Apsurdan je ukrajinski rat po mnogočemu, i u tome je svakako jedinstven u povijesti. Navest ću samo, prema mom mišljenju četiri najvidljivija primjera tog apsurda, iako bi ih se sigurno moglo pronaći i puno više:
Prvo: dvije nuklearne velesile, SAD i Rusija – koje de facto međusobno ratuju na ukrajinskom terenu kao proxy (posredničkoj) bojišnici s golemim globalnim implikacijama – pažljivo balansiraju svojim potezima kako ne bi previše naškodile jedna drugoj i kako ne bi došlo do nepredvidljive, neželjene i nepovratne eskalacije. Jer nju je lako pokrenuti ali vrlo teško (možda i nemoguće) zaustaviti.
Drugo: dok međusobno ratuju, paralelno pregovaraju o tome kakvo i koje oružje SAD (ne)smije isporučiti ukrajinskoj vojsci, kojeg ono (ne)smije biti dosega, koje ciljeve Kijev u Rusiji (ne)smije gađati i td., i td.
Treće: Rusija ne želi upotrebljavati svoj najsnažniji vojni potencijal kako bi nanijela poraz zemlji (Ukrajini) protiv koje je sama pokrenula rat, pri čemu i dalje gine i veliki broj ruskih vojnika, a ukrajinska vojska sve češće dalekometnim dronovima uništava ruski energetski sektor – strateški važan za državu – što otvoreno prkosi čak i prošle godine dopunjenoj ruskoj nuklearnoj doktrini (o stvorenim uvjetima tj. stvarno pokrenutim ugrozama od strane protivnika koje opravdavaju tj. dovode do ruskog nuklearnog odgovora).
Četvrto: istodobno je Rusija (koja za razliku od SAD-a u ovom ratu neposredno krvari) primorana prihvaćati državu s kojom proxy ratuje (SAD) kao mirovnog posrednika za zaustavljanje tog istog rata – kao da je riječ o nekoj neutralnoj zemlji.
Moskva ovo potonje, naravno, ne radi nesvjesno, već itekako dobro zna kako jedino SAD (Donald Trump osobno) može igrati posredničku ulogu, jer jednostavno nijedna druga svjetska država za to nema potencijala. Koja bi to svjetska zemlja, na primjer, mogla vršiti pritisak na SAD da popusti i prihvati određene uvjete koji njemu ne idu u prilog za zaustavljanje rata? Washington jednostavno nikada ne bi pristao da o smjernicama pregovaračkog procesa u ratu kojeg on de facto vodi, kao posrednik odlučuje jedna Kina, Indija ili pak Brazil. S druge strane Rusija nikada ne bi pristala da to čine Velika Britanija, Francuska ili bilo koja druga zemlja unutar združenog zapada – duboko involvirana u ukrajinski sukob na ovaj ili onaj način, s obzirom kako one u praksi čine sve što Trump od njih zatraži. I to bez bilo kakvog otpora.
Dakle, Rusiji pregovarati s europskim liderima nema nikakvog smisla, jer oni ionako ni o čemu samostalno ne odlučuju. Bolje joj je onda to činiti neposredno sa SAD-om odnosno Trumpom – stav je Moskve, koji je po tom pitanju posve logičan i razumljiv.
Druga je stvar je li Moskva uvjerena, ili nije, u to da Trump može na s točke njenog gledišta pravedan način zaključati ukrajinski rat? Osobno vjerujem kako nije uvjerena, ali da joj vrijedi pokušati, jer, kao što je gore rečeno – drugog izbora jednostavno i nema. I ruski predsjednik Vladimir Putin osobno je u više navrata od dolaska Trumpa na vlast (čak i u vrijeme njegove predizborne kampanje prošle godine) javno govorio kako bi s ruske strane bilo neozbiljno ne pružiti Trumpu priliku da se dogovori s Moskvom oko završetka ukrajinskog rata pa makar to završilo i neuspjehom.
Pritom nitko u Moskvi nema previše iluzija, odnosno ne žele trčati pred rudo i stvarati dojam da će s Trumpom sve biti uspješno riješeno i da će odjednom „procvasti ruže“ u duboko zamrznutim američko-ruskim odnosima proteklih godina. I to iz razloga da moguće negativno „iznenađenje“ ne bi postalo bolno i po njih same i po ruske građane.
