Ako bi do njih došlo poginuli bi deseci tisuća američkih vojnika u tim bazama, smatra dalje, i dodaje kako on nipošto ne bi želio da to takvog scenarija dođe. „Ali mi se krećemo prema svjetskom ratu i naše će vodstvo morati stati pred užasni moralni izbor, a ako ga mi ne učinimo dovest ćemo i sebe i ostatak svijeta pred poraz,“ – navodi ruski stručnjak blizak Putinu
Prošli tjedan obilovao je dramatičnim događajima u svijetu: tragična pogibija iranskog predsjednika Ebrahima Raisija, eskalacija napetosti u i oko Ukrajine, kinesko-ruski summit na vrhu u Pekingu, nova opasna eskalacija u zoni Tajvana, američke unutarnje političke borbe koje imaju globalne posljedice, početak ruskih vojnih vježbi taktičkim (nestrateškim) nuklearnim oružjem uz granice Ukrajine i istočnih članica NATO saveza i td.
Dinamika i eksplozivni potencijal ovih događaja (i drugih, o kojima kasnije u tekstu) su neviđeni i ukazuju samo na jedno: svijet ide ili prema nužnoj i bolnoj katarzi nakon koje će uslijediti neko ljepše i pravednije doba, ili pak prema potpunoj destrukciji, kaosu i uništenju. S obzirom na ljudsku prirodu, za sada je, na žalost, izglednije ovo drugo.
Predratno stanje u Europi
Posebno je opasno stanje u Europi čije su elite potpuno izgubile razum, prihvatile ratničku retoriku, a mediji pod njihovim nadzorom rat s Rusijom prikazuju kao gotovo neizbježan. Jednako kako su to činili i nekoliko godina prije početka Drugog svjetskog rata.
Ali za razliku od tada, kada su zbog sjene golemog ratnog sukoba koja se zlokobno nadvila nad Europom ljudi bili istinski uplašeni, današnje elite svoje građane ne žele plašiti, već ih zabavljaju TV programima i hipnotičkim društvenim mrežama, nastojeći ih držati podalje od njihovog opasnog „smrtnog plesa“ kojeg su zaigrale u nadi da će njime uplašiti svog protivnika. Pritom u sebi duboko vjeruju kako rata neće biti jer će se uplašeni protivnik morati povući pred odaslanom porukom odlučnosti Zapada da ide do kraja, kao i pokretanjem ratne proizvodnje i razmještajem goleme vojne mašinerije NATO saveza na njegove istočne granice.
Opasne zablude
To je potpuno suluda igra, kao i pretpostavka, jer Rusija ne samo što ne pokazuje ni najmanje znakove da se želi povući i ponavlja kako joj je cilj osigurati svoje strateške sigurnosne interese javno objavljene pred početak invazije na Ukrajinu u uzaludnoj želji da se oni osiguraju dogovorom između nje, SAD-a i NATO saveza. Štoviše, ona sada pokreće nove ofenzive na ukrajinskom bojnom polju, kao i onom geopolitičkom – na globalnoj razini.
Osim toga, velika većina građana EU-a za odlazak u rat protiv Rusije nije ni najmanje zainteresirana ili motivirana i to Moskva dobro zna. Za razliku od Rusa koji to itekako jesu jer smatraju da ih Zapad želi zbrisati s lica zemlje. Ovaj potonji svojim nespretnim izjavama o nužnosti nanošenja strateškog poraza Rusiji tomu je samo pridonio tj. uspio je Ruse dodatno uvjeriti u ono što im Vladimir Putin već dugo govori – da je ukrajinski rat po njih uistinu egzistencijalan tj. da se u njemu mora ići do kraja (vojnim ili diplomatskim putom).
Degradacija elita
Nakon što bi se, prema zapadnim elitama Rusi i Putin trebali uplašiti i odstupiti, europski bi moćnici i konačno mogli osigurati svoju višestoljetnu dominaciju na kontinentu i šire – globalno. Jer nakon poraza Rusije Kina bi se našla strateški posve usamljena i prije ili kasnije bi morala odstupiti od svojih ambicija, a globalni Jug bi bio razočaran kratkotrajno probuđenom nadom da može postati ravnopravni partner u nekom pravednijem svijetu, nakon čega bi opet brzo morao zauzeti mjesto koje su mu moćnici ovoga svijeta odredili još stoljećima prije.
