Ono o čemu se kod nas u Europi malo zna i govori upravo je ta ekonomska borba između američkih saveznih država, koja je sve snažnija. U nedostatku novih vanjskih tržišta zbog pojave drugih velikih „igrača“ i konkurencije (Kina i niz drugih sve snažnijih i samouvjerenijih zemalja; američki je udio na svjetskom tržištu od poslijeratnih oko 50 posto sada pao na 20-ak posto, pa je tendencija i više nego razvidna), američke nacionalne korporacije međusobno se sukobljavaju i preotimaju naizgled podijeljeno lokalno tržište, što prijeti milijunima ljudi u egzistencijalnom smislu. To može dovesti do pojave pravih (polu)mafijaških klanova koji će svojom moći utjecati na svakodnevni život ljudi. Jer svaka od tih država ima i svoje „oligarhe“ ili milijardere, koji su svoj kapital i moć stekli nadzorom nad konkretnim gospodarskim sektorima – bilo poljoprivrednim, bilo energetskim, tehnološkim ili industrijskim. Poput teksaškog „naftnog kralja“ Rockefellera, ili Billa Gatesa, ili Zuckerberga kao kalifornijskog IT „oligarha“ i td., i td. Takvim „igračima“ za održavanje i širenje moći trebaju nova tržišta i proširenja proizvodnje a ne restrikcije i zabrane iz „Centrale“ učmalog washingtonskog establišmenta u ime nekih „uzvišenih“ ekoloških, klimatoloških ili ideoloških ciljeva

Prije dva tjedna iskusni bivši hrvatski diplomat i nekadašnji savjetnik za vanjsku politiku prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana dr. sc. Darko Bekić na portalu Geopolitika News izjavio je kako američka diplomacija nije ništa naučila iz balkanskih ratova u proteklih 30-ak godina. Pri tom je imao na umu najnovije političke inicijative koje s pobjedom Joe Bidena na američkim izborima sve češće izlaze na vidjelo od strane bliskih Bidenovih suradnika ili simpatizera Demokratske stranke, a tiču se modaliteta rješavanja dugogodišnjeg bosansko-hercegovačkog „gordijskog čvora“ kojeg razmrsiti nije uspio niti čuveni Daytonski sporazum čija je 25.-ta godišnjica potpisivanja nedavno obilježena.

Te su inicijative vrlo diskutabilne pa i opasne – prije svega po interese pripadnika hrvatskog naroda u toj zemlji kao najmalobrojnijeg i najranjivijeg s obzirom kako, poput ostala dva, nema svoju zaokruženu teritorijalnu i administrativnu jedinicu (ima je u sklopu FBiH u kojoj je, međutim, izložen stalnim političkim i drugim pritiscima i preglasavanjima od strane većinskog bošnjačkog naroda po svim bitnim pitanjima, uz nakaradni izborni zakon prema kojem samostalno ne može odlučiti niti o svom predstavniku u najvišem državnom tijelu – predsjedništvu BiH iako na to ima ustavno pravo), ali i za samu Republiku Hrvatsku, koja ne samo što ima ustavnu obvezu skrbiti se nad Hrvatima u BiH u smislu zaštite njihovih prava kao jednog od triju konstitutivnih naroda, već joj je njihov opstanak na teritorijima u kojima danas imaju većinu od ključnog geostrateškog i sigurnosnog značaja s obzirom na geografski položaj i teritorijalni izgled juga Hrvatske. On, naime, nema potrebnu stratešku dubinu, već se u tom smislu oslanja na prostor većinski naseljen hrvatskim nacionalnim korpusom u susjednoj zemlji, što je i odigralo ključnu ulogu u obrani ne samo juga Hrvatske u Domovinskom ratu 1991.-1995.