Ruski državni vrh po tom pitanju zapravo djeluje po onoj narodnoj, prema kojoj nada umire posljednja tj. da vrijedi pokušati dogovorno osigurati vlastite vitalne interese, a za radikalne metode ionako uvijek ima vremena. Dakle, iluzija nema ili ih bar nema previše, jer Trump je, kako ispravno konstatiraju najviši ruski dužnosnici, prije svega američki a ne ruski predsjednik – koji se primarno brine za zaštitu američkih nacionalnih interesa. U tom kontekstu Putin njemu skreće pozornost kako se i on primarno mora brinuti za zaštitu ruskih interesa te da je, stoga, u navedenom kontekstu nužno pronaći kompromis. Shvaća li to Trump ili ne, nešto više kasnije u tekstu.
Prije nego što nastavim dalje razvijati svoju misao o ovoj temi, podsjetit ću na vrlo važan početak priče s Trumpom.
Trump je produkt američke „duboke države“
Iako se mnogi sa mnom ne slažu kada tvrdim da je Trumpov drugi mandat isključivo produkt američke tzv. duboke države a ne njegove osobne snage i volje (koliko god ona bila stvarna pa i impresivna u ostvarenju osobnih ciljeva) – to je prema mom dubokom uvjerenju upravo tako.
Trumpu su se (za razliku od prvog mandata kada je uistinu bio „anomalija“ odnosno neželjeni kandidat i pobjednik) prije druge predizborne kampanje prošle godine potpuno neočekivano, jedna za drugom s puta uklanjale sve nepremostive prepreke za kandidaturu. Prekinuti su (zamrznuti, što je vrlo važna stvar jer uvijek mogu biti ponovo nastavljeni!) ranije pokrenuti krajnje neugodni i po Trumpovu osobnu slobodu vrlo opasni sudski procesi, kao i već službeno uvedene zabrane njegovog kandidiranja u pojedinim demokratskim državama; Demokratska stranka, usprkos užasnom rejtingu, inzistirala je upravo na bolesnom i nemoćnom Joeu Bidenu kao njihovom kandidatu uz zamjenu istog „u posljednjih pet minuta“ s krajnje nepopularnom Kamalom Harris; naglo je prema Trumpu promijenjena retorika srednjostrujaških (mainstream) medija koji su ga dotad doslovno sotonizirali, da bi mu odjednom počeli davati neobično puno prostora za iznošenje svojih stavova i svog predizbornog programa; priključenje u Trumpov izborni tim ključnih američkih milijardera iz svijeta energetike, IT tehnologije i medija; vrlo mirno, bez očekivanog protivljenja nakon objavljene Trumpove pobjede, Demokratska stranka i još aktualni predsjednik Biden (Trumpov zakleti neprijatelj, a međusobnu osobnu mržnju nisu niti prikrivali) nisu poduzeli baš ništa po pitanju njezinog osporavanja iako se mjesecima stvarao dojam da nikada neće dozvoliti Trumpov dolazak na vlast jer bi u tom slučaju izbio građanski rat i štošta drugo.
Drugim riječima, odmah je uslijedila mirna primopredaja vlasti, bez bilo kakvih značaja vrijednih uličnih prosvjeda a kamoli nereda u ključnim gradovima kojima upravljaju demokrati, a kako je to bilo tijekom Trumpovog prvog mandata (sjetimo se samo antifa, od policije ubijenog afroamerikanca Georgea Floyda i pokrenutih masovnih prosvjeda crnačkih i raznih drugih radikalnih ljevičarskih i proturasističkih pokreta poput BLM-a (Black Lives Matter), primoravanja na klečanja igrača na američkim i europskim stadionima u smislu „svi smo mi George Floyd) i mnoštva drugih krajnje ideologiziranih poteza s ciljem destabilizacije Trumpa i političkog sustava kojeg on predvodi i simbolizira. Odjednom je svega toga nestalo, a Trump je neočekivano mirno zasjeo u Bijelu kuću, deložirao Bidena skupa s njegovim namještajem, a od tog simbola američke moći napravio drugi Trump Tower u kojem se ponaša doslovno kao prvi američki car (imperator).
Dakle, ako mi netko argumentirano dokaže da bi se sve ovo moglo dogoditi bez odobrenja barem značajnog dijela „duboke države“ spreman sam javno priznati svoju zabludu.
