Krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća, mnogi su tržišnu ekonomiju smatrali conditio sine qua non za osobne slobode pojedinca i demokratizaciju društva. No slobodno tržište, kontrolirano samo konkurencijom, ima svoje zakone koji često nisu kompatibilni s načelom da sloboda jednih ne smije ići na uštrb slobode drugih.
Prije četrdesetak godina došla mi je u ruke knjiga Džavaharlala Nehrua - zbirka pisama koje je on iz zatvora pisao svojoj kćeri Indiri. Bili su to kratki eseji o značajnim historijskim događajima, o različitim filozofskim pravcima, o znanosti i ekonomiji, o osnovnim ljudskim stremljenjima. Nehru ih je pisao u nastojanju da doprinese obrazovanju svoje kćeri. Svakako, doprinio je mom obrazovanju, čitao sam ih u doba kad pojedini tekstovi pobude rezonanciju s još ne do kraja izgrađenim stavovima. Sadržaje pojedinih pisama uglavnom sam zaboravio, ali ostala mi je u sjećanju racionalnost argumenata, odsutnost svake zagrižljivosti, ozlojeđenosti ili mržnje i nenametljiva, ali nepokolebljiva vjera u pravdu i slobodu. Pisma pisana iz zatvora pisao je mudar i, iznad svega, slobodan čovjek.
Džavaharlal Nehru u društvu s Mahatmom Gandijem
Za razliku od pojmova u prirodnim znanostima ili matematici, o kojima se rasprave vode unutar postojeće teorije i koji ne trpe kontradiktorna tumačenja[1], o osobnoj slobodi svatko ima intuitivnu predodžbu od kojih su neke toliko različite da, na prvi pogled, izgledaju nespojive.
Postoji mišljenje da je osobna sloboda prije svega unutrašnja sloboda, sloboda duha. Da je uistinu slobodan čovjek slobodan bez obzira na okruženje. Mogu se navesti brojni povijesni primjeri, a većina ljudi će naći i primjere iz vlastitog iskustva koji, najčešće u negativnom smislu, potvrđuju tu tezu. Političari kojima privremena moć prestaje biti sredstvo za postizanje planiranih ciljeva nego sama postaje opsesivni cilj koji potire unutrašnju slobodu i pretvara čovjeka u ovisnika poput drogeraša ili kockara. Tajkuni koji, gledano sa strane i sudeći po mogućnostima izbora nedostupnim prosječnom građaninu, uživaju neograničenu osobnu slobodu, postaju robovi pohlepe i interesi im degeneriraju samo na vlastito bogaćenje. Sloboda duha od uobičajenih ljudskih poroka, od sebičnosti, zavisti, pohlepe, mržnje... ideal je koji većina svjetskih religija pripisuje svojim mitskim likovima, posrednicima između božanskog i ljudskog, poput Bude, Isusa ili Muhameda. U stvarnosti, sloboda duha je vezana s vlastitim izborom pridržavanja moralnih načela koja se primjenjuju jednako na sebe kao i na druge, sa samodisciplinom, strogošću prema sebi i tolerancijom i suosjećanjem prema drugima; više je put nego stanje.
Indira Gandi
Za većinu ljudi pojam osobne slobode vezan je za vrstu i intenzitet ograničenja nametnutih izvana, od društvenog i/ili prirodnog okruženja. Sloboda je tu proporcionalna mogućnosti izbora: u kojoj mjeri mi možemo donijeti vlastite, slobodne odluke. No već o prvoj premisi, da mi uopće posjedujemo slobodnu volju koja nam omogućuje izbor, stoljećima se vode žestoke filozofske debate sa suprotstavljenim gledištima. (Zapravo još od antičkih vremena i u civilizacijama koje gotovo da nisu imale međusobnih kontakata).
