Rusko nuklearno upozorenje još ne djeluje otrežnjujuće na istočnoeuropske političare poput onih u Češkoj, Poljskoj, ili Estoniji koji se posljednjih dana natječu u ratobornim izjavama prema Rusiji pa je tako prekjučer estonski predsjednik rekao da Rusiju „moramo baciti na koljena“
Posljednjih se dana i tjedana u zapadnim političkim krugovima i medijima intenzivirala rasprava o tome treba li Ukrajini omogućiti korištenje isporučenog zapadnog oružja za udare na vojne ciljeve u dubini ruskog teritorija. Pritom se prije svega misli na dalekometne rakete američke proizvodnje HIMARS dometa do 300 kilometara koje su Ukrajini isporučene u sklopu paketa oružja poslanog nedugo nakon usvajanja zakona o vojnoj pomoći Kijevu u iznosu od 61 milijarde dolara.
Ta je priča, oko davanja američke dozvole Kijevu za njihovo korištenje za napade u dubini međunarodno priznatog ruskog teritorija najprije počela unutar američkog Kongresa u kojem se na tu temu ovih dana vode i službene rasprave u sklopu saslušanja članova Bidenove administracije u nadležnim odborima – prije svega u onom za obranu i sigurnost, kao i u odboru za vanjske poslove.
Sve su pokrenuli Britanci
Ali treba biti još precizniji pa naglasiti kako je tu temu na dnevni red stavio još prošlog mjeseca britanski šef diplomacije David Cameroon tijekom svog posjeta Kijevu. Još preciznije, nije ju stavio na dnevni red, već je otvoreno kazao kako London dozvoljava Kijevu da britansko oružje (prije svega se misli da ono raketno poput krstereće rakete Storm Shadow dometa većeg od 250 kilometara) slobodno koristi, uključujući i za napade na ruski teritorij. Naravno, ako to ukrajinski državni vrh želi.
Ta je izjava prvog britanskog diplomata odmah naišla na oštru osudu službene Moskve čije je ministarstvo vanjskih poslova u svoje prostorije pozvalo britanskog veleposlanika u Ruskoj Federaciji (jednako kao i onog francuskog zbog opetovanih izjava predsjednika Emmanuela Macrona o mogućem slanju francuske vojske na tlo Ukrajine) i uručilo mu službenu notu, u kojoj se, između ostalog navodi da će u tom slučaju Velika Britanija biti sudionik u ratu i da će ruska vojska imati otvorene ruke za napade na britanske ciljeve i izvan Ukrajine.
To je zapravo prva, eksplicite izrečena prijetnja o ruskom vojnom napadu na vojne ciljeve jedne članice NATO saveza od početka ukrajinskog rata.
Kako god bilo, nekoliko dana kasnije London je protjerao ruskog vojnog atašea iz zemlje, a ubrzo je uslijedila i identična reakcija Moskve u odnosu na britanskog vojnog atašea u veleposlanstvu UK-a u Rusiji.
Dakle, ovo je bila svojevrsna preteča aktivnih američkih rasprava o navedenom pitanju iz uvoda ovoga teksta koje su se u tom smjeru značajnije pokrenule tak nakon posjeta američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena Kijevu sredinom svibnja, baš u vrijeme pokretanja ruske ofenzive na sjever Harkivske regije. On je tada, naime, ukrajinskim dužnosnicima izjavio kako je upravo zbog te nove ruske ofenzive promijenio svoje mišljenje i da sada zastupa stav o potrebi davanja dozvole Kijevu da koristi američke dalekometne rakete za napade na ruske vojne ciljeve. To je ponovio i na saslušanju u Odboru za vanjske poslove američkog Kongresa.
Stoltenberg se zauzima za isto
Jučer je glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg na sastanku njegove parlamentarne skupštine održane u Bugarskoj izjavio kako smatra da se Ukrajini mora omogućiti korištenje zapadnog oružja za napade na vojne baze u Rusiji, jer je svima jasno kako se Ukrajina ne može braniti ako je Rusija kopneno napada sa svoga teritorija kako je to sada slučaj u pograničnom dijelu regije Harkiv. Ako to ne bude tako, Rusi slobodno mogu dovlačiti svoje efektive uz granicu i ubacivati ih u borbu na ukrajinskom teritoriju.