Sve to bi sada moglo postati ugroženo ni više ni manje nego – zbog „demokracije“! Naravno ne one istinske, koja ima za cilj stvaranje i održavanje stabilnosti, već „demokracije“ na način kako ju tumače i na koji ona odgovara interesima velikih globalnih igrača ili brojčano nadmoćnijih lokalnih igrača na samom terenu. Zašto? Pa zato što nove američke inicijative, poput one od strane uglednog profesora Daniela Serwera sa Sveučilišta Johns Hopkins, odličnog poznavatelja Balkana i BiH, polaze od načela građanske države koje se temelji na volji većine. Naravno, to uopće ne bi bilo problematično kada bi se radilo o nekoj jednonacionalnoj državi, eventualno s nacionalnim manjinama kojima se zakonski mogu zajamčiti sva osnovna prava. Ali kada je u pitanju višenacionalna zemlja, k tome i s ustavom zajamčenom ravnopravnošću svih naroda koji ju čine, kako je to slučaj u BiH, građansko uređenje, koje bi de facto osiguravalo nadmoć većinskog naroda nikako ne može biti prihvatljivo ma koliko se predstavnici tog većinskog naroda zaklinjali u istinsku demokraciju i protivili se zlouporabama s pozicije većine tj. grubog preglasavanja. Povijest ih, jednostavno, redovito demantira – i to u svim dijelovima svijeta. Opasnost je tim veća što Serwer nikada nije bio naklonjen niti Hrvatima niti neovisnoj Hrvatskoj. Darko Bekić također kaže slijedeće: „… u jednom svom izvješću Vanjskopolitičkom komitetu Kongresa, 2002. godine Biden je zadovoljno istaknuo: “Hrvatski birači su odlučno odbacili stranku pokojnog autoritarnog predsjednika Franje Tuđmana. Nova Mesić/Račanova vlada u Zagrebu hrabro se suprotstavlja donedavno problematičnoj povijesti zemlje i pokušava pripremiti Hrvatsku da se pridruži demokratskoj Europi.“

Darko Bekić u svom tekstu navodi i slijedeće: „Nakon Bidenove pobjede, Serwer, inače redovni vanjski suradnik „Dnevnog Avaza“, izjavio je za taj  sarajevski list da je Bidenova pobjeda „vrlo povoljna“ za BiH, jer će se Biden sigurno založiti za njezin suverenitet i teritorijalni integritet, i podržati napore BiH da se pridruži Europskoj uniji i NATO-u. Naravno, Serwer na BiH gleda u širem geopolitičkom kontekstu tj. u sklopu odmjeravanja snaga i „interesnih sfera“ SAD i Ruske Federacije.“



Međutim, kako zaključuje Bekić,  neki analitičari predviđaju da će Daniel Serwer čak predsjedati Bidenovom radnom skupinom za pitanja Zapadnog Balkana, ali Serwer, za sada, to „stidljivo“ otklanja. Uostalom, čitava „ekipa“ iz State Departmenta, od J. Bakera i  M. Albright do H. Clinton i J. Kerryja, već 30 godina na Bosnu i Hercegovinu gleda kao nekada na Jugoslaviju. Gorljivo i jednako jalovo zalagali su se za očuvanje njezina jedinstva, ali samo kroz političku demokratizaciju tj. jačanje građanskog društva i individualnih sloboda, ne shvaćajući kako je jedini način da se sačuva cjelovita BiH – kao i nekada Jugoslavija – uspostava ravnopravnih odnosa suverenih, konstitutivnih naroda i odgovarajuća teritorijalna rješenja.“

