Predsjednikova šeretska dosjetka izazvala je, razumljivo i očekivano, lavinu gnjevnih reakcija u Hrvatskoj, ali i svijetu. Njemu, međutim, nije padalo na pamet da se ispriča. Predsjednik Republike Hrvatske se ne ispričava.
„Klima na dvadeset pet stupnjeva?“, podigao je obrve predsjednik Republike Zoran Milanović prije par dana, upitan da prokomentira Vladine mjere štednje i preporuke građanima. „Što znači klima na dvadeset pet? Onda ju isključi! Klima ne radi na dvadeset pet. Posebno klima srednje kvalitete, kakvu ima većina hrvatskih građana“, izgovorio je predsjednik u dahu okruživši pogledom cijeli novinarski grozd, ne bi li se uvjerio da ga svi slušaju, gotovo pa nestrpljiv da čuje vlastitu genijalnu dosjetku. „Ako ćete staviti klimu na dvadeset pet“, izbacio je konačno Milanović podbradak i mangupski nakrivio usta, „prodajte je Židovima neka je odnesu, oni će napraviti profit na tome. Židovi su vrlo spretni u tim stvarima.“
Predsjednikova šeretska dosjetka izazvala je, razumljivo i očekivano, lavinu gnjevnih reakcija u Hrvatskoj, ali i svijetu. Njemu, međutim, nije padalo na pamet da se ispriča. Predsjednik Republike Hrvatske se ne ispričava.
„Nisam se jednom potukao radi zaštite časti i prijateljstva kad su Židovi u pitanju, ali hajde dosta više tog prenemaganja!“, sutradan se predsjednik Republike osvrnuo na gnjev svjetskih židovskih organizacija. „Jesam li možda rekao da su Židovi prevaranti? Ili sam širio predrasude i stereotipe? Zna se tko trguje u ovoj zemlji, tko jeftino kupuje, a skupo prodaje. Jesam ja rekao da Židovi kradu? Jesam li trebao reći da su Židovi filantropi i dobrotvori? Pa ni ja nisam! Dosta tog prenemaganja i ispričavanja. Gdje je kraj tom ispričavanju, za ovo, za ono… Stalno se mora netko nekome ispričavati, kome da se ispričam, za što?“
Skeč s predsjednikom Zoranom Milanovićem, Vladinim mjerama, klima-uređajima i Židovima, naravno, u stvarnosti se nikad nije dogodio. U stvarnosti se dogodio, prepoznali ste ga odmah, drugi jedan, vrlo sličan skeč, s predsjednikom, Vladinim mjerama, klimama i Romima.
„Ako ćete staviti klimu na dvadeset pet, prodajte je Romima neka je odnesu, oni će napraviti profit na tome. Romi su vrlo spretni u tim stvarima“, rekao je predsjednik na Korčuli, pa sutradan prisnažio: „Nisam se jednom potukao radi zaštite časti i prijateljstva kad su Romi u pitanju, ali hajde dosta više tog prenemaganja! Jesam li možda rekao da su Romi lopovi? Ili sam širio predrasude i stereotipe? Zna se tko krade u ovoj zemlji, tko krade metal. Jesam li ja rekao da Romi kradu? Jesam li trebao reći da su Romi doktori znanosti? Pa ni ja nisam! Dosta tog prenemaganja i ispričavanja.“
Zašto, međutim – kad mu je već za potrebe šeretske dosjetke trebao netko tko zna što s hiljadama ispravnih, ali beskorisnih klima-uređaja – predsjedniku Milanoviću sa širokog i prostranog uma umjesto Roma nisu sišli Židovi? Predsjednikov um, vidjeli smo, dovoljno je širok i prostran da i mi zaigramo po njegovim pravilima, bez onih, kako se zovu, „prenemaganja i ispričavanja“: klima-uređaji gomila su plastike s par elektronskih čipova, nema tu za Rome leba, za onih par metara bakrene cjevčice dali bi vam deset-dvadeset kuna, a ostalo ne bi ni pogledali. Dočim bi vam Židovi za ispravnu klimu, ovisno o marki i stanju, dali i po stotinu-dvije eura. „Oni će napraviti profit na tome, Židovi su vrlo spretni u tim stvarima.“
Kao prvo, klimatske promjene fantastična su poslovna prilika za poslovično spretne židovske trgovce: samo od potpuno neklimatizirane Skandinavije cijela će svjetska air-conditioning industrija živjeti sljedećih desetak godina. Kao drugo, klima-uređaji fantastično su propulzivan biznis i među samim Židovima: Ron Avraham iz izraelskog Ministarstva za zaštitu okoliša, recimo, nedavno je iznio podatak kako gotovo polovicu električne energije u Izraelu potroši industrijska, javna i kućna klimatizacija, a u srcu ljeta taj se postotak penje i do šezdeset posto. Plus vladi u Izraelu ne pada na pamet građanima limitirati hlađenje, pa bi Milanovićeva polovna i malo korištena „klima srednje kvalitete, kakvu ima većina hrvatskih građana“, nekome u Tel Avivu ili Haifi itekako dobro došla. Uostalom, tamo je i dvadeset pet Celzija arktička temperatura.