Prevladava mišljenje, koje je u različitim vremenima potkrijepljeno različitim argumentima, da je slobodna volja u potpunosti ili dobrim dijelom naša iluzija[2]. To može biti istina, ali se to u jednakoj ili većoj mjeri može ustvrditi za većinu bitnih ljudskih poriva i karakteristika. Da su religiozna uvjerenja iluzija proizašla iz osjećaja bespomoćnosti pred nezainteresiranom prirodom i urođenog straha od smrti, da je osjećaj nacionalnog identiteta osnovan na iluziji o zajedničkim precima, da su ljubav ili prijateljstvo samo različite demonstracije nagona za održanjem vrste . . . to ne umanjuje njihov značaj za ljudsku egzistenciju, čija važnost je i sama, s nekog "svemirskog" stanovišta, vrlo vjerojatno iluzija.
Međutim, izbor izgradnje unutrašnje slobode ili neriješeno fizičko-metafizičko pitanje postojanja slobodne volje ne znači autizam i neosjetljivost na vanjske nepravde i neslobode. Te nepravde i neslobode obično su mnogo jasnije i konkretnije od pozitivne definicije lične slobode (čije granice se ne mogu strogo povući), a na razini emocija upućuju na jasan izbor.
Jedno od svojih pisama-eseja (valjda o slobodi, zaboravio sam sadržaj, izgubio knjigu ali se sjećam citata) Nehru počinje stihom iz jedne[3] Shelleyeve pjesme:
Što je sloboda?
Možeš reć: Što je ropstvo, znamo već!
Ljudska povijest čini se kao jedan gotovo neprekidni niz sukoba, pljačke i porobljavanja slabijih unutar vlastite države i u osvajačkim pohodima, isprepleten[4] s pokušajima institucionaliziranja suradnje koja je uvijek pretpostavljala priznavanje nekih prava i sloboda. Težnja za slobodom i jednakošću tako se nedvojbeno manifestira kod onih koji su porobljeni i diskriminirani, bez obzira na rase i civilizacije, da se ta stremljenja mogu uzeti kao osnovne ljudske karakteristike[5], kao "istine same po sebi očigledne". Nešto što se nebrojeno puta pokazalo na "primjerima" i na osnovu čega ih se uzima kao polazne postavke na kojima se grade teorije (ljudskog društva); nešto kao aksiomi.
Sve društvene transformacije koje teže stvaranju pravednijeg i slobodnijeg društva kreću od postojećih nesloboda i nepravdi i, dosljedno, za njih je predodžba osobne slobode jasna i nedvosmislena: ukidanje nametnutih vanjskih ograničenja koja se doživljavaju kao nesloboda i kao nepravda.
Težnja za slobodom može, u uvjetima moćne autokracije ili tiranije, biti dugo vremena potisnuta, zapretana poput žeravice ispod pepela, vidljiva tek u rijetkim argumentiranim kritikama nametnutih nesloboda, kritika za koje je potrebno snažno uvjerenje i fizička hrabrost jer često nose vrlo neugodne posljedice za kritičare. Međutim, kad se stvore uvjeti, obično kad represija popusti, zatomljeno nezadovoljstvo zna buknuti uz iznenađujuću masovnu podršku i često nekontroliranim intenzitetom.
Predzadnji primjer takve skokovite, revolucionarne promjene na svjetskoj sceni dogodio se 1989.-91. u nizu evropskih zemalja koje su od 2. svjetskog rata bile, u većoj ili manjoj mjeri, pod vlašću SSSR-a, u samom SSSR-u i u Jugoslaviji. Sve te zemlje, uz značajne međusobne razlike, imale su, kao zajednički nazivnik, jednostranački politički sustav i od države kontroliranu odnosno dogovornu ekonomiju; nije postojala sloboda izbora u sferi politike niti u sferi poduzetništva. Turbulentne promjene koje su se dogodile u tim zemljama snažna su indicija da jednostranački politički sistemi ne uspijevaju izaći na kraj s ljudskom potrebom za mogućnošću slobodnog izbora u stvarima koje bi očigledno trebale spadati u osobnu slobodu. Najburnije i uistinu tragične posljedice te, u smislu slobode i pravednosti, načelno, pozitivne promjene, dogodile su se, paradoksalno, tamo gdje je stupanj političkih i ekonomskih sloboda bio najveći, a mirna transformacija već počela; u Jugoslaviji.