Ovdje bih dodao slijedeće: od ovakvih neprirodnih inicijativa puno veća tragedija je to, što današnje vodstvo bošnjačkog naroda u Sarajevu očito ništa nije naučilo iz povijesti i što ne shvaća ili ne želi shvatiti, vjerojatno smatrajući kako može bolje profitirati „loveći u mutnom“ (skrivajući se iza skuta hirovitih interesa velikih sila kada mu idu u prilog, iako se ti interesi vrlo brzo promijene a oni koji su ih slijepo slijedili tada obično ostaju sami na geopolitičkoj vjetrometini i završe u ropotarnici povijesti uz katastrofalne posljedice po narod koji predstavljaju i vode), kako je načelo „jedan čovjek jedan glas“ pogubno za višenacionalne državne zajednice. Uostalom to je svojedobno uporno želio nametnuti srpski predsjednik Slobodan Milošević, što je u konačnici i dovelo do raspada SFRJ jer je svima bilo jasno kako se ne radi ni o čemu drugom nego o „demokratskom“ stvaranju Velike Srbije s obzirom na brojčanu dominaciju toga naroda u propaloj državi. Možemo bošnjačkim političkim elitama to prikazati još slikovitije: ako je Jugoslavija propala zbog nemogućnosti dogovora njezinih (ključnih) naroda, zašto u Sarajevu smatraju da se BiH mora održati na okupu s obzirom kako ona nije ništa drugo do li Jugoslavija „u malom“? I to bez obzira na njihovo pozivanje na povijesne okolnosti tj. postojanje povijesne bosanske države. Jer pozivanja na davnu prošlost ne mogu nas nigdje odvesti s obzirom kako svatko ima „svoju davnu prošlost“ i svoje povijesne „velike države“ koje su se najčešće međusobno presijecale i poništavale, a osim toga, tada se, u nacionalnom smislu u srednjovjekovnoj Bosni nipošto nije radilo o njenom sadašnjem etničkom sastavu a još manje vjerskim odrednicama kakvi su prisutni u posljednja cca dva stoljeća, poglavito nakon propasti Otomanskog carstva.

Ovakva američka nasilna politička nametanja protuprirodnih rješenja za budućnost BiH mogu dugoročno, a možda i srednjoročno pa i ranije rezultirati samo još većim unutarnjim podjelama, pa i sukobima – sve do potpunog raspada te zemlje. Kome je to cilj? Ne vjerujem da je cilj bošnjačkog naroda ali smatram kako oni koji ga sada predvode i koji se na sav glas kunu u BiH i njezin spas upravo na navedenim – građanskim načelima, ne misle iskreno niti o BiH niti o interesima njenih naroda i građana. Oni su jednostavno poslušne i pokorne sluge svjetskih moćnika, koji, štiteći njihove interese, od toga očekuju vlastite probitke i ništa drugo. Jer svaki bi mudar čovjek u protivnom bez problema shvatio svu pogubnost koja iza ovakvih prijedloga, kakvi stižu preko Atlantika, u pozadini stoji.

Raspad ne prijeti samo BiH, već i onima koji ga provociraju – SAD-u

Američka vječita nametanja svojih demokratskih normi „svemu i svakomu“ diljem svijeta prema recepturi koja njima u danom trenutku odgovara, već odavno izaziva nezadovoljstvo  dobrog dijela tog istog svijeta jer iza njih najčešće ostaju ili pustoš (ako im se suprotstavlja) ili moderna kolonijalna ovisnost tj. fingirana sloboda i isto takva nezavisnost ako im se podilazi. Isto vrijedi i za vječito „davanje lekcija“ svima i svemu o stanju demokracije, ljudskih prava i td. ako to po Washington nije zadovoljavajuće (a to je obično slučaj s „nepoćudnim“ i „nepokorenim“ državama ali ne i s onima kojima bi stvarno trebalo biti, poput Saudijske Arabije i njoj sličnih „srednjovjekovnih“ despotija) obično slijede kazne – bilo kroz otvorene ili prikrivene vojne odmazde bilo kroz sankcije ako se na prvi način problem ne može brzo riješiti zbog prevelikog rizika.

Međutim vremena se brzo mijenjaju pa se tako problemi koji su do jučer bili svojstveni samo drugima, sve više otvoreno manifestiraju i u samim Sjedinjenim Državama. O tome najbolje svjedoči i često naglašavanje Joe Bidena o potrebi novog američkog unutarnjeg jedinstva, o tome da će on biti predsjednik svih Amerikanaca i sl. Često isticanje takvih slatkorječivih fraza podsjeća na one, nama starijima dobro znane o „bratstvu i jedinstvu“, koje su samo potvrđivale kako u biti puno toga „ne štima“. U tom istom smislu puno toga danas „ne štima“ i u SAD-u, a problemi su vrlo duboki i Biden će se njima itekako, možda i primarno morati baviti (na znanje bošnjačkom vodstvu u Sarajevu).

