Njihovim sporazumima malo bi se tko usudio suprotstaviti, dok je puno više onih koji bi se njima prilagodili. Bilo bi tu, svakako, (prije svega među malim i slabim državama) i većih i manjih gubitnika, kao što je to bio slučaj i u svim velikim mirovnim sporazumima tijekom povijesti. Po tko zna koji put potvrdila bi se ona da u svijetu oduvijek vlada zakon jačeg, odnosno da je gola sila jedini argument kojeg svi priznaju
Kada je američki The Time krajem prošle godine opravdano proglasio Donalda Trumpa osobom godine u svijetu 2024., odmah je bilo jasno kako se u Americi nešto veliko sprema. Bez obzira što je on tu titulu nedvojbeno zaslužio, znajući kroz koje je sve prepreke prošao i što je proživio (službeno dva pokušaja atentata, prema nekima i više, medijsku sotonizaciju i snažne prepreke pravosudnog sustava u očiglednoj sprezi s vladajućom politikom Demokratske stranke i osobno bivšeg predsjednika Joea Bidena da se ponovo kandidira i td.), da bi na kraju i više nego uvjerljivo pobijedio i medijski hiper-favoriziranu Kamalu Harris – sama činjenica da ga je spomenuti liberalni medij proglasio osobom godine dovoljno je govorila sama za sebe.
Naravno, The Time drukčije nije mogao postupiti sve da je i htio, jer bi u suprotnom dezavuirao i samoga sebe (pa tko bi to drugi lani i blizu mogao biti osoba godine osim Trumpa, valjda „uspavani“ Biden, narcisoidni Emmanuel Macron ili pak potpuno nekarizmatični Olaf Scholz?).
Jasno je: i The Time i mnogi drugi unutar američkog medijskog i političkog miljea dobro su znali ili barem osjećali kako je ponovni Trumpov dolazak na čelo najmoćnije zemlje svijeta ovoga puta nešto posve drugo negoli je to bilo nakon njegove pobjede na izborima 2016. kada mu baš nitko nije davao niti najmanje šanse u srazu s hiper-hiper favoriziranom kandidatkinjom DS-a Hillary Clinton. Tada je Trump, odmah, gotovo službeno bio proglašen „anomalijom“ koju SAD, tamošnja „duboka država“ i američki saveznici moraju preživjeti, podmećući mu pritom noge na svakom koraku gdje je to bilo moguće kako bi paralizirali njegovu vladavinu i u konačnici ju prikazali grotesknom – u čemu su na kraju i uspjeli. Trump je otišao ocrnjen kao najneuspješniji predsjednik u povijesti SAD-a (Biden ga je u međuvremenu i s te negativne pozicije uspio detronizirati i na nju postaviti sebe!), gotovo kao kriminalac koji je američku „rulju“ pozvao na pobunu protiv državnih institucija i nepriznavanje izbornog rezultata.
Sve, usudio bih se reći u SAD-u povijesno neviđene prepreke koje su stavljene pred bilo kojeg političara s ciljem da se spriječi ne samo njegova izborna pobjeda već i sama mogućnost kandidature – a koje je Trump protekle četiri godine u doslovnom smislu riječi preživio i prebrodio – bili su jasni signal za prave znalce zakulisnih političkih igara kako on više nije nikakva anomalija, puka slučajnost, obijesni milijarder i „hodajuće carstvo poroka“ koji nije znao što će sa sobom pa se otisnuo u visoku politiku a bez da je prethodno oko sebe stvorio široki tim stručnih, i prije svega odanih ljudi koji su mu trebali pomoći u obnašanju vlasti.
Ovoga je puta jednostavno sve bilo drukčije, U predizbornu utrku suptilno se umiješala i „duboka država“ – koja je sada svojim znatnim dijelom (ne cijelim) stala uz Trumpa. Redom su pred njim prošle godine uklanjane brojne pravosudne barijere uključivanjem u igru Vrhovnog suda SAD-a, vidljiva je bila i promjena narativa mnogih liberalnih medija i društvenih mreža koji su mu počeli davati neuobičajeno više prostora negoli dotad, kad je bio „persona non grata“ i medijima redovito služio kao objekt a ne subjekt, odnosno kao „vreća za napucavanje“ od strane suparničkog političkog i(li) ideološkog tabora. Ne manje važno – ovoga su puta uz njega stali i utjecajni „tech-milijarderi“ iz svijeta visoke tehnologije odnosno medija (Elon Musk, Jeff Bezos – prvi i treći najbogatiji čovjek svijeta od kojih je potonji i vlasnik utjecajnog The Washington Posta, Mark Zuckerberg – vlasnik Meta-e i td.)