Ovakva promišljanja europskih elita na žalost ukazuju na potpuni izostanak sposobnosti strateškog promišljanja i sagledavanja strateške realnosti, što je proces započet nestankom s političke scene velikana političke misli Zapadne Europe poput Helmuta Kohla, Margaret Thatcher, francuskih „divova“ Francoisa Mitterranda i Jacquesa Chiraca – istinskih sljedbenika svoji poslijeratnih vođa i „teškaša“ (po pitanju odgovornosti, a ne nužno ideoloških orijentacija) poput Charlesa de Gauella, Winstona Churchilla, Konrada Adenauera ili pak Willyja Brandta.
Kada te istinske veličine usporedimo s današnjim vođama EU ili ključnih europskih zemalja Ursulom von der Leyen, Olafom Scholzom, Emmanuelom Macronom, Rishijem Sunakom, ili pak onima koji neposredno rukovode vanjskopolitičkim resorima poput Annalene Baerbock – jasno je vidljiva razlika poput neba i Zemlje. Ova generacija europskih političara fokusirana je najviše na izbore, a poziranje pred televizijskim kamerama i fotoaparatima im je glavna preokupacija – upravo s ciljem zadržavanja vlasti. Dobro znaju da je današnjim zaglupljenim masama važnije kako političari, koji o njihovoj sudbini odlučuju izgledaju i što na sebi nose, od onoga što imaju u glavama (zato ih ovi i jesu zaglupili kroz degradirani obrazovni proces i sustavno nametanje sumanutih vrijednosti).
Otvoreno pismo talijanskih intelektualaca
Kako ne bi izgledalo da je sve ovo navedeno samo moja percepcija i da nikakve stvarne opasnosti po Europu nema jer nam političari ulijevaju sigurnost i dobro znaju što rade, ukazujem kako je prošli tjedan utjecajni talijanski medij Corriere della Sera objavio otvoreno pismo uglednih talijanskih znanstvenika i intelektualaca koji pozivaju na žurne pregovore o miru u Ukrajini i apeliraju da budući saziv Europskog parlamenta, nakon predstojećih izbora koji se održavaju početkom lipnja, pokrene taj proces skupa s Rusijom i Ukrajinom.
Naime, autori i potpisnici pisma govore o „neviđenoj opasnosti za svijet“, ukazuju na enormno europsko naoružavanje Ukrajine i upozoravaju na „alarmantan rizik od eskalacije koja bi dovela do sukoba između Rusije i europskih zemalja NATO-a“. Pritom kažu kako „činjenica da je na kontinentu raspoređeno nuklearno oružje Rusije, SAD-a, Francuske i Velike Britanije samo povećava tu opasnost“. Konstatiraju da su „EU i europske vlade do sada odbijale raditi na završetku sukoba između Ukrajine i Rusije putom diplomacije“.
Drugim riječima, talijanski intelektualci u ozbiljnom državnom mediju de facto kažu kako razuma u sadašnjoj političkoj garnituri EU-a i država članica nema i da spas još jedino vide u novim političkim snagama, koje, to također treba naglasiti, unutar EU-a sve više skreću udesno. One teže vraćanju na davno izgubljene europske konzervativne postavke i sustav vrijednosti (pritom ne mislim na ekstremno desne stranke koje koketiraju s ideologijama propalih režima fašizma i nacizma). Većina njih na ukrajinski rat – na njegove uzroke, način rješenja i posljedice, gleda potpuno drukčije od sadašnjih vladajućih garnitura zbog čega ih srednjostrujaški mediji redovito nepravedno etiketiraju kao „agente Kremlja“, homofobe, desničare, rasiste i td.
