Film: ZVIZDAN; drama; Hrvatska/Srbija/Slovenija, 2015.
Režija: Dalibor Matanić
Uloge: Tihana Lazović, Goran Marković
Distribucija: 2i Film
Ocjena: *****
Režija: Dalibor Matanić
Uloge: Tihana Lazović, Goran Marković
Distribucija: 2i Film
Ocjena: *****
Zvizdan koji je upekao Pulu proteklih nekoliko dana jučer se malčice ugasio, kao da je simbolično predao štafetu svom filmskom ekvivalentu. Film “Zvizdan“ Dalibora Matanića nastavio je grijati Pulu i filmsku temperaturu podigao do crvenog usijanja. Najočekivaniji film ovogodišnjeg pulskog festivala ispunio je visoka očekivanja nakon male senzacije u Cannesu, pa i nadmašio ih. Ovo je najbolji hrvatski film posljednjih godina, ako ne i od osamostaljenja Lijepe naše, prekrasan, važan i ugođajan, snimljen s opipljivom inspiracijom, prožet ogoljenim emocijama glumaca i intrigantnim redateljsko-scenarističkim simbolima i metaforama.Hrvatski je film u usponu, no čak i kod onih (naj)boljih ostvarenja često nedostaje ekvilibrij dodirljive strasti, ljubavi i nadahnuća ispred i iza kamere da se postigne “magija“ (barem u pojedinim kadrovima) u onom znanom filmskom smislu od koje bi nas prolazili trnci. “Zvizdan“ sve to postiže i za razliku od mnogih nije realiziran u emotivno odmjerenom stilu, dijelom i prozirno “kalkulantski“ u vezi ciljane tuzemne publike (komedija, film za djecu) ili inozemnih festivala (surfanje na “novim valovima“).
U prvoj od tri premrežene priče razvedene na tri dekade “Zvizdan“ kalkulira s gledateljima izvan regije, no to više radi da što bolje razumiju povijesni kontekst u koji će Matanićevi ljubavni par(ovi), u odličnom tumačenju Tihane Lazović i Gorana Markovića, biti uronjen(i) do grla. Konkretno, u nastupnoj priči lociranoj u 1991., u osvit/zoru nesretnog rata devedesetih, Srpkinja Jelena i Hrvat Ivan iz susjednih sela pokraj Knina planiraju pobjeći u Zagreb kod njegove tetke da budu na miru u vrijeme kad nije dobro biti “nji(h)ov“.
“Vidiš ti šta se sprema“, veli Jelenin brat (Dado Ćosić), a Matanić to nagovještava malim znakovima - vojni džipovi remete romantični spokoj kupanja na jezeru, postavljaju se barikade... Domaćoj publici poznati prizori, ali ne i stranoj. No, od tog “kalkuliranja“ sa stranom publikom, konačno, autori ni ne bježe pa su na pulskoj press-konferenciji rekli da su “razmišljali međunarodno“ i Matanić u više navrata spominjao i “podsvjesno“. Podsvjesno međunarodno razmišljanje dovelo je do toga da je “Zvizdan“ svjetski, a naš film.
Kreativni “summa summarum“ ne samo opusa Matanića kao redatelja koji revno prati internacionalna filmska kretanja, već i hrvatske kinematografije u posljednjih 25 godina. Dobili smo s jedne strane oblikovno-značenjski čisti festivalski “art movie“ (nešto čemu smo dosad težili s promjenjivim uspjehom), s druge dovoljno populistički uradak pozicioniran kao (post)ratna drama (možda najčešća žanrovska kovanica moderne tuzemne kinematografije), ali s višestrukom ljubavnom pričom kao uzlupanim srcem filma i Matanićevim pokretačem nadahnuća.
Umijeće (“art“) festivalskog art filma nazočno je u mnogim simboličnim kadrovima “Zvizdana“, počevši od onih “malickovskih“, sa životinjama (mačke, psi, ovce, pauci...) kao nijemim promatračima poratnih zbivanja. Matanić pazi na detalje, recimo na kap znoja kako u drugoj priči iz 2001. klizi niz vrat Nataše, djevojke koja će se u vlatima trave pobratimiti s mravima. A njegova gotovo desetominutna scena techno-partyja u trećoj priči iz 2011. je epohalna i za svjetske pojmove, stilski i katarzički usporediva s onom u “Babelu“.
Tri priče “Zvizdana“ posjeduju tzv. unutarnju logiku tako da ima smisla što slično-različite likove glume isti glumci. To je Matanićeva metafora na račun postupka ponavljanja povijesti na ovim prostorima, političkih i ratnih neprilika. Redatelj pokušava zaustaviti teški kotač povijesti koja se na sličan način ponavlja gazeći Lazovićkine i Markovićeve likove. Od 1991. naovamo Hrvatska se promijenila, ali i ostala ista u smislu nacionalne opterećenosti koja se poput jeke provlači kroz film. Zato redatelj bar likovima, kao žrtvama povijesnog konteksta, daje drugu i treću priliku, onako kao što je to svom ljubavnom paru imaginarno dao Joe Wright u “Okajanju“. Bit će toga još. “Zvizdan“ je prvi dio Matanićeve “Trilogije Sunca“. Slijedi film simboličnog naslova “Zora“. Zora novog hrvatskog filma sviće s Matanićem.