Odmah ću i dodatno obrazložiti zašto sam uvjeren da je Trump 2.0 produkt američke „duboke države“, a ne nekakvih zakulisnih ruskih daljinskih i hakerskih manipulacija i utjecaja na američke izbore. Rusi nisu u stanju utjecati ni na one u svom susjedstvu, u zemljama koje su tek nedavno spoznale što znači imati vlastitu državu (najbolji primjer je zapravo Ukrajina, gdje je, osim što su dvije zemlje imale vrlo bliske veze živjela i golema ruska 7-milijunska etnička zajednica i još barem dvostruko više rusko-jezičnog i Moskvi sklonog ukrajinskog stanovništva predrevolucionarne Ukrajine), a kako bi u američkim sigurnosnim službama premreženom SAD-u gdje se prati svaki pokret suspektnih osoba, organizacija ili neprijateljskih država.
U Trumpovom prvom mandatu Rusija je proglašena neprijateljskom državom
Još 2017. godine (dakle, u Trumpovom prvom mandatu) američka strateška doktrina nacionalne sigurnosti definirala je Rusiju kao najvećeg američkog globalnog suparnika (na samo neznatnu razinu ispod razine „neprijatelja“ koja bi de facto označavala rat s takvom državom), a ispred Kine, Irana, Sjeverne Koreje i različitih terorističkih, islamističkih organizacija koje su u međuvremenu negdje „iščezle“ kao primarna ugroza američkoj nacionalnoj sigurnosti. Dakle, to se dogodilo u vrijeme kada nitko u svijetu (osim vjerojatno moćnih struktura u SAD-u) nije niti pomišljao na izbijanje ukrajinskog rata koji je počeo tek 24. veljače 2022. g., u vrijeme Bidenove administracije. Ali bio je stvoren medijski narativ, potaknut zakulisnim intrigama, da je Rusija odlučila o Trumpu kao pobjedniku izbora, da se Trump i Putin javno vole, da je on očaran ruskim vođom, i što sve ne.
Nakon detronizacije neželjenog Trumpa s vlasti i dolaska Joea Bidena došlo je do nove dramatične eskalacije američko-ruskih odnosa, propalog summita Biden-Putin u lipnju 2021. u Švicarskoj, posljednjih ruskih upozorenja i na kraju Putinovog ultimatuma krajem iste godine za prihvaćanje zahtjeva o osiguranju ruske (ali i europske) strateške sigurnosti na novim osnovama što je vrlo brzo odbačeno, a što je ubrzo potom rezultiralo pokretanjem ruske invazije.
Strategija američke „duboke države“ koju su u Bidenovoj administraciji predstavljali njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan i šef diplomacije tj. državni tajnik Antony Blinken – moćni političari koji su kreirali američku vanjsku politiku (posebno onu prema Rusiji), težili su nanošenju poraza Moskvi posredstvom povijesno neviđenih sankcija gospodarskog i financijskog karaktera, uz odluku o zamrzavanju ruskih državnih aktiva u američkim i europskim depozitarima. Paralelno su pokrenuli proces vojnog i financijskog pomaganja Ukrajini „dokle god to bude potrebno“ – prisilivši na identične poteze i sve američke europske i azijske saveznike ( s izuzetkom Turske koja se tome usprotivila iako je i sama oštro osudila ruski invaziju). Pri isporukama sve suvremenijeg američkog oružja Ukrajini rukovodili su se metodom „kuhane žabe“ (dugotrajne medijske pripreme i strogo ograničenih količina i borbenih mogućnosti tih oružja za primjenu), vješto balansirajući na samom rubu eskalacije s Rusijom koja je u toj fazi rat čak otvoreno zveckala mogućnošću uporabe nuklearnog oružja.
Međutim, ta nazovimo je „meka politika“ Bidenove administracije nije dala željenog rezultata pune tri godine otkako je rat bio počeo. Nije dovela do najavljenog strateškog poraza Moskve, za što su preduvjet trebale biti velika ukrajinska protuofenziva u ljeto 2023. godine koja bi Moskvu morala primorati na potpisivanje primirja pod uvjetima Kijeva (čitaj Washingtona), veliki gospodarski i socijalni problemi u Rusiji zbog strogih sankcija, kao i masovni prosvjedi nezadovoljnih građana i neuspjehom Putinove vojne kampanje i radikalnim padom životnog standarda.