Leszek Kolakowski
Nije ništa novo i moglo se predvidjeti da će se u trenucima kad se stara vlast urušava, a novi oblici vlasti se još nisu uspostavili, u atmosferi opće neizvjesnosti i nesigurnosti, pojaviti stranke i pokreti s populističkim i agresivnim političkim programima, koji će tu nesigurnost i strahove poticati i vješto ih koristiti. Tako npr. Leszek Kolakowski u članku Neizvjesnosti demokratskog doba, pisanom 1989., među trajnim prijetnjama demokraciji ističe "rast malignog nacionalizma širom svijeta koji propagira superiornost vlastite nacije i mržnju prema drugima, koji traži razloge da se širi na tuđe teritorije i koji stavlja nacionalne vrijednosti iznad ljudskih prava".
Američki novinar Art Buchwald jednom je napisao da se u Jugoslaviji gradi socijalizam prema idejama braće Marx. Poslije njenog raspada činilo se da se u novonastalim državama uvodi demokracija i tržišna privreda prema "horror" priči W. Jacobsa Majmunska šapa u kojoj se želje ispunjavaju, ali na način da poželite da ih nikad niste poželjeli. Politički pluralizam i slobodni izbori, ta "proslava demokracije", doveli su na vlast nacionalističke stranke sa sasvim drugačijim prioritetima nego što su ideali slobodnog, miru odanog demokratskog društva. Vodstva tih stranaka i u Hrvatskoj i u Srbiji nisu ništa napravila da oružane sukobe preveniraju i spriječe ali su značajno doprinijela da do njih dođe. Jedino oko čega su se uspjeli dogovoriti bilo je kako utažiti svoje sitne imperijalističke apetite na račun Bosne i Hercegovine. Kadrovi u pravosuđu i u uredništvima najutjecajnijih medija bili su otpuštani i postavljani ne samo po partijskoj već i po nacionalnoj (ne)podobnosti. Prijelaz na tržišnu privredu sveo se dobrim dijelom na opću pljačku društvene imovine i otpuštanje radnika koji su tu imovinu stvorili svojim radom. I sve to uz značajnu podršku birača i pobjede na izborima tokom 10 godina; za takve autokracije s masovnom podrškom skovan je termin "demokrature".
Trebalo je proći 20 godina, nekoliko krvavih lokalnih ratova, stotinu tisuća ubijenih, dva milijuna izbjeglica da bi tek neke od tih država došle na poziciju na kojoj su mogle biti, uz malo više sreće, poput Češke ili Slovačke, unutar nekoliko godina od početka demokratskih promjena. Težnja prema slobodi je dio ljudske prirode, ali kako dostignuti nivo slobode sačuvati i pretvoriti ga u standard ispod kojeg se društvo više ne želi spuštati, kako graditi državu koja će postepeno povećavati i sigurnost i slobodu pojedinca, te stvari treba naučiti[6].
Dvadeset godina poslije početka te "demokratske tranzicije" zemalja istočne i jugoistočne Europe dogodio se novi svjetski "bunt ka slobodi" u uspavanim, dugovječnim autokracijama arapskih zemalja Sjeverne Afrike i Bliskog istoka; Arapsko proljeće 2011. U nekim od tih zemalja promjene su završile relativno mirno i donijele građanima više slobode i više demokracije, neke su potonule u krvave građanske ratove koji su plodno tlo za radikalne političke opcije (a ne za komplicirane demokratske strukture i procedure) i mogući ishodi variraju od teokratskih diktatura do parlamentarnih demokracija.
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća, mnogi su tržišnu ekonomiju smatrali conditio sine qua non za osobne slobode pojedinca i demokratizaciju društva. Događaji, posebno zadnjih nekoliko godina, pokazuju da je taj odnos složeniji, da slobodno tržište, kontrolirano samo konkurencijom, ima svoje zakone koji ne moraju biti i često nisu kompatibilni s načelom da sloboda jednih ne smije ići na uštrb slobode drugih.
