Iako još nije službeno objavio kandidaturu za mjesto predsjednika države svi znaju da će se Zoran Milanović kandidirati. A ništa drugo ne oslikava tako plastično političku situaciju lijevo od centra.
Srbija je “šaka jada”, Bosna i Hercegovina “big shit”, a Marxov “Kapital” je “obična improvizacija”. Majka premijera Andreja Plenkovića bila je “vojna lekarka”, a pozdrav “Za dom spremni” u osnovi je nevažan. Kada bi netko neupućen slagao foto-robot političara samo od ovih četiri-pet izjava, dobili bismo još jednog u nizu sirovih, nacionalistički nabrijanih desnih populista kakvi danas niču po čitavoj Evropi. Ovako, hrvatski lijevi centar dobiva svog najuvjerljivijeg predsjedničkog kandidata. Mjesecima prije nego što je njegova kandidatura uopće potvrđena, Zoran Milanović je uredno osvajao po 20 posto glasova u anketama i rezervirao ulogu prvog izazivača aktualne predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović: sve to postigao je bez ijednog javnog nastupa, bez ijedne izjave. Na njegovu žalost – i na nesreću lijevog centra – sada, kada je napokon potvrđen, makar ne i službeno još, ipak će morati progovoriti.
Komentatorice i analitičari zato su unaprijed uzbuđeni: čeka se povratak arogantnog huligana, ciničnog egotripera, otrovnog fajtera hipertrofirane taštine. Napokon malo suspensa na političkoj sceni kojom dominiraju anemični Plenković, dezorijentirani Davor Bernardić i koloplet živozidaških lunatika u misiji bizarnog javnog raspada: napokon netko tko će se vakumiranoj prvoj dami populističke scene suprotstaviti oštro i beskompromisno. Nažalost, činjenica da se novog-starog lijevoliberalnog lidera percipira prvenstveno kroz njegov karakter, a ne kroz jasne i dosljedne stavove, ujedno je i jedan od većih lijevoliberalnih poraza.
Nije, naravno, nemoguće skicirati njegovu političku poziciju: Ivica Đikić, recimo, u jednoj od rijetkih medijskih analiza ideološkog, a ne psihološkog Milanovićevog profila opisuje ga kao svojevrsni miks “progresivnog liberalizma”, umjerenog ekonomskog etatizma i kritičkog patriotizma, s čim bi se većim dijelom dalo složiti. S druge strane, upravo tamo gdje je takva pozicija vjerojatno najzanimljivija i potencijalno najsubverzivnija – na planu otvorene državne intervencije u tržišne odnose radi pravednije distribucije resursa – predsjednička funkcija za koju se Milanović kandidira ostavlja daleko najmanje manevarskog prostora. S treće strane, ma koliko precizna bila Đikićeva skica, sam Milanović je u svojoj političkoj karijeri ipak suviše često vrludao izvan njenih okvira. Deklarirani liberal iznikao iz nominalno socijaldemokratske stranke, znao je povući neočekivano radikalne “lijeve” poteze poput suprotstavljanja stranim bankama oko potrošačkih kredita u švicarcima 2015. godine, ali i otklizati u degutantni šovinizam izjavama o “šaci jada” i “majki lekarki” samo godinu kasnije. U zbroju, čini se da Milanović viškom karaktera ipak najčešće nadoknađuje manjak čvrstih stavova.
Ritam udara desnica
Kontraargument takvoj tezi mogao bi poći od tvrdnje da su svjetonazorska lelujanja ionako obavezan dio notornog predizbornog folklora: dovoljno je sjetiti se kako je, recimo, Ivo Sanader – kojeg danas pamtimo uglavnom kao arhitekta proevropskog, umivenog HDZ-a – uoči svakih izbora tempirano skretao u nacionalističku retoriku. Pa ipak, postoji razlika. Predizbornu taktiku na skoro svim izborima od uspostave višestranačkog sustava diktirala je desnica: lijevom centru preostajalo je da se prilagođava. A na tom mjestu priča o Zoranu Milanoviću prestaje govoriti samo o njemu i pretvara se u priču o dinamici kompletnog hrvatskog političkog polja. Svoje jedine izbore – od ukupno osam na kojima je vodio SDP – osvojio je zato što mu ih je HDZ, dotučen tek razotkrivenim sanaderovskim aferama, praktično prepustio: Milanović je te 2011. primirio tenzije, olabavio gard i pustio da inercija odradi svoje.
