Smisao novinarstva nije u izvještavanju. Smisao je u tumačenju svakodnevnog života. Tim su se poslom u posljednje dvije-tri tisuće godina bavili pisci i rani izvođači antičkih tragedija i komedija. Tumačenjem svakodnevice bavio se provincijski glumac po imenu William Shakespeare, čiji je Globe teatar bio najpouzdaniji tumač svakodnevice u elizabetinsko doba. Istim poslom bavio se Miguel de Cervantes Saavedra, kao, recimo, i svi upamćeni pisci velike dubrovačke književnosti, na čelu s Marinom Držićem. No, bilo je to u doba, kada je vrijeme tisuću puta sporije teklo nego što će poteći u dvadesetom stoljeću, pa su u antici bogovi i mitski junaci još uvijek bili naši suvremenici, dok se u Shakespeareova doba živjelo u povijesti kao u sadašnjosti, dok je sva prošlost bila mitološki i religijski konstrukt, još uvijek nedotaknut živom poviješću.
I onda se krajem osamnaestog stoljeća, ili još za francuskog prosvjetiteljstva, te s krvavim revolucionarnim prevratima, vrijeme naglo ubrzalo, prethodni izvještaji o svakodnevici ušli su u temelje književnih kanona, a rođeno je moderno novinarstvo. Rođeno je instantno, retorikom nabijeno, zabavno, duhovito, cinično tumačenje svakodnevnog života i velikih povijesnih događaja koji su najednom, s tim strašnim vremenskim ubrzanjem, ušli u naše domove, pred kućna ognjišta i televizore, u dnevne boravke i kupaonice. Još se u dvadesetom stoljeću znalo dogoditi da se književnost uhvati tumačenja svakodnevice: Hašek, Krleža, Karl Kraus, Zweig, nabrajamo ne vodeći računa o kronologiji, onako kako nam koji na um padne, kao što se u tom istom dvadesetom stoljeću znalo dogoditi i da se kazalište pozabavi tim rizičnim i eksplozivnim poslom lova na brzo vrijeme i na njegove ponižavajuće i smrtonosne parafenomene, pa je tako nastao klasični njemački kabare, tako su stvarali Brecht i Kurt Weill, tako je postradao Slobodan Šnajder, a svoje velike inscenacije našeg živog života radili su Ljubiša Risić i Dušan Jovanović. Napokon, tumačenjem svakodnevnog života se, izvan novinarstva, početkom osamdesetih bavio tada genijalni Džoni Štulić. Ali svi su oni, zapravo, ovisili o novinarstvu kao obliku tumačenja, a onda i emocionalnog i intelektualnog oblikovanja svakodnevice.
U Hrvatskoj danas novinarstvo je institucionalno mrtvo. Na televizijama – osim na strogokontroliranom HRT-u – postoji poneki vjerodostojan tumač stvarnosti. Postoji, recimo, Danka Derifaj. U novinama i na malobrojnim web portalima postoje pisci. Postoji, recimo, Drago Hedl. Postoje i drugi, mlađi. Ali zapravo ne postoji nijedna platforma vjerodostojnog tumačenja svakodnevnog života, koja bi se mogla suprotstavljati deluziji društvenih mreža i propagandnoj mašineriji vladajućeg režima. Možemo li onda govoriti da uopće postoji demokracija u Hrvatskoj? Ne, ali prije toga postoji jedno važnije pitanje: ako nema vjerodostojnog tumačenja stvarnosti, može li onda još biti stvarnosti? U antičkoj Grčkoj i u Rimu, za loših i mahnitih vladara, u elizabetanskoj Engleskoj, koja nije bila primjer slobodnog društva, u Americi, u carskoj Rusiji, posvuda i uvijek, osim u mračna vremena nacionalsocijalizma i staljinizma, tumačenje stvarnosti jamčilo je opstanak zajednice, pa su ga morali prihvaćati i neskloni mu vladari. Hitler i Staljin doživjeli su konačni slom između ostaloga i zato što su pokušali tumačenje stvarnosti zamijeniti propagandom.
Zoran Šprajc se, u svojoj emisiji “Stanje nacije” i u svom cjelokupnom javnom djelovanju posljednjih godina, bavi poslom tumača svakodnevnog života. U protekloj godini on je u tom poslu bio neusporedivo najvažniji. Okrepa zdravoj pameti koja je stizala s njegove strane je za obranu Hrvatske učinila više od svih novokupljenih rafalea, leoparda i ostalih topova i thompsona. Ne bi bilo sasvim krivo reći da se, da nije bilo Šprajca, skoro i ne bi više imalo što braniti.