Sloboda da kritički razmišljamo o opće prihvaćenim istinama koje bez tog prijete da postanu dogme, bilo nametnute bilo u nama samima, u ovom svijetu u kojem "stalna samo mijena jest", bitna je komponenta osobne slobode.
Na primjer Ustav USA (2. amandman) navodi kao jednu od temeljnih sloboda, slobodu posjedovanja i nošenja oružja. U doba kad je pisan (kraj 18. stoljeća) sve zemlje iz kojih su američki doseljenici došli bile su feudalne monarhije sa kmetstvom, gdje je nošenje oružja bio znak slobodnog čovjeka. Danas nam to pravo, na koje se proizvođači oružja rado pozivaju, izgleda prije kao potencijalna prijetnja slobodi i sigurnosti većine američkih građana nego kao instrument koji bi tu slobodu čuvao.
Veća socijalna sigurnost, odgovorniji odnos prema prirodi, "koju smo posudili od naših unuka", samo su neke od varijabli u donošenju suda o poželjnom stupnju slobode jednih da se neograničeno bogate i drugih da budu nezaposleni i siromašni.
Naša osobna sloboda kombinacija je unutrašnje slobode, slobode izbora i slobode od institucija, prije svega države, stvorenih od ljudi u određenom vremenu, kao produkt njihovih vizija, znanja i predrasuda i koje pokušavamo popraviti metodom pokušaja i pogrešaka, da služe kao čuvari slobode i sigurnosti. Nema garancije da ćemo uspjeti ali, i to je možda bit osobne slobode, slobodan čovjek donosi vlastite odluke i sam preuzima za njih odgovornost.
[1] Rezultati u suprotnosti s teorijskim predviđanjima i antinomije vremenom se skupljaju i unutar okvira pojedine teorije egzaktnih znanosti. Pokušaji da se nastale kontradikcije razriješe obično vode prema novim teorijama.
[2] Argumenti variraju od religijskih - da su naši postupci determinirani Božjom voljom koja je jedino slobodna (npr. M. Luther), logičkih - da je istinitost budućih događaja određena istinitošću događaja u sadašnjosti (npr. Aristotel), do fizikalnih (npr. Laplace ili S. Hawking u Velikom planu: "Kako je ljudski mozak sastavljen od čestica čije ponašanje je određeno prirodnim zakonima slobodna volja je iluzija".) i bioloških - da je naše ponašanje određeno genetskim nasljeđem i okolinom. Najnovija neurološka istraživanja u vezi sa slobodnom voljom pokazuju da koji puta mozak počinje predradnje za našu odluku i do 10 sekundi prije nego je mi postanemo svjesni.
[3] Internet je velika stvar. Nakon malo Googlanja našao sam da se radi o stihu iz pjesme P.B. Shelleya, Mask of Anarchy; "What is freedom?/ -ye can tell that which slavery is, too well!"
[4] Pratimo li kroz duže historijsko razdoblje međudjelovanje sukoba, koji su u uvjetima ograničenih resursa neminovni, i suradnje, koja je, u najmanju ruku, put prema većem prosperitetu, nije sasvim bez osnova tvrdnja da razrješavanje sukoba u sve većem postotku ide prema dogovornim rješenjima. Čini se da smo mi pri raspadu Jugoslavije imali poseban peh.
[5] To što je težnja za slobodom osnovna ljudska karakteristika ne znači da je samo ljudska. Mnoge životinje pokazuju taj poriv što dodatno upućuje na njegovo genetsko izvorište. Odlazak iz sigurnosti vlastitog "krda" u doba spolne zrelosti, miješanje s drugim pripadnicima vrste, nalaženje novih "pašnjaka i lovišta" nesumnjivo je korisno za vrstu, a ponašanje korisno za vrstu ima tendenciju da se uobliči u genetsko naslijeđe. Naše povremene želje za "dalekim lutanjima", sklonost mladih ljudi ka putovanjima zbog putovanja, snažna ljudska potreba da ima slobodu izbora, sve bi to mogli biti sublimirani iskazi istog dubokog poriva.