Jedan od rijetkih državnika unutar EU-a koji se o svemu ovome javno usudi govoriti je mađarski premijer Viktor Orban kojeg sve više građana Europe već počinje shvaćati ozbiljno, a ne kao nekog ekstremistu koji zatire prava svoga naroda a iritira ostale. Tako on za mađarski radio „Koshut“ prošli tjedan kaže slijedeće:
“Mislim da je ovo što se danas događa u Bruxellesu i Washingtonu, ali više u Bruxellesu nego u Washingtonu, neka vrsta psihološke pripreme za mogući neposredni sukob. Slobodno možemo reći da su u tijeku pripreme za ulazak Europe u rat, to se događa u medijima i izjavama političara.”
Otkrivanje Amerike
Orban sigurno prati i ono što se događa u SAD-u (uostalom, nedavno je bio i u posjetu bivšem, a vrlo lako moguće i budućem američkom predsjedniku Donaldu Trumpu). Tamo se, naime, događaju burni procesi vezani uz ukrajinski rat, ali i izraelsku politiku prema Palestincima, Kinu i td.
Kada je riječ o Ukrajini čini mi se kako je u SAD-u na djelu potpuno novi fenomen: republikanci od demokrata ubrzano preuzimaju vodstvo u agresivnoj proturuskoj politici i pružanju pomoći Kijevu. Prošli je tjedan Trumpov simpatizer, republikanski predsjednik Zastupničkog doma Mike Johnson (koji je nakon višemjesečnog protivljenja nedavno konačno pristao staviti na glasovanje Bidenov paket pomoći Ukrajini od 61 milijarde dolara koji je onda i odobren) izjavio kako podržava davanje dozvole Kijevu da isporučenim američkim dalekometnim raketama HIMERS (dometa do 300 km) napada vojne i industrijske ciljeve u Rusiji. To su neposredno prije njega od Bidenove administracije zatražili pojedini utjecajni republikanski senatori.
Ovdje bih podsjetio kako nije riječ o napadima na Krim ili na prošle godine anektirane četiri ukrajinske jugoistočne regije (SAD i Kijev ih ionako ne smatraju dijelovima ruskog državnog teritorija), već je riječ o ciljevima koji se nalaze duboku unutar međunarodno priznatih granica Rusije ili „stare Rusije“ kako ju sada vole nazivati u Moskvi. (O reakcijama iz Moskve više pred kraj teksta.)
Na saslušanju Odbora za vanjsku politiku Kongresa državni tajnik Antony Blinken bio je izložen nizu neugodnih pitanja od strane ratobornih republikanaca, poput onoga zašto je izrazio sućut neprijateljskom Iranu nakon pogibije predsjednika Raisija (što je čisto ljudska gesta koja ne bi smjela imati nikakve veze s (geo)politikom), zašto administracija ne odobrava uporabu američkih dalekometnih raketa za udare ukrajinske vojske u dubinu ruskog teritorija i sl. Blijedi Blinken se u čudu morao braniti od takvih pitanja, te očito reterirajući kazao kako izražavanje sućuti ne znači da Raisi nije bio zločinac i kako je većini Iranaca sada lakše kada nema Raisija (time je njegova ranije izrečena sućut pod pritiskom republikanaca de facto dezavuirana i teško da će je Iranci kao takvu prihvatiti). Dalje je kazao kako se i on sada zauzima za dozvolu Kijevu da američkim raketama udara po dubini Rusije. Naime, nakon njegovog nedavnog posjeta Kijevu i vidjevši novu rusku ofenzivu prema Harkivu, on je, kako je kazao, o tome promijenio mišljenje. O tome 22. svibnja piše The New York Times, govoreći o sporovima u Bijeloj kući oko tog vrlo delikatnog pitanja.
U pozadini ovih pritiska republikanaca stoje američki predsjednički izbori ujesen ove godine. Oni su sada vanjsku politiku Joea Bidena označili kao njegovu novu „slabu kariku“ zbog brojnih neuspjeha: od Bliskog istoka gdje je SAD zbog Izraela izgubio mnoge pozicije i gdje je dozvoljen trijumf Irana i jačanje utjecaja Kine i Rusije; zbog neuspjeha Bidenove kineske politike usmjerene na njeno okretanje leđa Rusiji u zamjenu za nastavak trgovine u onim područjima koja su od američkog interesa; pa sve do ukrajinskog rata u koji je Biden ušao nedugo nakon neslavnog povlačenja iz Afganistana obećavajući Amerikancima pobjedu i strateški poraz Rusije.