Kako se ništa od toga nije dogodilo, a neposredni rat između dviju nuklearnih sila je nemoguća i po obje strane neželjena opcija – američka „duboka država“ se, prema mom mišljenju, okrenula upravo prema ranije omraženom Trumpu koji će Putina pokušati „omekšati“ nedvojbenom kemijom koja između njih oduvijek postoji (ta kemija – to želim naglasiti – nikako ne znači da oni nisu domoljubi i nacionalisti, i da su spremni prodati interese svojih zemalja na račun neke imaginarne međusobne ljubavi. To mogu misliti samo geopolitički analfabeti i potpune neznalice i povijesti i zbilje).
Ako ta kemija ne uspije, Trump će imati otvorene ruke za novo, pa čak i još veće i rizičnije jačanje pritiska na Putina nego je to činila Bidenova administracija – ali, prema mom mišljenju – i tu bez prelaska ključne granice koja bi SAD uvukla u neposredni vojni sukob s Rusijom zbog Ukrajine.
I sada se vraćamo gore spomenutom nastavku razvoja moje misli o tome što karakterizira sadašnju ubrzanu radikalizaciju odnosa Rusija-SAD.
Trump je otpočetka igrao lažnu igru
Od samog početka svog drugog ulaska u Bijelu kuću, Trump je, prema mom mišljenju, igrao lažnu igru. Bolje rečeno, zaigrao je složenu partiju pokera u kojoj je potpuno izmanipulirao svoje protivnike. Odmah je počeo s napadima na ukrajinskog čelnika Volodimira Zelenskog optužujući ga kao najvećeg trgovca, koji svaki put kada posjeti SAD iz njega sa sobom odnese torbu s novcem američkih poreznih obveznika; tvrdio je kako rata ne bi bilo da je on pobijedio umjesto Bidena; europske saveznike je doslovno omalovažavao stavljajući ih u red Bidenovih slugu koje su Europu i Ameriku gurale u Treći svjetski rat s Rusijom a da nemaju nikakvih jakih karata u svojim rukama, i td., i td.
Kulminacija te Trumpove navodne protuukrajinske i protueuropske politike bile su javna televizijska predstava s krajnje neugodnim napadom na Zelenskog tijekom njegovog boravka u Bijeloj kući, te ubrzo nakon toga pokrenuti prvi bilateralni američko-ruski pregovori u Rijadu koji su šokirali svijet.
Time je Trump želio postići i postigao, u to sam siguran – dvije važne stvari:
prvo, dodatnu Putinovu naklonost, optimizam i želju da čim prije riješe ukrajinski rat i vrate američko-ruske odnose u normalu – barem na predratnu razinu iako su i tada bili vrlo loši;
i drugo, paralelno je izazvao neviđeni strah ključnih europskih država da će ih Trump ostaviti na cjedilu i „jedan na jedan“ s Rusijom koja se već osjeća pobjednički. Rezultat toga je bio kopernikanski preokret pozicije europskih vođa (koji su Trumpa u predizbornoj kampanji otvoreno mrzili pa čak i vrijeđali na osobnoj razini) u potpuno vazalski odnos prema Trumpu i nekritičko prihvaćanje svega što je od njih tražio (od krajnje nepovoljnog obrambenog sporazuma u srpnju, do isto takvog trgovinskog kojeg je, u Škotskoj, u ime EU-a potpisala predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen bez da je ikoga od članica Unije prethodno pitala slažu li se one s time ili ne. Ove se, osim pojedinih slabašnih protivljenja niže pozicioniranih političkih službenika ili stručnjaka iz sfere ekonomskih znanosti, oko toga nisu htjele previše petljati jer su znale da bi se time samo još više zamjerile ne Ursuli, već Trumpu.
Međutim, Trump je, nakon početnih sastanaka američkih i ruskih delegacija te čak oko pet posjeta njegovog osobnog izaslanika Stevea Witkoffa Putinu u Moskvu (što je bio jasan znak da pregovori ne idu u smjeru Trumpovih očekivanja (prethodno je I Moskvi i Kijevu ponudio svoj mirovni plan gotovo kao obvezatni oko kojeg je Moskva izrazila pojedine primjedbe i točke ispod kojih ne može ići) vrlo brzo uvidio kako stvari ne idu u po SAD željenom smjeru.
Stoga je jedna od posljednjih prilika za uspjeh bila njegov neposredni sastanak s Putinom, što se i dogodilo na Aljasci. Ali ni tada ne u dvostranom formatu (u četiri oka), već u društvu ključnih osoba s obiju strana, od ranije uključenih u pregovarački proces. Ni Trumpu ni Putinu, naime, nije bilo u interesu da ih se poslije sastanka medijski rasteže i optužuje za neke njihove zakulisne dogovore na uštrb trećih strana makar oni i ne postojali.