[6] Trend u svijetu, vidi Prilog, daje argumente za umjereni optimizam
Izvor: www.h-alter.hr
Prije četrdesetak godina došla mi je u ruke knjiga Džavaharlala Nehrua - zbirka pisama koje je on iz zatvora pisao svojoj kćeri Indiri. Bili su to kratki eseji o značajnim historijskim događajima, o različitim filozofskim pravcima, o znanosti i ekonomiji, o osnovnim ljudskim stremljenjima. Nehru ih je pisao u nastojanju da doprinese obrazovanju svoje kćeri. Svakako, doprinio je mom obrazovanju, čitao sam ih u doba kad pojedini tekstovi pobude rezonanciju s još ne do kraja izgrađenim stavovima. Sadržaje pojedinih pisama uglavnom sam zaboravio, ali ostala mi je u sjećanju racionalnost argumenata, odsutnost svake zagrižljivosti, ozlojeđenosti ili mržnje i nenametljiva, ali nepokolebljiva vjera u pravdu i slobodu. Pisma pisana iz zatvora pisao je mudar i, iznad svega, slobodan čovjek.
Džavaharlal Nehru u društvu s Mahatmom Gandijem
Za razliku od pojmova u prirodnim znanostima ili matematici, o kojima se rasprave vode unutar postojeće teorije i koji ne trpe kontradiktorna tumačenja[1], o osobnoj slobodi svatko ima intuitivnu predodžbu od kojih su neke toliko različite da, na prvi pogled, izgledaju nespojive.
Postoji mišljenje da je osobna sloboda prije svega unutrašnja sloboda, sloboda duha. Da je uistinu slobodan čovjek slobodan bez obzira na okruženje. Mogu se navesti brojni povijesni primjeri, a većina ljudi će naći i primjere iz vlastitog iskustva koji, najčešće u negativnom smislu, potvrđuju tu tezu. Političari kojima privremena moć prestaje biti sredstvo za postizanje planiranih ciljeva nego sama postaje opsesivni cilj koji potire unutrašnju slobodu i pretvara čovjeka u ovisnika poput drogeraša ili kockara. Tajkuni koji, gledano sa strane i sudeći po mogućnostima izbora nedostupnim prosječnom građaninu, uživaju neograničenu osobnu slobodu, postaju robovi pohlepe i interesi im degeneriraju samo na vlastito bogaćenje. Sloboda duha od uobičajenih ljudskih poroka, od sebičnosti, zavisti, pohlepe, mržnje... ideal je koji većina svjetskih religija pripisuje svojim mitskim likovima, posrednicima između božanskog i ljudskog, poput Bude, Isusa ili Muhameda. U stvarnosti, sloboda duha je vezana s vlastitim izborom pridržavanja moralnih načela koja se primjenjuju jednako na sebe kao i na druge, sa samodisciplinom, strogošću prema sebi i tolerancijom i suosjećanjem prema drugima; više je put nego stanje.
Indira Gandi
Za većinu ljudi pojam osobne slobode vezan je za vrstu i intenzitet ograničenja nametnutih izvana, od društvenog i/ili prirodnog okruženja. Sloboda je tu proporcionalna mogućnosti izbora: u kojoj mjeri mi možemo donijeti vlastite, slobodne odluke. No već o prvoj premisi, da mi uopće posjedujemo slobodnu volju koja nam omogućuje izbor, stoljećima se vode žestoke filozofske debate sa suprotstavljenim gledištima. (Zapravo još od antičkih vremena i u civilizacijama koje gotovo da nisu imale međusobnih kontakata).
Prevladava mišljenje, koje je u različitim vremenima potkrijepljeno različitim argumentima, da je slobodna volja u potpunosti ili dobrim dijelom naša iluzija[2]. To može biti istina, ali se to u jednakoj ili većoj mjeri može ustvrditi za većinu bitnih ljudskih poriva i karakteristika. Da su religiozna uvjerenja iluzija proizašla iz osjećaja bespomoćnosti pred nezainteresiranom prirodom i urođenog straha od smrti, da je osjećaj nacionalnog identiteta osnovan na iluziji o zajedničkim precima, da su ljubav ili prijateljstvo samo različite demonstracije nagona za održanjem vrste . . . to ne umanjuje njihov značaj za ljudsku egzistenciju, čija važnost je i sama, s nekog "svemirskog" stanovišta, vrlo vjerojatno iluzija.