Premda se već neko vrijeme ne bavi izvještajnim novinarstvom, Zoran Šprajc je za stvarnost u Hrvatskoj, za njezin integritet i živo postojanje učinio više od svih onih vrijednih i mahom poluanonimnih istraživačkih novinara, kojih još uvijek ima po slobodnim hrvatskim glasilima, u novinama, na jednom ili dva portala, te na ponekoj komercijalnoj televiziji. Da nije bilo njega, ili da nema takvih kakav je on, uzaludna bi već postala njihova otkrića. Recimo, da u 2025. nije bilo “Stanja nacije”, uzalud bi istraživačkim novinarima bilo otkrivati afere s pucanjem i snimanjem Plenkovićeva ministra Dabre. U društvu bez stvarnosti, kakvo nastaje s prevlašću društvenih mreža i kakvom teži Plenkovićev režim, koji tu protustvarnost ili antistvarnost kreira pomoću tisuća svojih plaćenih i neplaćenih botova, to što neki neuk i pameću ne baš prebogat, pojavom i nastupom krajnje neugledan muž, te pritom i ministar, iz pištolja kroz prozor auta strijelja noć, a zatim polugol iz kalašnjikova rafalno dere po kukuruzištu, nije nikakav problem. Ne bi bilo pretjerano reći da bi Josip Dabro i dan danas bio ministar u Vladi Andreja Plenkovića da nije bilo Zorana Šprajca da protumači kako u stvarnosti izgleda ono što je Dabro radio. Naravno da je uz Šprajca postojao još poneki branitelj stvarnosti u Hrvatskoj, ali nitko nije imao takav utjecaj, a možda i takvu moć mašte kakvu je imao on. Naime, da biste obranili stvarnost, da biste obranili ono što milijuni ljudi vlastitim očima gledaju, morate imati moćnu maštu. U Šprajcovom slučaju to znači iza sebe imati i čitav tim ljudi s moćnom maštom. Krivo je, po život i društvo opasno misliti da su za obranu stvarnosti dovoljni zdrav razum, živa čula i vijesti na internetu. Ama ni govora! Da nije bilo maštovitih ljudi, koji su 1945. obranili europsku stvarnost od entropije, teško da bismo zdravim razumom i živim čulima doprli do toga da je Auschwitz mjesto užasa s kojim se valja suočiti! Ako mislite da nije tako, samo pogledajte u što se Jasenovac pretvorio u hrvatskom Saboru u mandatu Andreja Plenkovića i pobočnika mu Jandrokovića.
“Stanje nacije” emitira se na televizijskoj postaji koja nije ni nalik toj emisiji, niti se rečena postaja vodi idejom o stvarnosti kakvu “Stanje nacije” promovira. Ali valjda tako jest s komercijalnim medijima pod režimima nesolidne demokracije. Međutim, Šprajcovo djelovanje nije određeno formatom te emisije, niti vremenom i mjestom njezina prikazivanja. Inserti, sekvence, cijele emisije, Šprajcove urnebesne najave, šire se preko društvenih mreža, te kroz različite elektronske tunele, preko kompjutora i mobitela, a zatim i usmenom predajom, od usta do usta, od uha do uha, onako kako su se u ta već davna vremena prije digitalne ere prenosili politički i ini narodni vicevi. Moć Zorana Šprajca, koju već godinama uspostavlja, izlazi izvan okvira medija unutar kojeg on djeluje. To više nije ona benjaminovska umjetnost u doba tehničke reprodukcije, nego je i nešto izvan toga. Recimo, povratak tradicionalnom doživljaju svijeta i tumačenju njegovih pojava usmenim putem.
Negdje sam pročitao, ili mi se to samo pričinilo – ali u današnje vrijeme pričin i deluzija mogu funkcionirati kao općevažeće činjenice! – da je Zoran Šprajc (1968.) karijeru započeo na radiju u Slavonskom Brodu, kao voditelj emisije “želje i pozdravi”. Bit će da se emisija nije zvala baš tako, jer “želje i pozdravi” naziv je radijskog formata kakav je od početka sedamdesetih pa do kraja tog vremena postojao gotovo na svim radijskim postajama u Jugoslaviji, a tih je postaja prema kraju osamdesetih već bilo na tisuće. “Želje i pozdravi” bili su temeljac elementarnog radijskog prikazivanja društvene stvarnosti, i postojali su od najzabačenije selendre s odašiljačem, do nacionalnih, politički nadziranih državnih radio stanica. Emisije unutar tog formata razlikovale su se samo po vrstama glazbe i po socijalnim i kulturnim zadatostima slušatelja koji su se u program javljali sa svojim željama. Kao klincu bilo mi je zanimljivo, gdje god da dođem, kroz koji god kraj da se vozim, slušati što naručuju i koga pozdravljaju ljudi koji se javljaju u program. Bila je to najautentičnija slika stvarnosti, ali i njezino konačno tumačenje. Voditelji takvih emisija, osim što su bili tumači stvarnosti, morali su biti i njezini zakleti branitelji. Istina, tada nije postojala opasnost da se stvarnost ukine kao temeljni životni kriterij.
Ako sam dobro upamtio da je Šprajc da tom nekom provincijskom radiju vodio emisiju “želje i pozdravi”, koja se nekako drukčije zvala, onda dodajem i da između toga i “Stanja nacije” postoji savršen stilski i logički kontinuitet. Ako sam, pak, krivo upamtio, onda ću konstatirati da nas u današnje doba stvarnost ionako ni na što ne obavezuje, pa ću Zoranu Šprajcu u njegov životopis, koji, evo, upravo izmišljam, upisati mladenačko vođenje emisije “želje i pozdravi” na radiju u Slavonskom Brodu. Iz takvih emisija mogla bi se rekonstruirati najpouzdanija povijest ovih krajeva u posljednjim desetljećima jugoslavenskog socijalizma, kao što će se jednoga dana iz Šprajcova “Stanja nacije” rekonstruirati povijest Hrvatske pod vladavinom Andreja Plenkovića.
Zoran Šprajc junak je 2025. godine u Hrvatskoj.