Jer tema raspada Sjedinjenih Američkih Država, koja je desetljećima bila apsolutni tabu u medijima i koja se smatrala produktom urbanih luđaka, odjednom postaje posve normalna i za rasprave otvorena tema. Tako profesor prava na George Mason University  Frank Buckley u knjizi objavljenoj ovo proljeće pod nazivom “American Secession: The Looming Threat of a National Breakup“ (“Američka secesija: prijeteća opasnost nacionalnog sloma”), o toj temi otvoreno progovara, a o njoj se isto tako otvoreno raspravlja u glavnim medijima. Profesor Buckley i sam agitira za raspad i doslovno navodi sljedeće: “Preveliki smo, jedna smo od najvećih država na svijetu. Male su zemlje sretnije i imaju manje korupcije. Ne zveckaju oružjem, slobodnije su. … Veliko znači loše.”

Ali još drastičniji primjer secesionizma, jer dolazi sa samog terena i od visokih političkih krugova, stigao je prije dva tjedna iz Teksasa, jedne od američkih saveznih država s najizraženijim i najjačim težnjama za samostalnošću (odraz i specifičnih povijesnih okolnosti). Tako je, nakon što je nedavno američki Vrhovni sud odbio razmotriti tužbu državnog odvjetnika Teksasa, kojom se zahtijevalo nepriznavanje rezultata predsjedničkih izbora u pojedinim saveznim državama (iza tužbe je stajao i Donald Trump), ta odluka u Teksasu izazvala veliko nezadovoljstvo do te mjere, da je čelnik tamošnje Republikanske stranke Allen West čak pozvao na stvaranje “Unije država” koja će se “pridržavati ustava” (https://www.texasgop.org/chairman-allen-wests-response-to-scotus-decision/), što nije ništa drugo nego poziv na stvaranje nove Konfederacije što itekako asocira na američki građanski rat.

Ali nije problem samo u separatističkim težnjama, već još više i u stvarnim ideološkim podjelama u američkom društvu i istinskom rastu mržnje između uvjetno rečeno „crvenih“ i „plavih“. Ne manje opasne su i podjele u ekonomskim i financijskim interesima samih saveznih država. Tako će jedna liberalna i visoko-tehnološki razvijena Kalifornija sa Silicijskom dolinom vrlo lako prihvatiti „zelenu“ politiku koja se nameće iz „Centrale“ tj. prijelaz na čiste izvore energije jer joj se time ne može dogoditi baš ništa negativno, za razliku od spomenutog Teksasa koji živi od nafte i plina i što bi za njega bio smrtonosni udarac.

Ili, što bi za izrazito poljoprivredne države, poput Missourija i Oklahome, značilo odustajanje od mesa i mlijeka u ime klimatskog zatopljenja, zbog klimatskih „čistunaca“ u jednom megapolisu poput New Yorka, kojima i same krave smetaju kao „veliki proizvođači CO2“?

Ono o čemu se kod nas u Europi malo zna i govori upravo je ta ekonomska borba između američkih saveznih država, koja je sve snažnija. U nedostatku novih vanjskih tržišta zbog pojave drugih velikih „igrača“ i konkurencije (Kina i niz drugih sve snažnijih i samouvjerenijih zemalja; američki je udio na svjetskom tržištu od poslijeratnih oko 50 posto sada pao na 20-ak posto, pa je tendencija i više nego razvidna), američke nacionalne korporacije međusobno se sukobljavaju i preotimaju naizgled podijeljeno lokalno tržište, što prijeti milijunima ljudi u egzistencijalnom smislu. To može dovesti do pojave pravih (polu)mafijaških klanova koji će svojom moći utjecati na svakodnevni život ljudi. Jer svaka od tih država ima i svoje „oligarhe“ ili milijardere, koji su svoj kapital i moć stekli nadzorom nad konkretnim gospodarskim sektorima – bilo poljoprivrednim, bilo energetskim, tehnološkim ili industrijskim. Poput teksaškog „naftnog kralja“ Rockefellera, ili Billa Gatesa, ili Zuckerberga kao kalifornijskog IT „oligarha“ i td., i td. Takvim „igračima“ za održavanje i širenje moći trebaju nova tržišta i proširenja proizvodnje a ne restrikcije i zabrane iz „Centrale“ učmalog washingtonskog establišmenta u ime nekih „uzvišenih“ ekoloških, klimatoloških ili ideoloških ciljeva. 