U “Zvizdanu”, koji je prodan za kinodistribuciju u 15-ak država, a u hrvatska kina redovno kreće od 17. rujna, dalmatinski glumci (Nives Ivanković, Trpimir Jurkić, Slavko Sobin, Stipe Radoja, Lukrecija Tudor, Mijo Jurišić) ostvarili su upečatljive uloge. Matanić je Radoju nazvao “osvježenjem u filmu”. Nives Ivanković nije i neće pogledati film jer se ne voli gledati na ekranu zbog “osobne nesigurnosti i perfekcionizma”.
– Kad nisam u Cannesu pogledala film, onda nema šanse da ću igdje – rekla nam je.
slobodnadalmacija
U prvoj od tri premrežene priče razvedene na tri dekade “Zvizdan“ kalkulira s gledateljima izvan regije, no to više radi da što bolje razumiju povijesni kontekst u koji će Matanićevi ljubavni par(ovi), u odličnom tumačenju Tihane Lazović i Gorana Markovića, biti uronjen(i) do grla. Konkretno, u nastupnoj priči lociranoj u 1991., u osvit/zoru nesretnog rata devedesetih, Srpkinja Jelena i Hrvat Ivan iz susjednih sela pokraj Knina planiraju pobjeći u Zagreb kod njegove tetke da budu na miru u vrijeme kad nije dobro biti “nji(h)ov“.
“Vidiš ti šta se sprema“, veli Jelenin brat (Dado Ćosić), a Matanić to nagovještava malim znakovima - vojni džipovi remete romantični spokoj kupanja na jezeru, postavljaju se barikade... Domaćoj publici poznati prizori, ali ne i stranoj. No, od tog “kalkuliranja“ sa stranom publikom, konačno, autori ni ne bježe pa su na pulskoj press-konferenciji rekli da su “razmišljali međunarodno“ i Matanić u više navrata spominjao i “podsvjesno“. Podsvjesno međunarodno razmišljanje dovelo je do toga da je “Zvizdan“ svjetski, a naš film.
Kreativni “summa summarum“ ne samo opusa Matanića kao redatelja koji revno prati internacionalna filmska kretanja, već i hrvatske kinematografije u posljednjih 25 godina. Dobili smo s jedne strane oblikovno-značenjski čisti festivalski “art movie“ (nešto čemu smo dosad težili s promjenjivim uspjehom), s druge dovoljno populistički uradak pozicioniran kao (post)ratna drama (možda najčešća žanrovska kovanica moderne tuzemne kinematografije), ali s višestrukom ljubavnom pričom kao uzlupanim srcem filma i Matanićevim pokretačem nadahnuća.
Umijeće (“art“) festivalskog art filma nazočno je u mnogim simboličnim kadrovima “Zvizdana“, počevši od onih “malickovskih“, sa životinjama (mačke, psi, ovce, pauci...) kao nijemim promatračima poratnih zbivanja. Matanić pazi na detalje, recimo na kap znoja kako u drugoj priči iz 2001. klizi niz vrat Nataše, djevojke koja će se u vlatima trave pobratimiti s mravima. A njegova gotovo desetominutna scena techno-partyja u trećoj priči iz 2011. je epohalna i za svjetske pojmove, stilski i katarzički usporediva s onom u “Babelu“.
Tri priče “Zvizdana“ posjeduju tzv. unutarnju logiku tako da ima smisla što slično-različite likove glume isti glumci. To je Matanićeva metafora na račun postupka ponavljanja povijesti na ovim prostorima, političkih i ratnih neprilika. Redatelj pokušava zaustaviti teški kotač povijesti koja se na sličan način ponavlja gazeći Lazovićkine i Markovićeve likove. Od 1991. naovamo Hrvatska se promijenila, ali i ostala ista u smislu nacionalne opterećenosti koja se poput jeke provlači kroz film. Zato redatelj bar likovima, kao žrtvama povijesnog konteksta, daje drugu i treću priliku, onako kao što je to svom ljubavnom paru imaginarno dao Joe Wright u “Okajanju“. Bit će toga još. “Zvizdan“ je prvi dio Matanićeve “Trilogije Sunca“. Slijedi film simboličnog naslova “Zora“. Zora novog hrvatskog filma sviće s Matanićem.
Dalmatinci
U “Zvizdanu”, koji je prodan za kinodistribuciju u 15-ak država, a u hrvatska kina redovno kreće od 17. rujna, dalmatinski glumci (Nives Ivanković, Trpimir Jurkić, Slavko Sobin, Stipe Radoja, Lukrecija Tudor, Mijo Jurišić) ostvarili su upečatljive uloge. Matanić je Radoju nazvao “osvježenjem u filmu”. Nives Ivanković nije i neće pogledati film jer se ne voli gledati na ekranu zbog “osobne nesigurnosti i perfekcionizma”.
– Kad nisam u Cannesu pogledala film, onda nema šanse da ću igdje – rekla nam je.
slobodnadalmacija