Duh Aljaske je uništen. Ili možda ipak nije?
Na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza ove godine, na Aljasci je i održan spomenuti samit koji je plijenio pozornost čitavoga svijeta. Stvarni rezultati istoga pažljivo se kriju do današnjega dana – ili zbog mršavih pomaka, ili zbog delikatnosti onoga o čemu je možda postignut dogovor.
Ono što se tada znalo bio je Trumpov pristanak na dugo tražen Putinov zahtjev da se mir u Ukrajine ne može postići bez uklanjanja uzroka samog rata što je bio veliki Trumpov pomak u odnosu na prethodni stav, kao i to, da je potrebno postići trajni mira, a ne privremeni prekid vatre. To je za Putina bio prilično velik uspjeh. Drugim riječima, na Aljasci se uspjelo odmaknuti od dugogodišnjeg američkog globalnog narativa „o postizanju mira posredstvom sile“ te se prebacilo na sintagmu postizanja mira „temeljem ravnoteže interesa“ i ravnopravnog dijaloga između Moskve i Washingtona.
Ali sreća u Moskvi trajala je samo jedan dan. Već nakon sutrašnjeg sastanka Trumpa s ključnim europskim vođama, kao i Ursulom von der Leyen i glavnim tajnikom NATO saveza Markom Rutteom, Trump je opet potpuno okrenuo priču i vratio se spomenutoj formuli o miru posredstvom sile.
Tj. dogovorio je s europskim liderima da će ovi intenzivirati kupnju američkog oružja (sukladno gore spomenutom obrambenom sporazumu) a onda ga same isporučivati Ukrajini, dok se SAD iz toga definitivno povlači.
Briljantan Trumpov potez koji, barem prema njegovom mišljenju, prebacuje rizik ukrajinskog rata sa SAD-a na europske saveznike, koji sada navodno sami odlučuju o načinu rješavanja rata tj. hoće li nastaviti vojno pomagati Ukrajinu ili ne.
Ovakav Trumpov pristup formalnog povlačenja koje to u praksi nije (isporuke američkog oružja ovime su uistinu smanjene jer ovise o europskom novcu kojeg je sve manje, kao i volje za njegovim razbacivanjem bez ikakvih čvrstih jamstava da će na kraju rezultirati očekivanim plodom, ali je američka obavještajna i satelitska navigacijska potpora Ukrajini i dalje prisutna, čak i još jača) ne može zadovoljiti Putina. Zato se on od početka rujna odlučio na intenziviranje ruskih zračnih napada u dubinu ukrajinskog teritorija – po njenim energetskim i vojnim ciljevima.
Drugim riječima, pregovarački proces po Trumpovim smjernicama po načelu „uzmi ili ostavi“ ne samo što je ušao u pat poziciju, već je i de facto zastario.
Zbog toga je Washington u dogovoru s europskim saveznicima odlučio dati dozvolu Ukrajini za nanošenje dalekometnih napada dronovima na rusku energetsku infrastrukturu. Shvatili su kako dosadašnji način ratovanja iscrpljivanjem ide u prilog Moskvi i da ona to još dugo može činiti, dok problemi po Ukrajinu ali i Europu postaju sve veći. Zaključili su kako će do mira doći jedino ako se počne uništavati glavni izvor ruskog proračuna a time i financiranja rata – nafta. I to ne samo neposrednim preciznim udarima ukrajinskih dronova (koje navode američki sateliti jer Ukrajina za to nema mogućnosti), već i dodatnim sankcijama protiv ruske „flote u sjeni“ što bi otežalo izvoz ruske nafte.
Upravo nakon ovih događaja počela su se postavljati pitanja je li summit na Aljasci definitivno mrtav?
Na to je pitanje još teško odgovoriti. Niti jedna strana – ni Moskva ni Washington – još se službeno ne usuđuje proglasiti da je duh aljaškog summita definitivno mrtav. To su nedavno učinili samo pojedini niži državni službenici, poput ruskog zamjenika ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova, ali demanti o „smrti duha Aljaske“ već je drugi dan stigao iz Kremlja (Putinov glasnogovornik Dmitrij Peskov). S obzirom kako jedan od najiskusnijih i najmoćnijih ruskih diplomata za navodno „soliranje“ nije snosio nikakve političke posljedice niti dobio ukor („pred isključenje“), za pretpostaviti je kako je za svoju tvrdnju imao odobrenje s vrha. Odnosno, da je ona imala svrhu Putinovog pritiska na Trumpov pritisak.