Međutim, izbor izgradnje unutrašnje slobode ili neriješeno fizičko-metafizičko pitanje postojanja slobodne volje ne znači autizam i neosjetljivost na vanjske nepravde i neslobode. Te nepravde i neslobode obično su mnogo jasnije i konkretnije od pozitivne definicije lične slobode (čije granice se ne mogu strogo povući), a na razini emocija upućuju na jasan izbor.
Jedno od svojih pisama-eseja (valjda o slobodi, zaboravio sam sadržaj, izgubio knjigu ali se sjećam citata) Nehru počinje stihom iz jedne[3] Shelleyeve pjesme:
Što je sloboda?
Možeš reć: Što je ropstvo, znamo već!
Ljudska povijest čini se kao jedan gotovo neprekidni niz sukoba, pljačke i porobljavanja slabijih unutar vlastite države i u osvajačkim pohodima, isprepleten[4] s pokušajima institucionaliziranja suradnje koja je uvijek pretpostavljala priznavanje nekih prava i sloboda. Težnja za slobodom i jednakošću tako se nedvojbeno manifestira kod onih koji su porobljeni i diskriminirani, bez obzira na rase i civilizacije, da se ta stremljenja mogu uzeti kao osnovne ljudske karakteristike[5], kao "istine same po sebi očigledne". Nešto što se nebrojeno puta pokazalo na "primjerima" i na osnovu čega ih se uzima kao polazne postavke na kojima se grade teorije (ljudskog društva); nešto kao aksiomi.
Sve društvene transformacije koje teže stvaranju pravednijeg i slobodnijeg društva kreću od postojećih nesloboda i nepravdi i, dosljedno, za njih je predodžba osobne slobode jasna i nedvosmislena: ukidanje nametnutih vanjskih ograničenja koja se doživljavaju kao nesloboda i kao nepravda.
Težnja za slobodom može, u uvjetima moćne autokracije ili tiranije, biti dugo vremena potisnuta, zapretana poput žeravice ispod pepela, vidljiva tek u rijetkim argumentiranim kritikama nametnutih nesloboda, kritika za koje je potrebno snažno uvjerenje i fizička hrabrost jer često nose vrlo neugodne posljedice za kritičare. Međutim, kad se stvore uvjeti, obično kad represija popusti, zatomljeno nezadovoljstvo zna buknuti uz iznenađujuću masovnu podršku i često nekontroliranim intenzitetom.
Predzadnji primjer takve skokovite, revolucionarne promjene na svjetskoj sceni dogodio se 1989.-91. u nizu evropskih zemalja koje su od 2. svjetskog rata bile, u većoj ili manjoj mjeri, pod vlašću SSSR-a, u samom SSSR-u i u Jugoslaviji. Sve te zemlje, uz značajne međusobne razlike, imale su, kao zajednički nazivnik, jednostranački politički sustav i od države kontroliranu odnosno dogovornu ekonomiju; nije postojala sloboda izbora u sferi politike niti u sferi poduzetništva. Turbulentne promjene koje su se dogodile u tim zemljama snažna su indicija da jednostranački politički sistemi ne uspijevaju izaći na kraj s ljudskom potrebom za mogućnošću slobodnog izbora u stvarima koje bi očigledno trebale spadati u osobnu slobodu. Najburnije i uistinu tragične posljedice te, u smislu slobode i pravednosti, načelno, pozitivne promjene, dogodile su se, paradoksalno, tamo gdje je stupanj političkih i ekonomskih sloboda bio najveći, a mirna transformacija već počela; u Jugoslaviji.