Sve su ovo problemi koji su u američkom društvu desetljećima medijski vješto potiskivani a na površinu su izbili tek dolaskom Donalda Trumpa na čelo zemlje. Ali nije im on uzrok (da ne bi bilo zabune), već je on o tome prvi javno progovorio s najvišeg položaja u državi, i time stvorio uvjete i klimu da se o tome otvoreno javno raspravlja jer je „bačva prepuna“ i ako joj se ne otvori ventil može vrlo lako eksplodirati.

I zato, kada Biden prije dva tjedna demagoški, poput nekadašnjih komunističkih „aparatčika“ kaže kako je „pobjedu za dušu Amerike odnijela demokracija“, što na to reći? Trump je dobio preko 70 milijuna glasova američkih birača (oko 4 milijuna više nego na prethodnim izborima), a ironijom sudbine Biden upravo onoliko elektorskih glasova koliko i Trump prije 4 godine. Drugim riječima niti se u slučaju Bidena radi o pobjedi „za dušu Amerike“, niti se kod Trumpa radi o porazu za tu istu dušu. O tome svjedoče i najave moguće Trumpove kandidature na predsjedničkim izborima za 4 godine (on to osobno nije izjavio ali jesu krugovi njemu bliski). Ali ako on to i neće, sigurno će se naći onaj tko hoće. Jer tko je u američkom političkom životu toliko slijep da ne vidi koliki je ljudski (birački) potencijal stvorio taj isti Trump a da se na njemu u budućnosti ne bi bilo moguće politički okoristiti – drugim riječima, nastaviti s konzervativnom američkom politikom – „America First“ ili kako se god ona zvala u svojim budućim inačicama. Dakle – bitka za dušu Amerike tek počinje a nikako nije gotova, kako to prošloga tjedna „slavodobitno“ govori Biden.

Bidenovim „pulenima“, koji sada promišljaju ideje o multietničkoj i građanskoj BiH – Americi tako dalekoj, bilo bi bolje da razmisle što rade, kako jednoga dana ne bi morali davati ta ista građanska i demokratska prava o izboru svoje sudbine i građanima jednog Teksasa, Aljaske ili Hawaja. Jer sve su to u stvarnosti države, kako i stoji u nazivu zajedničke zemlje – Sjedinjene Američke Države. A sve što se jednom združi može se i razdružiti.

Zato treba biti oprezan s nametanjima protuprirodnih rješenja drugima jer ti se vrlo lako mogu „obiti o glavu“. U tom kontekstu ne bi bilo previše čudno postaviti pitanje, koja će se država prije raspasti – BiH ili SAD? Jer u ovom ludom svijetu, kakav je danas, više ništa nije nemoguće. Možda je profesor Buckley uistinu u pravu kada kaže: “Amerikanci nikada nisu bili podjeljeniji. Zreli smo za raspad.”

Ddemokratska predsjednica Zastupničkog doma Nancy Pelosi upravo je predstavila reformu poslovnika koja predviđa korištenje samo “rodno inkluzivnih” pojmova u Zasupničkom domu. Demokrati tako predlažu uklanjanje pojmova poput: otac, majka, sin, kćer, ujak, stric i sl. Umjesto toga predlažu korištenje pojmova: roditelj, dijete, sibling (pojam koji označava brata ili sestru), prvi rođak itd. O tome će Zastupnički dom glasati u ponedjeljak (https://www.geopolitika.news/vijesti/ludilo-politicke-korektnosti-demokratski-kongresmen-zavrsio-molitvu-s-amen-i-awoman/).

Koliko ovakve nakaradne inicijative američkih demokrata mogu utjecati na spomenuto Bidenovo proklamirnje novog zajedništva unutar američkog društva prosudite sami.

geopolitika