Naravno da ovo Stoltenbergovo obrazloženje ima svoju opravdanu vojnu logiku. Međutim konačna odluka NATO saveza o tom pitanju (a vjerojatno će se usvojiti na predstojećem summitu NATO saveza u Washingtonu u srpnju ove godine) prije svega ima veliku političku težinu i o njoj će se, prije nego o vojnoj logici morati voditi računa s obzirom na očekivane reakcije službene Moskve.
One su uslijedile već jučer kroz izjavu glasnogovornika Kremlja Dmitrija Peskova, koji je kazao kako je riječ o opasnoj eskalaciji jer Moskva Stoltenbergove riječi ne smatra njegovim osobnim stavovima, kako to mnogi na Zapadu sada tumače, već kao stav Sjedinjenih Država čije interese Stoltenberg redovito i zastupa. S tim će Rusija morati računati u budućnosti – kazao je Peskov.
Sastanak u Pragu
Ukrajina može koristiti oružje primljeno iz inozemstva za udare na ciljeve koji se nalaze na teritoriju Ruske Federacije, izjavio je češki premijer Petr Fiala uoči večerašnjeg sastanka čelnika EU-a uz sudjelovanje premijera Ukrajine Denisa Shmygala i predstavnika SAD-a.
“Ako govorimo o izjavama Jensa Stoltenberga ili nekog drugog da bi Ukrajina mogla koristiti oružje koje joj se isporučuje iz inozemstva, mislim da je to potpuno logično. Ukrajina je zemlja koja se brani. Kao napadnuta zemlja svakako ima puno pravo iskoristiti sve mogućnosti za svoju obranu,” – kazao je češki premijer.
U Prag su stigli poljski predsjednik Andrzej Duda, danska premijerka Mette Frederiksen, nizozemski premijer Mark Rutte (najozbiljniji kandidat za novog glavnog tajnika NATO saveza na predstojećem sumitu u Washingtonu) i latvijska premijerka Evika Silineva. Oni će se sastati s Petrom Fialom. Kako je potonji rekao, ove čelnike ujedinjuje aktivnost i odlučnost da se učini nešto za europsku sigurnost.
Rusija pokrenula nuklearne vježbe
U međuvremenu je ruska vojska prošli tjedan počela s provedbom prve faze vojnih vježbi nestrateškim ili taktičkim nuklearnim oružjem u svom Južnom vojnom okrugu (graniči s Ukrajinom) i Bjelorusiji. Svim je zapadnim stratezima jasno kako se radi o upozorenju Moskve što može uslijediti u slučaju dalekometnih napada Ukrajine zapadnim oružjem na Rusiju.
Međutim, to upozorenje još ne djeluje otrežnjujuće prije svega na istočnoeuropske političare poput onih u Češkoj, Poljskoj, ili Estoniji koji se posljednjih dana gotovo natječu u ratobornim izjavama prema Rusiji pa je tako prekjučer estonski predsjednik rekao da Rusiju „moramo baciti na koljena“. Upravo bi ti političari trebali biti i najzabrinutiji jer graniče ili s Ukrajinom, ili sa samom Rusijom poput spomenute Estonije.
Otrežnjujuće čini se djeluje na Italiju u kojoj se čak i premijerka Giorgia Meloni priključila osudi izrečenoj od svog koalicijskog partnera iz stranke Lega Mattea Salvinina da su navedene Stoltenbergove riječi neprihvatljive. Salvini je od njega zatražio ili da podnese ostavku jer ne može govoriti u ime talijanskog naroda, ili da se ispriča zbog svojih ratobornih riječi u ime NATO saveza na što nema pravo i ovlasti. Teško da će ga Stoltenberg poslušati jer mu se mandat ionako bliži kraju pa mu je svejedno. Meloni je pak kazala kako joj je neprihvatljiva i sve agresivnija retorika unutar EU-a po ukrajinskom ratu.