Osoba i 2025. godine?
Ali Trump bi, kako se sada čini – vrlo lako mogao postati i osoba tekuće – 2025.. Kao tornado krenuo je u razorni obračun s unutarnjim i vanjskim neprijateljima i suparnicima te iz temelja uzdrmao i SAD i svijet. Hoće li ih uspjeti i promijeniti? Siguran sam da u određenom smislu hoće – i jednog i drugog, upravo iz razloga što on više nije „anomalija“ – iako ga se i dalje dostatno blati kroz američke i europske liberalne medije. Upravo će ove potonje Trump pokušati „primiriti“ čim završi s ključnim političkim procesima koje je započeo sukladno svojim izbornim obećanjima i bez čijeg ostvarenja je njegov mandat osuđen na propast.
Zapravo, unutar SAD-a, sada je to već posve vidljivo, Trump je pokrenuo revoluciju, svojevrsnu „perestrojku“, s ciljem potpunog preustroja vladajućeg sustava zemlje – nikako ne u smislu uvođenja diktature kroz ukidanje ključnih stupova društva poput Kongresa, Bijele kuće ili pak Vrhovnog suda kao institucija koje simboliziraju trodiobu vlasti karakterističnu za sve demokratske zemlje – već njihove depolitizacije, jer je politizaciju istih itekako snažno osjetio i na vlastitoj koži.
Paralelno s depolitizacijom ključnih državnih institucija (prije svega pravosuđa ali nikako i ne samo njega), već od prvog dana krenuo je i u odlučni ideološki obračun s neoliberalnim politikama prethodnih administracija koje su počele još s erom demokrata Billa Clintona u 90-im godinama prošlog stoljeća, a nastavile se i u svim ostalim administracijama (čak im niti republikanac George Bush Jr. u svoja dva mandata nije postavljao značajnije prepreke), prije svega u dvama mandatima Baracka Obame, da bi kulminaciju ideološkog preustroja SAD-a ali i čitave Europe (prije svega EU-a) doživjele u mandatu Joea Bidena.
Čišćenje CIA-e i obračun s utjecajnim agencijama
Kao nijedan američki predsjednik od Drugog svjetskog rata naovamo, Trump je počeo obračun s najmoćnijim američkim strukturama. Najprije je dao do znanja da želi očistiti i racionalizirati glomazni birokratski aparat tj. drastično reducirati broj od ukupno 2 milijuna državnih (federalnih) službenika za što je ustrojio poseban Odjel za učinkovitost vlade – DOGE, na čelo kojeg je postavio Elona Muska. Njima je krajem siječnja pružio mogućnost da daju ostavke uz primanje novčanih naknada.
Zaposlenici važne vladine agencije – Američke agencije za međunarodni razvoj – puno poznatije kroz kraticu USAID, poslani su na plaćeni administrativni dopust „do daljnje obavijesti“ o njihovoj i sudbini samog USAID-a (o tome više malo kasnije u tekstu) što je uzdrmalo ne samo američke demokrate i ljevičare, već i brojne vlade diljem svijeta ovisne o pomoći te moćne strukture – zapravo one koja, prema mnogima, djeluje u čvrstoj simbiozi s CIA-om i utječe na politike brojnih zemalja te pokreće različite revolucije ovog ili onog tipa u zemljama koje Washington smatra nepoćudnim ili neposlušnim.
Nevjerojatno zvuči vijest da je Trumpova administracija pred djelatnike CIA-e stavila mogućnost dragovoljnog napuštanja službe uz novčanu naknadu. Navodno će svi oni koji žele ostati raditi proći kroz temeljite provjere odanosti Trumpu, poput provjera njihovih mailova i sl. odnosno izjava o Trumpu i njegovoj politici prije izborne pobjede.