Na idućim parlamentarnim izborima, krajem 2015., ostvario je neočekivani uspjeh mahom zato što je birače prestrašila radikalno desna retorika Tomislava Karamarka: iako je prema anketama samo nekoliko mjeseci prije izbora SDP-ova koalicija dobivala jedva 20-ak posto glasova naspram više od 30 posto tadašnje Domoljubne koalicije, na kraju su obje osvojile skoro jednak broj saborskih mandata, a u formiranju vlasti presudilo je tek svrstavanje trećeplasiranog Mosta. Sljedeće godine, naglo Milanovićevo skretanje udesno – koje mu mnogi lijevoliberalni glasači do danas neće oprostiti – opet su isprovocirali oponenti: procijenio je kako je to jedini način da se suprotstavi novom HDZ-ovom lideru, briselski ispoliranom Andreju Plenkoviću. I nema u svemu tome ničeg neobičnog. Naposljetku, od ukupno 23 nacionalnih, lokalnih i evropskih izbora održanih od 1990. naovamo, SDP je pobijedio samo na dva: oba puta – predvođen 2001. Ivicom Račanom i 2011. Milanovićem – tako što se HDZ prethodno nakratko urušio i oba puta tako što je, da bi uopće iskoristio rijetku priliku, morao okupiti široku lijevo-centrističku koaliciju. Ritam hrvatskog političkog života, naprosto, udara desnica: lijevi centar ga prati, s više ili manje uspjeha.
A tako će ostati i uoči idućih predsjedničkih izbora. Jer evo kratkog previewa: Kolinda Grabar-Kitarović koja se odjednom približava Andreju Plenkoviću, razočarana radikalna desnica koja nasuprot njoj planira isturiti popularnog pjevača Miroslava Škoru, Plenković koji evidentno ne uspijeva kontrolirati vlastitu stranačku bazu, uspon populističke “jake figure” Tomislava Kolakušića… Kompletna dinamika, kao toliko puta do sada, dolazi zdesna. S lijeve strane centra, Milanović je potpuno sam: nema nikoga tko bi bio makar približno utjecajan. Još uvijek je, naravno, prerano da se procijeni koliko mu takav raspored snaga može ići na ruku i hoće li ga umjeti iskoristiti: kandidati, napokon, još nisu povukli prve ozbiljnije poteze pa se podjednako mogućima čine različite permutacije. Je li Miroslav Škoro, entertainer i prilično popularan medijski lik, stvarna konkurencija aktualnoj predsjednici? Ili prvenstveno nagriza Milanovićeve šanse za ulazak u drugi krug? Hoće li Grabar-Kitarović na pritisak zdesna reagirati kontranapadom, mirnijom retorikom ili populističkim batrganjem bez jasnijeg plana? Seže li Kolakušićev plafon iznad dosadašnjih “trećih opcija”, koliko razočaranih birača on mobilizira?
Ceremonijalna pozicija za “ljevičara”
Jedino što Zoranu Milanoviću za sada sasvim sigurno ide u prilog naizgled je atipična sklonost hrvatskih birača da za predsjednike biraju umjereno lijeve kandidate: u oštroj suprotnosti spram skora od 21 naspram 2 za HDZ na svim ostalim izborima, Stipe Mesić i Ivo Josipović su – nakon perioda neprikosnovenog Franje Tuđmana – osvojili čak tri od četiri moguća mandata, a Grabar-Kitarović dokopala se svoga, posljednjega, s manje od jedan i po posto glasova razlike. Možda je riječ o nizu koincidencija, a možda su ovdašnji glasači ipak nešto racionalniji nego što to politički analitičari vole priznati: predsjednička funkcija nakon Tuđmana postala je prvenstveno ceremonijalna i podrazumijeva što “civiliziranije” predstavljanje Hrvatske “pred svijetom”, istovremeno isključujući kontrolu ekonomskih poluga o kojima je veliki dio birača, upleten u HDZ-ovu mrežu utjecaja, egzistencijalno ovisan. U takav okvir svaki se lijevo-liberalni kandidat elegantno uklapa.
Naposljetku – neovisno o realnim šansama Zorana Milanovića da postane predsjednik države, koje će biti lakše procijeniti kada prava kampanja započne – ono čime sada sigurno raspolažemo snažan je kontrast između najšire shvaćenog desnog spektra i svega onoga što se nalazi lijevo od centra. S jedne strane frenetična dinamika savezništava, sukoba, novootkrivenih aktera, tinjajućih afera; s druge kompletna lijevo-liberalna scena okupljena iza odavno poznatog lica, a onda dugo, dugo, sve do krajnjih lijevih margina, nema nikoga. Kratkoročno, za lijevoliberalne stranačke aktere ovo je dobro: ne samo što zajednički kandidat ima veću priliku za pobjedu nego što bi je imalo više njih, nego će Milanovićeva kandidatura nesumnjivo pomoći privremenom ujedinjenju umjerene ljevice. U duljoj vremenskoj perspektivi, međutim, to je ujedinjenje samo simptom izostanka novih i uspješnih lijevih politika. Činjenica da s lijeve strane centra nije nastalo nijedno novo ime koje bi Milanovićevom političkom kameleonizmu moglo iole ozbiljno konkurirati čvrstim i jasnim stavovima govori dovoljno o nemoći tog dijela ideološkog polja. Utoliko, višak Milanovićevog karaktera ne skriva samo manjak njegovih vlastitih stavova, nego i političku impotenciju kompletne ljevice. Baš kao što njegova brojna vrludanja nisu bila samo stvar predizbornog taktiziranja, nego su proizlazila iz sistemske submisivnosti lijevog pola. I zato – čak i ako na kraju doista postane peti izabrani predsjednik države – Zoran Milanović ostat će tek drugo ime za poraznu nemoć hrvatske ljevice.
bilten