Igre s raketama Tomahawk
Nedugo potom aktualne su postale i Trumpove prijetnje Putinu, s kojim je „jako razočaran“, o mogućim isporukama američkih krstarećih raketa dugog dometa Tomahawk Ukrajini, za što je navodno spreman odmah dati dozvolu.
Međutim, i u Moskvi, ali i u većini relevantnih zapadnih medija, ova se Trumpova najava tumači najčešće kao možda i posljednje sredstvo njegovog pritiska na Putina da popusti i prikloni se postizanju sporazuma.
Dodatno „ulje na vatru“ tog pritiska trebala je baciti i izjava američkog ministra rata Petea Hegsetha na sastanku ministara obrane NATO saveza u Bruxellesu od 15. listopada, kada je rekao kako Amerika i njeni saveznici zajedno trebaju pružiti još veću vojnu pomoć Ukrajini, da Europljani moraju kupovati još više američkog oružja, a da je njegovo ministarstvo (Pentagon) u tom smislu spremno učiniti sve što se bude tražilo kako bi dokazalo da je Amerika jedina zemlja sposobna riješiti probleme na svoj način i da će to učiniti i prema Rusiji ponovnom aktivizacijom gore spomenute politike „postizanja mira pomoću sile“.
Pa iako na tom sastanku nije bio spomena o isporukama Tomahawka, ove Hegsethove riječi bi, s pozicije Washingtona, valjda trebale biti dovoljne za konačno „omekšavanje“ Putina.
Međutim, teško da je to tako. Rusija ne pristaje da se s njom razgovara „s visoka“. Putin je već ranije odgovorio kako bi Tomahawci u Ukrajini bili „razorni po američko-ruske odnose“, a ja bih se usudio reći – definitvno bi doveli i do Trumpovog gubitka posredničke uloge s početka ovoga teksta što on nikako ne želi.
Osim toga, iako to nije naznačio kao svoju prijetnju (ali su je kao takvu svi u svijetu shvatili a to joj je očito i bila namjera), Putin je na održanom summitu država ZND-a u Dušanbeu (Tadžikistan) rekao kako uskoro slijedi demonstracija najnovijeg moćnog ruskog oružja. Pritom nije ulazio u detalje o čemu se radi, već je samo konstatirao da će se ono moći koristiti i iz zraka i s mora.
Posve dovoljno da pobudi maštu kod Rusa, a zabrinutost kod zapadnih profesionalaca, uključujući i one u Pentagonu. Jer Putinove najave ovakvoga tipa nikada nisu bile pusto „bacanje riječi u vjetar“. Uvijek su se potvrđivale u praksi, kako kroz pojave krstarećih raketa dugog dometa Kalibr (suvremenija verzija američkih Tomahawka, koje je bilo potpuno iznenađenje za zapad a prvi je put bilo javno demonstrirano ubrzo nakon ruske vojne intervencije u Siriji na strani tadašnjeg predsjednika Bashara Assada), preko hiperzvučnih raketa zrak-zrak Kinžal, do ne tako davno prve u svijetu hiperzvučne balističke rakete srednjeg dometa Orešnik.
Osim toga, Moskva bi isporuke Tomahawka Kijevu smatrala strateškim prijelazom ukrajinskog rata s posredničkog američko-ruskog u neposredni američko-ruski rat nakon kojeg teško može biti povratka. Jer isporuke Tomahawka Ukrajini (zemlji koja i nije članica NATO saveza) de facto bi značilo prvo korištenje nekog američkog strateškog oružja (Tomahawk to je jer može nositi nuklearne bojeve glave iako takvih raketa SAD navodno više nema, ali što ne znači da se opet ne mogu pojaviti) protiv jedne druge nuklearne sile od završetka Drugog svjetskog rata.
Ta činjenica bi u potpunosti dezavuirala sve dosadašnje sporazume, pravila i ograničenja koja su se u tom smislu primjenjivala odnosno određivala okvire ponašanje SAD-a i Rusije (ranije SSSR-a) u sferi njihove međusobne i globalne strateške sigurnosti.
Vjerujte mi, sve ovo navedeno dobro zna i Donald Trump a još više „duboka država“ koja iza njega stoji.