John Ratcliffe, novi Trumpov direktor CIA-e koji je zamijenio Bidenu odanog Williama Burnsa, u siječnju je izjavio kako predsjednik želi držati politiku „izvan obavještajne zajednice“. „Ono što predsjednik Trump želi je, kako on kaže, „Voditi s integritetom i izbaciti politiku iz obavještajne zajednice“, rekao je Ratcliffe u emisiji „Sunday Morning Futures“ Fox Newsa, a prenosi The Hill.
Kraj moćnog USAID-a
Golemu pozornost i veliki šok izazvala je spomenuta vijest od prošloga utorka da je Trumpova administracija objavila kako će poslati na godišnji odmor sve zaposlenike moćnog USAID-a, i to na globalnoj razini, tj. da će povući i tisuće svoga osoblja koje radi u inozemstvu. Njezino vodstvo i poneki programi za sada su izuzeti od te odluke.
USAID broji više od 10 tisuća zaposlenih, oko dvije trećine njih radi u inozemstvu, a ima više od 60 državnih i regionalnih misija (info: Kongresna služba za istraživanje – CRS). Za osoblje USAID-a u inozemstvu, Washington je pripremio plan u suradnji s State Departmentom i platit će povratak osoblja u Sjedinjene Države u roku od 30 dana.
Šokantnom revizijom Trump namjerava spojiti USAID, koji distribuira milijarde dolara humanitarne pomoći u inozemstvo, sa State Departmentom i rasformirati agenciju kao neovisni entitet. Vršitelj dužnosti iste od prošloga tjedna postaje državni tajnik Marco Rubio koji je novinarima rekao da je agencija “potpuno neodgovarajuća”, pritom optužujući da njezino osoblje “ne želi odgovoriti na jednostavna pitanja” o programima.
Već je izvijestio Kongres, koji je utemeljio USAID kao neovisnu ustanovu unutar izvršne vlasti te ga zato predsjednik nema ovlasti ukinuti, o nadolazećoj reorganizaciji agencije, rekavši da bi neke dijelove USAID-a mogao apsorbirati State Department, a da bi ostatak mogao biti ukinut.
Trump je 20. siječnja naredio zamrzavanje većine američke inozemne pomoći, rekavši da želi osigurati da bude usklađena s njegovom politikom “Amerika na prvom mjestu”, a za taj posao zadužio je Elona Muska. On je pak USAID nazvao „kriminalnom organizacijom“.
Zanimljiv je podatak da je SAD u fiskalnoj godini 2023. isplatio čak 72 milijarde dolara pomoći diljem svijeta kroz tu agenciju, a da, osim humanitarne pomoći ona financira i različite nevladine udruge diljem svijeta pa tako i u Europi, kao i Ukrajini koju je ovim Trumpovim potezom zahvatila prava panika (iako Trump osim financijske, nije zaustavio vojnu pomoć toj zemlji iako ju je smanjio).
I konačno, prošloga je tjedna USAID, kao takav, i formalno prestao postojati. Njegov je središnji ured u Washingtonu zatvoren, službeni naziv iznad ulaznih vrata demontiran, a zastava s imenom skinuta s jarbola ispred zgrade.
Počinje trgovinski rat s Kinom
Ondje gdje Trump definitivno ima primitivan pogled na probleme i metode njihovog rješavanja je vanjska politika, gdje ne shvaća da svijet i odnosi u njemu nisu tako jednostavni i da je multipolarnost, koliko god još bila u potpunosti do kraja ne artikulirana (npr. koliko uopće postoji polova ili središta odlučivanja) ali definitivno postoji kao takva (da to nije slučaj ne bi bilo niti potrebe za sukobom među onima koji o svemu odlučuju jer bi se znala pravila i tko je gazda).