Kako od ovog posljednjeg nema ništa na vidiku republikanci sada Bidena tjeraju u krajnje neugodnu poziciju: traže od njega ono što je upravo on čitav svoj mandat od njih tražio a oni izbjegavali prije njegovog jasnog obrazloženja što konkretno Bijela kuća želi postići svojom ukrajinskom politikom „pomoći dokle to bude trebalo“, na koji način i do kada. Sada traže maksimalnu eskalaciju kroz poteze koje se Biden s pravom nije usuđivao poduzimati – i više nego svjestan mogućih rizika i opasnosti i po američke interese. Zbog takve visoko rizične politike koja ih vodi prema Armagedonu Amerikanci bi onda Bidenu vjerojatno okrenuli leđa. Republikanska strategija temelji se očito na onoj „tko se igra vatrom (Biden) njome se i opeče“, pri čemu u svojoj sluđenosti nisu u mogućnosti shvatiti do čega takva eskalacija može dovesti i po samu Ameriku.
Ruske nuklearne vojne vježbe na granici NATO-a
A da su opasnosti i bez toga velike i da Rusi odašilju jasan signal o tome što može uslijediti ukoliko počnu udarati po „staroj Rusiji“ govori i slijedeća vijest.
U prošli utorak ruska vojska počela je, prve u povijesti samostalne Rusije vojne vježbe taktičkim nuklearnim oružjem. Radi se o njihovoj prvoj fazi, a vježbe su službeno obrazložene kao odgovor na provokativne izjave zapadnih dužnosnika (Macronovo moguće slanje francuskih vojnih postrojbi u Ukrajinu, moguće obaranje ruskih raketa nad ukrajinskim teritorijem iz Ukrajini susjednih zemalja, što je Varšava upravo objavila kako razmatra kao opciju s obzirom da su ruske rakete i ranije znale povrijediti poljski zračni prostor i td.)
Zapravo svrha ovih vježbi je „učinkovito odvraćanje od mogućih impulzivnih odluka Sjedinjenih Država i NATO-a“ – kako su to vidjeli pojedini kineski vojni analitičari koje prenosi medij Global Times.
Tijekom vježbi izvršit će se prijenos nuklearnog oružja iz skladišta, naoružanje taktičkih nuklearnih projektila i priprema za lansiranje projektila.
Ruske snage će koristiti sustave Iskander-M, koji mogu lansirati balističke projektile 9M723-1 ili krstareće projektile 9M728 koji mogu nositi taktičke nuklearne bojeve glave u rasponu od pet do 50 kilotona. Tijekom vježbi lansirat će se i najnovije hiperzvučne rakete Kinžal Kh-47M2 i krstareći projektili Kh-32 (oboje mogu nositi nuklearne glave) s ruskih bombardera sposobnih nositi takvo oružje poput Mig-31. Rusko MO je objavilo kako će tako naoružani zrakoplovi izvoditi patrolne letove.
Provedba ovakvih vježbi ne znači lansiranje pravih nuklearnih bojevih glava, već prije svega njihovih simulacija iste veličine i težine. Glavni cilj vježbi je demonstracija mogućnosti nanošenja taktičkih nuklearnih napada.
Propali njemački plan
Da stvari po Ukrajinu ne idu u dobrom smjeru svjedoči i tekst europskog segmenta medija POLITICO koji piše o propasti njemačkog plana za jačanje ukrajinske protuzračne obrane. Naime, osim Njemačke, koja je se sprema isporučiti Kijevu jedan sustav Patriot i 50 Geparda za borbu protiv dronova te je obećala još tri Patriota, nitko drugi od zapadnih saveznika u tome ju nije želio slijediti. Ni Španjolska, ni Švicarska, ni Rumunjska, ni Poljska. Iako je Švicarska naručila od SAD-a 5 novih sustava Patriot, ona će ih dobiti tek za nekoliko godina. Istodobno su se Belgija, Nizozemska, Danska, Norveška i Kanada odlučile za novčanu pomoć Kijevu, dok će SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo isporučiti samo rakete za sustav Patriot.
