Možda je i dobro što se prošlogodišnji popis stanovništva u Hrvatskoj toliko otegnuo da smo objavu rezultata dočekali dan uoči proslave 30. godišnjice međunarodnog priznanja zemlje, jer će na ovaj način biti teško zaobići asocijacije koje se nameću same po sebi. Dakle, nakon što je, tuđmanovski govoreći, Hrvatska dosanjala svoj tisućljetni san, i dobila samostalnu državu, u sljedećih trideset godina izgubila je malo manje od milijun stanovnika. Čime se Tuđmanov projekt dokazao kao apsolutno antihrvatski, što opet ne znači da je to itko od vladajućih političara spreman priznati. Da bi se uočili razmjeri ponora, ova brojka od 3,88 milijuna ljudi koji danas žive u Hrvatskoj je upravo brojka njenih stanovnika iz 1948. godine, mitske godine raskida sa Staljinom. HDZ je dakle, uz omanju podršku SDP-a i ogromnu Katoličke crkve te nezanemarivu podršku srpskih nacionalističkih vođa s početka devedesetih, broj građana sveo na onu cifru koja je preostala nakon strahota Drugog svjetskog rata. Ako ništa, barem su na ovom polju konačno došli do cilja i definitivno poništili kompletno socijalističko nasljeđe, odnosno onih milijun ljudi više u periodu od 1948. do 1991., oni su u trideset godina uspjeli anulirati. I evo nas sad opet u 1948. godini.
Kako je do toga došlo? Kombinacijom nacionalizma kao strukturne činjenice i ortačkog kapitalizma koji je privatizirao, a potom uništio društvenu imovinu. Činjenica ulaska u Europsku uniju i znatno lakši odlazak na rad i preseljenje u inozemstvo, došla je tek na kraju ovog procesa, kad su ljudi postali toliko razočarani vlastitom zemljom i suočeni s nemogućnošću ostvarivanja pristojne egzistencije u njoj, naprosto uzeli ponuđeno i otišli. Ponajprije je dakle destruirana zemlja kojoj je malo falilo do toga da postane moderna i demokratska zemlja te članica Europske unije. Govorim, naravno o Jugoslaviji. Potom je došlo do sukoba nacionalističkih koncepata i sulude pobune hrvatskih Srba koja nije mogla završiti nikako drugačije, nego u porazu i masovnom egzodusu, što je opet Tuđmanovoj vlasti odlično došlo. I inače, a i njemu za isprobavanje koncepta tzv. humanog preseljenja, kada je očito nakon dogovora o razmjeni stanovništva, očekivao da će Hrvati iz Bosanske Posavine, Srednje Bosne ili s Kosova, napučiti tuđe kuće i te krajeve. Taj proces doživio je spektakularan debakl, što je i danas teško objasniti onoj sirotinji koja je ostala u tim krajevima. Kao što je jednako teško objasniti dobrom dijelu izbjeglih Srba da su podržavali ideju paradržave koja je jedino ovako mogla završiti.
Tako su masovno otišli Srbi, da bi nakon njih masovno otišli Hrvati. Njima su pak presudile pljačkaška privatizacija, tajkunizacija zemlje i ortački kapitalizam te partijska država, što je sve toliko isfrustriralo ljude da im je jednostavno prekipjelo. Ne treba stoga gajiti nikakve iluzije oko toga da će masovnog povratka biti, jer ovo nije prva generacija gastarbajtera koja je otišla krvavo raditi u Njemačku, da bi se jednog dana vratila u zemlju, u kojoj ih je čekala familija i sve usput ulagala u izgradnju kuća u zavičaju. Ovo je emigracija građana Europe koji će ostatak života, uz izuzetke godišnjih odmora, provesti u Europi. I tu nikakve demografske mjere, poticaji za povratak i sl., neće nimalo pomoći.
Suvremena Hrvatska je nažalost izgrađena kao nacionalistička utopija, što znači da osim simbolike nema ništa drugo za ponuditi svojim građanima. I samo činjenica da je riječ o prekrasnoj zemlji s nevjerovatno privlačnom obalom te da je socijalizam u nasljeđe građanima ostavio priličan broj nekretnina spašava je od potpunog kolapsa. Samo što neće ni to predugo. Da bi se proces odlaska barem zaustavio, potrebno je odbaciti nacionalizam, ortački kapitalizam i ideju partijske države, a od HDZ-a smo svašta vidjeli, ali autodestruktivnost još nismo i teško da ćemo.
Vrijedi se stoga prisjetiti stihova one tada aktualne pjesme ‘mjesec siječanj, petnaesti dan, to je sada naš novi rođendan’, ponajprije zabave radi, jer za sve drugo je odavno kasno.
pescanik