O tome svjedoči Trumpova politika tzv. maksimalnog pritiska i prema susjedima(Kanada, Meksiko, uvjetno Panama i Grenland), prema suparnicima i neprijateljima (Kina, Iran, po pitanju Rusije kod Trumpa je još uvijek prisutan veliki oprez u smislu određivanja konačne politike), i prema saveznicima (EU, Japan, Južna Koreja). Prije svega je riječ o prijetnjama uvođenjem carina, povremenim zveckanjem oružjem (Grenland, Iran), ili pak novih sankcija (Iran, Rusija u slučaju nepostizanja sporazuma o završetku ukrajinskog rata).
Naravno, ovdje treba reći kako Trumpove izjave svakako treba shvaćati ozbiljno (ipak je vođa najmoćnije države) ali ne i doslovno. Ozbiljno treba shvatiti prijetnje uvođenja carina, ali je i tu vidljivo kako njihovu primjenu on „zamrzava“ kada vidi da postoji želja za prihvaćanjem njegovih ključnih zahtjeva (Panama, Meksiko, Kanada).
Tamo gdje se pojavljuje čvrst otpor njegovim zahtjevima Trump ne ukida prošlog tjedna uvedene sankcije. To se odnosi na Kinu koja se ovoga puta (za razliku od doba prvog Trumpovog mandata kada je Peking pristao na trgovinski sporazum kojim se obvezao na kupnju 200 milijardi dolara američkih proizvoda s ciljem smanjenja golemog trgovinskog deficita SAD-a s Kinom, a što je ubrzo zaustavila pandemija Covida-19 i Trumpov gubitak izbora) nije sagnula, već je odgovorila 10- postotnim carinama na američki ukapljeni plin – LNG, i naftu. Ali također je i zabranila izvoz svojih rijetkih zemnih metala o kojima američka visoka tehnologija gotovo u potpunosti ovisi, uključujući i onu za potrebe Pentagona odnosno proizvodnju oružja.
Već idućeg dana američka administracija zabranila je američkoj saveznoj pošti primanje pošiljki iz Hong Konga i „kopnene Kine“, što je zapravo udarac kineskoj internet trgovini. Zbog toga se trgovinski rat između SAD-a i Kine čini neizbježnim, što može, a sigurno i hoće imati dalekosežne posljedice po čitavi svijet.
Zanimljivo je da je Bloomberg 4. veljače u tekstu „Trade Blackmall Will Backfire on the US“ kritizirao Trumpovu carinsku politiku nazvavši je „blago rečeno blefom“, a u cijelosti štetnom po američke interese.
Hoće li to na kraju i biti pokazat će samo vrijeme.
„Make Gaza beautiful again“
Ondje gdje pak Trumpa možda ne treba shvaćati doslovno su njegove šokantne izjave poput onih o američkom preuzimanju Pojasa Gaze i stvaranja raja za cijeli svijet kroz izgradnju turističke rivijere, uz prethodno čišćenje tog dvomilijunskog dijela Palestinske samouprave od svojih stanovnika – Palestinaca – koje Trump sada želi „humano“ preseliti u Egipat i Jordan iako ih ovi ne žele. Ili pak izjave o udarima po Iranu ako ovaj nastavi razvijati svoj nuklearni program i sl.
Sve su one rečene prije svega s ciljem da se „uzburka i zamuti voda“ i da se o tim problemima, onakvima kakvim ih Washington vidi – počne službeno govoriti unutar međunarodne zajednice i počne ih se rješavati. Jer u suprotnom će ih, valjda, rješavati same Sjedinjene Države.
Ali ovdje je zanimljivo reći kako je najava o stvaranju „rivijere Bliskog istoka“ u Gazi za sve osim za Palestince koji su i vlasnici te zemlje (zamislite da vlasniku kuće dođe neki stranac i istjera ga van a u nju useli ljude s ulice govoreći da će sada svi biti sretni; sličnog negativnog iskustva imali smo i mi na ovim prostorima od strane komunističkih vlasti poslije Drugog svjetskog rata kroz politiku konfiskacije, ali Trump je ipak sve samo ne komunist ali neke njihove metode mu se očito sviđaju), usprkos tomu što je izazvala brojne i oštre kritike unutar samoga SAD-a, prije svega demokrata – pokazala kako Trumpa u toj ideji podržava većina republikanaca i da ju stoga ne treba olako shvatiti.