Ukratko – da se ne „prenemažemo“ i ne zajebavamo – u „pravljenju profita“ Židovi su malo zajebaniji igrači od Roma.
Zašto su onda vrckavom, prčevitom i politički nekorektnom predsjedniku s uma sišli Romi, a ne Židovi? Svakako, ne bi time rekao ni da su Židovi prevaranti, niti da kradu. Osim ukoliko to zaista misli, u kojem se slučaju ispričavam. Ukoliko pak ne misli, zašto to nije rekao? I zašto to nikad neće reći? Zašto tako nešto ne bi rekao niti kad bi ga neki novinar izazvao da – ukoliko ima muda, i ukoliko to zaista „ne širi predrasude i stereotipe“ – jednako tako „bez prenemaganja i ispričavanja“ pozove Hrvate da svoje beskorisne klima-uređaje uvale Židovima?
Zato što je dosjetka o Romima koji „znaju napraviti profit“ i koji su „spretni u tim stvarima“, u zamjenu za krezavi smijeh hijena na društvenim mrežama i glasačkim spiskovima, izazvala tek ljutnju romskog zastupnika Veljka Kajtazija i politički korektan, patronizirajući prezir mutavog Andreja Plenkovića. Dok bi dosjetka o Židovima koji „znaju napraviti profit“ i „spretni su u tim stvarima“ – ako ste pažljivo pratili tekst – u zamjenu za krezavi smijeh Milanovićevih hijena izazvala lavinu reakcija u svijetu i gnjev svjetskih židovskih organizacija. A Milanović je ipak sinjski mangup i „dijete zagrebačkog asfalta“: on nikad ne ide u fajt s jačima, i nikad bez podrške hijenske rulje ili sponzora. Njegovi su prirodni neprijatelji feministice, B.a.B.e, ženske udruge, nevladine organizacije, demonstrantice s Vruje, profesori Klasične gimnazije, Njonjo, Jaglac, Pupovac, Bosanci i Romi.
O da, „napast“ će zagrebački heroj ulice „bez prenemaganja i ispričavanja“ i Ameriku i NATO, ali oprezno kalkulirajući koeficijente štete i koristi, važući svoju bijednu, zanemarivu specifičnu težinu i upravo veličanstvenu formacijsku nevažnost nasuprot onoj realnoj, krezavoj podršci s biračkog spiska. Nije se, uostalom, pred Amerikom i NATO-om tako kurčio dok je i sam bio premijer. Tamo, međutim, gdje bi mlaćenje vlastitim kurčićem po gloginjama, za razliku od mlaćenja tuđim po Americi, moglo proizvesti realnu štetu veću od realne koristi – na primjer, kakvom smjelom, rubnom i politički nekorektnom dosjetkom „bez prenemaganja i ispričavanja“, recimo o Židovima – predsjednikov jezik iznenada je vidno sporiji od pameti, pa istim onim refleksom kojim je i sam izabran bira manje zlo. Olinjali seoski pijetao Milanović voli kad frca perje, ali dobro zna da se jednom rasuto perje ne može vratiti u jastuk.