Napominjem kako sustav Patriot košta više od milijardu dolara, dok rakete za njih koštaju do 7 milijuna. U SAD-u ih se godišnje proizvede svega 500.
Kada ovome pridodamo rastuće potrebe Tajvana za Patriotima, kao i Izraela, jasno je da stvari ne izgledaju dobro. Osim toga i montaža norveških sustava NASAMS traje preko dvije godine, a tvornica je pretrpana narudžbama iz Tajvana.
Čak je i Japan nedavno Ukrajini morao isporučiti jedan svoj sustav Patriot, a oni mu sada itekako trebaju u kontekstu opasnog zaoštravanja njegovih odnosa s Kinom.
Kineski veleposlanik u Tokiju šokirao Japance
Veleposlanik NR Kine u Japanu Wu Jianghao prošli je tjedan na izvjesnom forumu o kinesko-japanskim odnosima održanog u Tokiju izjavio kako će Japanci pasti „u pakleni kotao“ ako Tokio nastavi s politikom usmjerenom na cijepanje Kine (misli na status Tajvana). „Ovaj izraz boli uho, ali to treba jasno reći, a onda nemojte kazati kako vas nitko nije upozorio“ – rekao je kineski diplomat nakon čijih je riječi službeni Tokio uložio prosvjed.
Međutim ako je netko očekivao da će iz Pekinga odgovoriti kako je ovo samo osobni stav i razmišljanje njihovog diplomata jako se prevario. Kinezi očito ne zaboravljaju (a zašto i bi) golemih 35 milijuna žrtava koliko im je u Drugom svjetskom ratu nanio Carski Japan (japanska invazija na Kinu (Mandžuriju) počela je još 1931. i nastavljena je do kapitulacije u kolovozu 1945.).
O tome svjedoči priopćenje kineskog MVP-a koje je uslijedilo na japansku notu. Glasnogovornik istog Wang Wenbin je kazao kako su upozorenja kineskog veleposlanika u Japanu u slučaju destruktivnih japanskih akcija oko tajvanskog pitanja „iskrena, zakonita, utemeljena na činjenicama i nužna“.
Ovaj diplomatski rat uslijedio je u vrijeme pokretanja nove velike kineske dvodnevne vojne vježbe blokade Tajvana 22. svibnja. Reakcija je to na izjave novoizabranog tajvanskog čelnika iz redova tamošnje Demokratske stranke bliske američkim demokratima Lai Qingdea nakon svoje inauguracije, na kojoj je pozvao Peking da prihvati realnost postojanja Republike Kine (kako se Tajvan na otoku službeno naziva) i da se umjesto vojnih prijetnji okrene međusobnoj suradnji. Iako se pritom nije usudio i službeno proglasiti tajvansku neovisnost (za to bi mu ipak trebala dozvola Washingtona) i ovako sročena izjava izazvala je buru u Pekingu koji je odmah i pokrenuo navedene vježbe pomorske blokade otoka, veću i do one prve iz 2022. godine prilikom dewmonstrativnog posjeta tadašnje predsjednice američkog Kongresa Nancy Pelosi otoku.
Promjena u Vijetnamu
Istodobno, prošli je tjedan u susjednom Vijetnamu izabran novi predsjednik To Lam (66), dosadašnji moćni čelnik tamošnje svemoćne sigurnosne službe. Ono što ga na vanjskopolitičkom području karakterizira jesu simpatije prema Rusiji pa ne čudi da je odmah po imenovanju pozvao Vladimira Putina u službeni posjet Vijetnamu. To se nije dogodilo na najvišoj razino još od uspostave samostalne Rusije, kada su se njene elite usprkos želji Hanoja da tamo ostanu, odrekle svoje velike pomorske baze u toj zemlji koju je imao SSSR i koja bi Rusiji sada itekako dobro došla.