Leszek Kolakowski
Nije ništa novo i moglo se predvidjeti da će se u trenucima kad se stara vlast urušava, a novi oblici vlasti se još nisu uspostavili, u atmosferi opće neizvjesnosti i nesigurnosti, pojaviti stranke i pokreti s populističkim i agresivnim političkim programima, koji će tu nesigurnost i strahove poticati i vješto ih koristiti. Tako npr. Leszek Kolakowski u članku Neizvjesnosti demokratskog doba, pisanom 1989., među trajnim prijetnjama demokraciji ističe "rast malignog nacionalizma širom svijeta koji propagira superiornost vlastite nacije i mržnju prema drugima, koji traži razloge da se širi na tuđe teritorije i koji stavlja nacionalne vrijednosti iznad ljudskih prava".
Američki novinar Art Buchwald jednom je napisao da se u Jugoslaviji gradi socijalizam prema idejama braće Marx. Poslije njenog raspada činilo se da se u novonastalim državama uvodi demokracija i tržišna privreda prema "horror" priči W. Jacobsa Majmunska šapa u kojoj se želje ispunjavaju, ali na način da poželite da ih nikad niste poželjeli. Politički pluralizam i slobodni izbori, ta "proslava demokracije", doveli su na vlast nacionalističke stranke sa sasvim drugačijim prioritetima nego što su ideali slobodnog, miru odanog demokratskog društva. Vodstva tih stranaka i u Hrvatskoj i u Srbiji nisu ništa napravila da oružane sukobe preveniraju i spriječe ali su značajno doprinijela da do njih dođe. Jedino oko čega su se uspjeli dogovoriti bilo je kako utažiti svoje sitne imperijalističke apetite na račun Bosne i Hercegovine. Kadrovi u pravosuđu i u uredništvima najutjecajnijih medija bili su otpuštani i postavljani ne samo po partijskoj već i po nacionalnoj (ne)podobnosti. Prijelaz na tržišnu privredu sveo se dobrim dijelom na opću pljačku društvene imovine i otpuštanje radnika koji su tu imovinu stvorili svojim radom. I sve to uz značajnu podršku birača i pobjede na izborima tokom 10 godina; za takve autokracije s masovnom podrškom skovan je termin "demokrature".
Trebalo je proći 20 godina, nekoliko krvavih lokalnih ratova, stotinu tisuća ubijenih, dva milijuna izbjeglica da bi tek neke od tih država došle na poziciju na kojoj su mogle biti, uz malo više sreće, poput Češke ili Slovačke, unutar nekoliko godina od početka demokratskih promjena. Težnja prema slobodi je dio ljudske prirode, ali kako dostignuti nivo slobode sačuvati i pretvoriti ga u standard ispod kojeg se društvo više ne želi spuštati, kako graditi državu koja će postepeno povećavati i sigurnost i slobodu pojedinca, te stvari treba naučiti[6].
Dvadeset godina poslije početka te "demokratske tranzicije" zemalja istočne i jugoistočne Europe dogodio se novi svjetski "bunt ka slobodi" u uspavanim, dugovječnim autokracijama arapskih zemalja Sjeverne Afrike i Bliskog istoka; Arapsko proljeće 2011. U nekim od tih zemalja promjene su završile relativno mirno i donijele građanima više slobode i više demokracije, neke su potonule u krvave građanske ratove koji su plodno tlo za radikalne političke opcije (a ne za komplicirane demokratske strukture i procedure) i mogući ishodi variraju od teokratskih diktatura do parlamentarnih demokracija.
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog stoljeća, mnogi su tržišnu ekonomiju smatrali conditio sine qua non za osobne slobode pojedinca i demokratizaciju društva. Događaji, posebno zadnjih nekoliko godina, pokazuju da je taj odnos složeniji, da slobodno tržište, kontrolirano samo konkurencijom, ima svoje zakone koji ne moraju biti i često nisu kompatibilni s načelom da sloboda jednih ne smije ići na uštrb slobode drugih.
Sloboda da kritički razmišljamo o opće prihvaćenim istinama koje bez tog prijete da postanu dogme, bilo nametnute bilo u nama samima, u ovom svijetu u kojem "stalna samo mijena jest", bitna je komponenta osobne slobode.
