rusija (bez čijih se međusobnih dogovora ne može riješiti niti jedan međunarodni problem, niti jedna globalna politička ili vojna kriza, od Sirije i Bliskog istoka u cjelosti, do Sjeverne Koreje), kojima će se postupno priključivati i neke druge zemlje ali iključivo regionalnog karaktera: poput Indije i Brazila, a onda i Turske, Meksika, Irana, Saudijske Arabije i td. U ekonomskom smislu, spomenuta „de-dolarizacija“, makar još uvjek u svojim začetcima, tome je ponajbolji primjer. Pa ikao za sada nije ograničeno međusobno trgovanje (izuzev na relaciji Zapad-Rusija) i kako je činjenica da još uvjek svatko sa svakim trguje, ipak je nedvojbena tendencija u smjeru ograničavanja međusobne trgovine, investicija, preuzimanja vlasničkih udjela tuđih tvrtki i td. Zbog svega toga je za očekivati i vrlo brzu svojevrsnu podjelu interesnih sfera (navodno se to u tišini već i radi), prije svega između Washingtona i Pekinga, a kako bi se spriječili nekontrolirani incidenti i njihovo prerastanje u potencijalni apokaliptični scenariji kroz pokretanje međusobnih ratova.
Takav novi ustroj međunarodnih odnosa, koji označava raskid posljeratnog svjetskog poretka temeljenog na dominaciji Zapada, prije svega SAD-a, trajat će relativno dugo: ili do konačne potpune tehnološke, vojne, financijske i svake druge dominacije jedne od strana koja će time „usisati“ onu drugu – slabiju i nedozrelu, ili do trenutka sazrijevanja ljudske svijesti na onu razinu koja će shvatiti nužnost međusobne suradnje i zajedništva bez vječno nazočne potrebe za dominacijom jednih nad drugima, kao temelja za istinski napredak čovječanstva. Napredak – koji nije moguć bez mira, stabilnosti i međusobnog uvažavanja.
geopolitika