Iako Rusija i Vijetnam i dalje održavaju blisku vojnu suradnju prije svega kroz izvoz ruskog oružja, ovaj potez pozivanja Putina je po SAD neugodan s obzirom na kontekst prošlogodišnjeg prvog posjeta američkog predsjednika Bidena toj zemlji kada je dogovorena suradnja i po pitanju američkih investicija s obzirom na očekivani veliki odlazak američkih tvrtki iz Kine zbog pogoršanja međusobnih odnosa.
Kralj Bahreina u Moskvi
Gotovo u isto vrijeme u Moskvu je Putinu u goste stigao Hamad Bin Isa Al Khalif, kralj Bahreina, zemlje Perzijskog zaljeva pod velikim utjecajem Saudijske Arabije i u kojoj je sjedište američke V. flote. Bahrein trenutačno predsjeda Arapskom ligom, organizacijom od preko 20 država, s brojem stanovnika većim od 320 milijuna i velikim utjecajem u donošenju odluka Generalne skupštine Ujedinjenih naroda.
Osim što je rekao da mu je „poznanstvo s Putinom najljepše u njegovu životu“, nije došao džabe. Pozvao je Rusiju kao prvu zemlju do sada da podrži inicijativu Arapske lige za održavanjem mirovne konferencije o Bliskom istoku ukazavši na „veliki utjecaj Rusije u svijetu“. Želja je kralja da se konferencija održi upravo u njegovoj zemlji, u Manami. Štoviše, iz Moskve je pozvao sve zemlje na normalizaciju odnosa s Iranom i suradnju s tom državom.
Prema njegovim riječima, upravo će odnosi s Bahreinom otvoriti Rusiji “vrata na tržište Perzijskog zaljeva”.
Kako navode mediji iz UAE, zajedničke rusko-bahreinske tvrtke „za proizvodnju gnojiva i naftnih derivata, otvaranje izravnih letova i potpisivanje brojnih memoranduma o razumijevanju i suradnji samo su vrh ledenog brijega“, a „suradnja između Bahreina i Rusije uključuju područja kao što su: aluminijska i zrakoplovna industrija, desalinizacija vode, energija, nafta i plin, promet, poljoprivreda, znanost, obrazovanje, farmaceutika i elektronika“.
Oštro upozorenje najcjenjenijeg ruskog stratega kojeg sluša i Putin
Za kraj bih se vratio na ukrajinski rat koji ubrzanim koracima postaje najopasnije poprište na kojem se sada gotovo neposredno sučeljavaju Rusija i Zapad na ukrajinskom tlu sa sve većom prijetnjom da to eskalira u sukob izvan granica te zemlje.
Dana 23. svibnja, gostujući na ruskoj državnoj televiziji, Sergej Karaganov, jedan od najcjenjenijih ruskih stručnjaka za međunarodne odnose i sigurnost poglavito u sferi nuklearne sigurnosti, tvorac strategije ruskog zaokreta na Istok (Kinu i Aziju u cjelini) još u prvoj polovici ovog stoljeća a koja je tek nakon početka ruske invazije na Ukrajinu u potpunosti prihvaćena kao nacionalna strategija zemlje – osvrnuo se na najnovije događaje vezane oko Ukrajine. Prije svega upravo na spomenute američke najave o mogućem davanju „zelenog svjetla“ Kijevu za napade američkim raketama po ruskim vojnim i industrijskim ciljevima.
Karaganov smatra da se „Europa psihološki priprema za rat s Rusijom ali da za njega još nije spremna“. Savršeno je jasno, smatra on, „kako netko unutar nje želi taj rat“. To tumači neviđenom razinom propagande i proturuske retorike „kakva nije bila ni u Trećem Reichu“. Smatra kako oni (europski stratezi) „jednostavno ne znaju u što se upuštaju“.
Navodi kako je Moskva već ranije upozorila Washington da će u slučaju napada dalekometnim američkim raketama odgovoriti ruskim napadom na američke vojne baze (prije svega u Europi i da to ne može biti povod za nuklearni rat jer se ne radi o američkom teritoriju. U tom su smislu Amerikanci višestruko osjetljiviji od Rusije, smatra on, jer imaju neusporedivo više vojnih baza diljem svijeta. Dalje navodi kako smatra da u Washingtonu uistinu ne žele isprovocirati situaciju koja bi dovela do nuklearnog rata. Tim više što Rusija sada ima znatno veću stratešku prednost s obzirom na visoki stupanj izvršene modernizacije nuklearnog arsenala, što SAD-u tek predstoji učiniti i što je i dug i skup proces.