Tako je, npr. državni tajnik Marco Rubio tu inicijativu podržao i čak uporabio nezaboravan slogan „Učinimo Gazu ponovo lijepom“ – kako piše izraelski medij Israel Hayom, navodeći da je Rubio rekao da će „SAD osigurati da se dogodi nešto uistinu izvanredno i da su „Sjedinjene Države spremne predvoditi… Naša težnja je trajni mir u regiji za sve ljude“. … Inicijativa je u skladu s raznim izraelskim prijedlozima iz prošle godine, uključujući planove za kopneni most koji se proteže od istoka preko zaljevskih država i Saudijske Arabije do Sredozemnog mora. … baza logističke podrške za prijevoz tereta do obale Sredozemnog mora potencijalno bi se mogla nalaziti u sjevernoj Gazi,“ – navodi izraelski medij. (https://www.israelhayom.com/2025/02/05/1032785/).
Palestince bi iselili i u zemlje EU-a koje su priznale Palestinu
Da Benjamin Natanyahu misli isto što i Trump svjedoči i vijest da je odmah dao zapovijed Izraelskim obrambenim snagama – IDF, da naprave plan o „dragovoljnom preseljenju Palestinaca“ iz Gaze.
“Pozdravljam hrabru inicijativu predsjednika Trumpa”, izjavio je ministar obrane Israel Katz. “Narod Gaze trebao bi imati pravo na slobodu kretanja i migracije, kao što je to uobičajeno svugdje u svijetu. Plan će uključivati mogućnosti izlaska preko kopnenih prijelaza, kao i posebne aranžmane za odlazak morem i zrakom. … Zemlje kao što su Španjolska, Irska, Norveška i druge, koje su lažno optužile Izrael zbog njegovih postupaka u Gazi, zakonski su obvezne dopustiti stanovnicima Gaze ulazak na njihov teritorij. Njihovo licemjerje bit će razotkriveno ako odbiju. U međuvremenu, zemlje poput Kanade, koje imaju strukturirani program useljavanja, ranije su izrazile spremnost da prime stanovnike iz Gaze.”, rekao je izraelski šef obrane. (https://www.israelhayom.com/2025/02/06/hypocrisy-will-be-exposed-israel-defense-chief-orders-gaza-evacuation-plan-challenges-spain-ireland-norway/)
Međutim, ovdje za Traumpa ipak postoji vrlo veliki problem: njegova inicijativa suočila se s globalnim bijesom, između ostalog arapskih zemalja, Irana, Turske, ali i ključnih europskih prijestolnica. Evo nekih od izjava europskih dužnosnika kako ih 5. veljače prenosi medij Politico:
„Annalena Baerbock, njemačka ministrica vanjskih poslova, rekla je da je prijedlog da se Palestinci isele “neprihvatljiv” i protiv međunarodnog prava; u Francuskoj je glasnogovornik vlade rekao da se Pariz “u potpunosti protivi raseljavanju stanovništva” i nazvao Trumpov prijedlog “opasnim” za regionalnu stabilnost; a u Ujedinjenom Kraljevstvu, premijer Keir Starmer rekao je da se Palestince “mora pustiti kućama” da ih obnove“.
S druge strane španjolski ministar vanjskih poslova Jose Manuel Albares je u intervjuu za španjolski radio RNE odbacio gore navedeni Katzov prijedlog da Palestince primi i njegova zemlja kazavši slijedeće: “Zemlja stanovnika Gaze je Gaza i Gaza mora biti dio buduće palestinske države.”
Ali najveći udarac za Trumpovu inicijativu nedvojbeno je oštra izjava saudijskog ministarstva vanjskih poslova koji ju oštro odbacuje i ponavlja kako je preduvjet obnove odnosa s Izraelom stvaranje palestinske države i da od politike dvodržavnog rješenja Rijad nikad neće odustati. Gubitak Saudijske Arabije, na koju se Trump u svojoj viziji Bliskog istoka nedvojbeno najviše oslanja – bio bi nenadoknadiv, pa ćemo vidjeti dokle seže navedena Trumpova „zaigranost“ sa sudbinom palestinskog naroda kojemu on i Netanyahu očito nastoje zauvijek izbrisati iz sjećanja politički pojam „Palestinska država“ iako je ova prije nekoliko mjeseci i službeno priznata od strane Generalne skupštine UN-a, nakon što to nije učinilo Vijeća sigurnosti gdje je SAD uložio veto.