Naravno, sve ove i slične izjave koje daju državni dužnosnici istočnoeuropskih članica EU-a i NATO-a (ali i ne samo oni, njih ima i diljem ostatka zapada – od Frncuske, Velike Britanije i SAD-a) ne znače previše osim što „paraju uši“ tj. imaju PR zadaću da se i doma i u svijetu pokaže kako se po pitanju Ukrajine nešto želi, da se nešto poduzima i radi i td.
Zaključak
Jedini koji će na kraju donijeti konačnu odluku što i kako dalje po pitanju Ukrajine su glavni stratezi unutar Washingtona i njoj će se svi ostali unutar NATO saveza morati pokoriti. U tom smislu smatram kako izjave Jensa Stoltenberga i istočnoeuropskih dužnosnika imaju za cilj psihološku pripremu onoga što slijedi na summitu NATO-a u Washingtonu.
S jednim bitnim dodatkom. Iako mnogi zapadni analitičari sada govore kako Rusija neće i ne može učiniti ništa ako eskaliraju napadi na ruski teritorij zapadnim oružjem, ja imam potpuno suprotno mišljenje.
Udari na Rusiju zapadnim oružjem traju već dugo
Ali prije njega bih rekao kako mi je uopće čudna sva ova iznenada uskovitlana priča o davanju dozvole Kijevu za udare po Rusiji zapadnim oružjem s obzirom da se ti udari ionako već dugo nanose. I to ne samo po Krimu kojeg Zapad smatra dijelom Ukrajine, već i po međunarodno priznatom teritoriju Rusije. Ti se napadi ne izvode samo dronovima (neovisno čije proizvodnje) i uz navigaciju od strane zapadnih obavještajnih sustava uključujući i onu satelitsku, već i zapadnim raketama (HIMARS i Storm Shadow) po Krimu kojeg Rusija smatra svojim teritorijem. Ali također i po pograničnim regijama „stare Rusije“ – od Kurska i Belgoroda, do Krasnodarskog kraja i td. Napadaju se i energetski objekti još dublje unutar ruskog teritorija. Javno se zna, i Moskva o tome već mjesecima izvješćuje, da ukrajinska vojska grad Belgorod često gađa i češkim raketnim sustavima Vampir i td.
Propast stare ruske strategije o Ukrajini i uvođenje nove
Mislim da se ruska politika strateške strpljivosti – koja je imala za cilj da je Zapad shvati kao želju Moskve da ne eskalira sukob i da je ona spremna za njegovo zatvaranje (pod njenim ključnim uvjetima) – sada iscrpila, da ne kažem doživjela fijasko. Zapad je rusku suzdržanost i oprez shvatio kao strah, nemogućnost i nedostatak političke odlučnosti.
Upravo pokretanje ruskih nuklearnih vojnih vježbi – prvih od uspostave moderne Rusije nakon raspada SSSR-a, prema mom mišljenju ukazuje na promjenu ruske strategije – iz strpljivosti prema strateškoj odlučnosti. Ona će u prvom redu ovisiti o odlukama SAD-a odnosno NATO saveza na predstojećem summitu i njima će se prilagoditi.
Kako bih u svemu ovome barem prividno ostao optimist (jer to nisam) smatram mogućim i da je čitava ova pokrenuta glasna priča o dozvolama za Kijev za nanošenje udara zapadnim oružjem usmjerena na zastrašivanje Rusije i njeno primoravanje na početak pregovora o zaustavljanju rata pod uvjetima koji će se pokušati dogovoriti na lipanjskoj konferenciji u Švicarskoj (na koju Rusija nije pozvana).
Ponavljam, ne isključujem tu mogućnost, ali i dalje smatram kako ona ipak nije cilj američkih stratega, već je to što dulji nastavak rata uz uvjet da se pod svaku cijenu izbjegava eskalacija i Treći svjetski rat koji bi, nedvojbeno, vrlo brzo prerastao u nuklearni.
Zato mi se u ovoj suludoj igri, ako se ovakav scenarij odobri u Washingtonu, čini da će vrlo brzo uslijediti eskalacija s ruske strane jer njoj takva američka strategija komotnog upravljanja sukobom iz daljine (i uz to na njemu još i zarađivati dok se Rusija iscrpljuje) nikako ne odgovara. O kakvoj eskalaciji može biti riječi više ću reći u svojoj idućoj tjednoj analizi.