Na primjer Ustav USA (2. amandman) navodi kao jednu od temeljnih sloboda, slobodu posjedovanja i nošenja oružja. U doba kad je pisan (kraj 18. stoljeća) sve zemlje iz kojih su američki doseljenici došli bile su feudalne monarhije sa kmetstvom, gdje je nošenje oružja bio znak slobodnog čovjeka. Danas nam to pravo, na koje se proizvođači oružja rado pozivaju, izgleda prije kao potencijalna prijetnja slobodi i sigurnosti većine američkih građana nego kao instrument koji bi tu slobodu čuvao.
Veća socijalna sigurnost, odgovorniji odnos prema prirodi, "koju smo posudili od naših unuka", samo su neke od varijabli u donošenju suda o poželjnom stupnju slobode jednih da se neograničeno bogate i drugih da budu nezaposleni i siromašni.
Naša osobna sloboda kombinacija je unutrašnje slobode, slobode izbora i slobode od institucija, prije svega države, stvorenih od ljudi u određenom vremenu, kao produkt njihovih vizija, znanja i predrasuda i koje pokušavamo popraviti metodom pokušaja i pogrešaka, da služe kao čuvari slobode i sigurnosti. Nema garancije da ćemo uspjeti ali, i to je možda bit osobne slobode, slobodan čovjek donosi vlastite odluke i sam preuzima za njih odgovornost.
[1] Rezultati u suprotnosti s teorijskim predviđanjima i antinomije vremenom se skupljaju i unutar okvira pojedine teorije egzaktnih znanosti. Pokušaji da se nastale kontradikcije razriješe obično vode prema novim teorijama.
[2] Argumenti variraju od religijskih - da su naši postupci determinirani Božjom voljom koja je jedino slobodna (npr. M. Luther), logičkih - da je istinitost budućih događaja određena istinitošću događaja u sadašnjosti (npr. Aristotel), do fizikalnih (npr. Laplace ili S. Hawking u Velikom planu: "Kako je ljudski mozak sastavljen od čestica čije ponašanje je određeno prirodnim zakonima slobodna volja je iluzija".) i bioloških - da je naše ponašanje određeno genetskim nasljeđem i okolinom. Najnovija neurološka istraživanja u vezi sa slobodnom voljom pokazuju da koji puta mozak počinje predradnje za našu odluku i do 10 sekundi prije nego je mi postanemo svjesni.
[3] Internet je velika stvar. Nakon malo Googlanja našao sam da se radi o stihu iz pjesme P.B. Shelleya, Mask of Anarchy; "What is freedom?/ -ye can tell that which slavery is, too well!"
[4] Pratimo li kroz duže historijsko razdoblje međudjelovanje sukoba, koji su u uvjetima ograničenih resursa neminovni, i suradnje, koja je, u najmanju ruku, put prema većem prosperitetu, nije sasvim bez osnova tvrdnja da razrješavanje sukoba u sve većem postotku ide prema dogovornim rješenjima. Čini se da smo mi pri raspadu Jugoslavije imali poseban peh.
[5] To što je težnja za slobodom osnovna ljudska karakteristika ne znači da je samo ljudska. Mnoge životinje pokazuju taj poriv što dodatno upućuje na njegovo genetsko izvorište. Odlazak iz sigurnosti vlastitog "krda" u doba spolne zrelosti, miješanje s drugim pripadnicima vrste, nalaženje novih "pašnjaka i lovišta" nesumnjivo je korisno za vrstu, a ponašanje korisno za vrstu ima tendenciju da se uobliči u genetsko naslijeđe. Naše povremene želje za "dalekim lutanjima", sklonost mladih ljudi ka putovanjima zbog putovanja, snažna ljudska potreba da ima slobodu izbora, sve bi to mogli biti sublimirani iskazi istog dubokog poriva.
[6] Trend u svijetu, vidi Prilog, daje argumente za umjereni optimizam
Izvor: www.h-alter.hr