Stvaraju li Trump i Putin zajednički odgovor na globalne izazove kroz Jaltu 2.0?
Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Prošli je tjedan službena Moskve po prvi put potvrdila ne samo da se vode razgovori između nje i Washingtona unutar određenih kanala, već da se oni i intenziviraju. To je veliki odmak u njenoj dosadašnjoj retorici – što se ne može i ne smije zanemariti.
I dok Trump mlati jezikom na sve strane, pa tako i po pitanju Ukrajine kada je prošli tjedan posve otvoreno, pred novinarima u Bijeloj kući rekao ni manje ni više nego da bilo kakva američka sigurnosna jamstva toj zemlji moraju biti potkrijepljena jamstvima Kijeva da će SAD dobiti pravo na ukrajinske rijetke zemne metale (možda i kao kompenzaciju za spomenuti gubitak onih kineskih, tko će to znati?), njegov posebni izaslanik za pregovore s Moskvom i Kijevom Keith Kellogg ovaj tjedan stiže na Minchensku sigurnosnu konferenciju gdje bi mogao po prvi put iznijeti službeni Trumpov plan za rješenje tog rata (još uvijek nije obznanjen i očito je kako i konzultacije s Moskvom u tome igraju ulogu), nakon čega bi mogao stići u Kijev. Prema mišljenjima pojedinih zapadnih analitičara, konačni sporazum o završetku rata (ili njegovom zamrzavanju) mogao bi biti postignut do ljeta ove godine.
Međutim, poznajući rusku politiku smatram da su pristupi Putina i Trumpa blago rečeno prilično suprotni možda ne toliko po pitanju rješavanja ukrajinskog rata koliko o izgledu budućeg svijeta i odnosima koji će u njemu vladati. A taj se izgled i ti odnosi u velikoj mjeri „kuju“ upravo i na ukrajinskim bojišnicama – i to već skoro pune tri godine.
Ali i pored toga nije isključeno da Trump i Putin možda žele raditi i na postizanju šireg globalnog geopolitičkog sporazuma, svojevrsnoj Jalti 2.0. koja bi nametnula nova pravila igre u svijetu koji više ionako nije i nikad neće biti onakav kakav je bio do koju godinu unatrag.
Možda ne bez razloga, gore spomenuto prvo priznanje održavanja američko-ruskih kontakata od strane Moskve podudara se s 80-om godišnjicom održavanja Jaltske konferencije na Krimu (4. veljače 1945.) koja je definirala sliku budućega svijeta nakon Drugog svjetskog rata, i koja u određenom i reduciranom smislu (nema više SSSR-a niti je Velika Britanija dio ključnog globalnog trija) traje gotovo do danas. Na njoj se, između ostalog, dogovorilo i o formiranju UN-a i o sadržaju njegove povelje, a ta najveća i najvažnija međunarodna organizacija uza sve svoje slabosti i dalje predstavlja ključno tijelo za rješavanje regionalnih sukoba i sprječavanje izbijanja onog globalnog, tj. Trećeg svjetskog rata.
Jalta 2.0, ako do nje ikada i dođe, ovoga bi puta mogla biti održana u formatu Trump-Putin-Xi, uz vrlo vjerojatno priključenje indijskog premijera Narendre Modija.
Njezinim sporazumima malo bi se tko u svijetu usudio i mogao usprotiviti, dok je nemjerljivo više onih koji bi se njima prilagodili. Bilo bi tu, svakako, (prije svega među malim i slabim državama) i većih i manjih gubitnika, kao što je to bio slučaj i u svim velikim mirovnim sporazumima tijekom povijesti u posljednjih nekoliko stoljeća.
Oni bi za velike igrače bile samo kolateralne žrtve nužne za „više ciljeve“ i „napredak čovječanstva“, dok bi se, u stvarnosti, po tko zna koji put potvrdila ona poznata – da je u svijetu oduvijek vladao zakon jačeg, odnosno da je gola sila jedini argument kojega svi priznaju.