Osim toga, znamo tko je „vrlo spretan“ u sakupljanju perja.
Zato, eto, Milanović nikad neće reći da su „Židovi spretni u tim stvarima“, niti će nakon toga – onako kako je za romskog zastupnika Kajtazija rekao da je „prvo uopće pitanje je li Kajtazi Rom“ – za predsjednika Svjetskog židovskog kongresa reći kako je „prvo uopće pitanje je li gospodin Ronald Lauder Židov“. Možete li zamisliti predsjednika Republike kako potom poziva novinare, „ajde prokopajte to koliko je Lauder stvarno Židov“? Ne možete? Zašto? Zato što je Lauder više Židov nego što je Kajtazi Rom, ili zato što je Milanović više pička nego što su Židovi „spretni u tim stvarima“?
„Kad izgubimo smisao za humor, ali zdravi humor, gotovi smo kao nacija“, objasnio je na kraju predsjednik Republike svoj osebujan, drčan i politički nekorektan smisao za humor. Pokazao nam je, eto, Zocky Gervais razliku između zdravog i nezdravog humora: zdrav je, metnimo, na račun Roma, a nezdrav, jasno, na račun Židova.
Ili Hrvata?
Ne.
„Želim što više viceva na račun Hrvata“, požurio je vodeći hrvatski komedijaš preduhitriti takva potpitanja. „Hrvati su vrlo raznoliki. Ali vicevi na račun Dalmatinaca, Vlaja, što sam porijeklom, Primoraca, Bodula, Zagrepčana, Zagoraca, zašto ne, dok se to ne pretvara u stvarnu mržnju. Da, mi smo stereotipna bića, robujemo nekim predrasudama, bitno je da ne mrzimo.“
Ako je, međutim, točno da smo, „kad izgubimo smisao za zdravi humor, gotovi kao nacija“ – da je dakle humor na vlastiti račun važan atribut ozbiljne nacije – imam za predsjednika Republike dobru i lošu vijest. Dobra vijest je da „kao nacija“, istina, još nismo „gotovi“. Loša je pak vijest da, trajno amputiranog smisla za zdravi humor, nikad to nismo ni postali.
U protivnom, proslavljeni hrvatski stand-up predsjednik – čovjek koji i sam „želi što više viceva na račun Hrvata“ – do sad bi, jebemumater, smislio barem jedan. Kao što je smislio onaj – kad smo već kod njih – o Židovima i Romima.
„Liberalni Židovi iz hrvatskih gradova, bilo ih je malo, bili su eksterminirani. Rasni zakoni doneseni su prije svega zbog Židova, a najstrašniji primjer su Romi, koji su bili prijetnja ne znam kome, valjda Hitlerovim sanitarnim inspektorima, na što su se navukli hrvatski nacisti, koji prije nisu imali negativan povijesni odnos prema Romima, baš kao ni prema Židovima“, prošle je godine tako nakon komemoracije u Jasenovcu Milanović objasnio da je „negativan odnos prema Romima i Židovima“ zdravoj hrvatskoj naciji zapravo nametnut od poslovično neduhovitih Nijemaca. „To je možda najgori primjer postupanja prema ljudskom biću koje je potpuno nevino.“
A Srbi, zar oni nisu bili „nevini“?
„Srbi su pružali otpor“, podigao je tada obrve predsjednik Republike. „Bili su neprijatelji, a zna se kako se u ratu postupa s neprijateljima.“
Kako se onda „postupa“ sa Srbima, kojih je u Banovini Hrvatskoj tih sretnih tridesetih godina čak dvadeset posto?
„Što znači dvadeset? Onda ih isključi! Država ne radi na dvadeset posto Srba. Ako će biti dvadeset posto Srba, dajte ih Hrvatima neka ih odnesu, oni će napraviti logor za njih. Hrvati su vrlo spretni u tim stvarima.“
Jel mi dobar ovaj?