Kaaganov suludim smatra neprestano povišenje praga onoga što Washington smatra da nekažnjeno može raditi u Ukrajini, od najava slanja NATO-ovih vojnika za treniranje, do napada na ruski teritorij dalekometnim oružjem, a da to ne izazove eskalaciju.
Smatra da je Rusija „predugo trpjela oslanjajući se na zdravi razum“ i da je nužno da ona sada počne „povisivati ljestvicu eskalacije i to čim prije“. Misli da je to upravo i počelo s izvođenjem gore spomenutih vježbi nuklearnim taktičkim oružjem „koje može dosegnuti sve točke Europe“.
Pritom smatra da treba ići još brže i da nije uvjeren da će ovo (vježbe) biti dovoljno za hlađenje usijanih glava. Osim toga, uvjeren je da će Rusija vrlo brzo, „s jamstvom od 99%“, ići na snižavanje praga primjene nuklearnog oružja u svojoj doktrini. Ono i sada sadrži mogućnost nuklearnog odgovora ako se ruski teritorij napada konvencionalnim oružjem, ali uz klauzulu ako to može dovesti do egzistencijalne prijetnje opstojnosti zemlje. Ta ga klauzula već dugo smeta, kazao je. Smatra da je to najbolji način da se presjeku nastojanja za izazivanje Trećeg svjetskog rata koja su u tijeku.
Udarit će po američkim bazama u Europi
Karaganov smatra kako će u slučaju daljnje eskalacije od strane Zapada Rusiji biti nužno udariti konvencionalnim oružjem po NATO (američkim) bazama u Poljskoj, Njemačkoj ili Rumunjskoj (odatle ide glavnina vojne pomoći Ukrajini) i da će to Moskva odmah „potkrijepiti ugrozom kako će u slučaju protuodgovora po ruskom teritoriju uslijediti ograničeni napad nuklearnim oružjem po tim istim bazama“.
Dakle, kako ne vjeruje da je Zapad sposoban za diplomaciju, Karaganov smatra da je nužno prebaciti vojna djelovanja na zemlje NATO saveza, najprije demonstrativnim konvencionalnim napadima, a potom zaprijetiti i nuklearnim.
Ako bi do njih došlo poginuli bi deseci tisuća američkih vojnika u tim bazama, smatra dalje, i dodaje kako on nipošto ne bi želio da to takvog scenarija dođe. „Ali mi se krećemo prema svjetskom ratu i naše će vodstvo morati stati pred užasni moralni izbor, a ako ga mi ne učinimo dovest ćemo i sebe i ostatak svijeta pred poraz,“ – navodi Karaganov. Upozorava da će, ako se ukrajinski rat nastavi on „neizbježno dovesti do nuklearnog rata“, a da su „Sjedinjene Države zainteresirane za njegovo dugo trajanje dok su Europljani izgubili razum“.
Kratak zaključak za dugo razmišljanje
Ove izjave poznatog i u globalnom svijetu analitike uglednog ruskog stručnjaka koji ima otvoreni pristup Putinu namjerno sam ostavio za kraj teksta, kako bismo bolje shvatili u kakvom to svijetu i u kojem vremenu živimo, i što nam sve mediji prešućuju.
Smatram da je završilo vrijeme dječjih igara pokazivanja mišića uz eventualno, po zdravlje neopasno šamaranje, a kako stvar ne bi prešla u ultimativni fajt gdje su ozljede i bolne i smrtonosne.
Više nije važno tko je kriv a tko prav (za ovo su krivi svi, bez iznimke!). Došlo je vrijeme za hladne i racionalne glave koje će i htjeti i znati prebaciti ovaj, po svijet nikad opasniji vojni sukob u relaksirajući prostor diplomacije, gdje mu je od početka i bilo mjesto.
