Ako jednu te istu knjigu pročitate više puta u različitom uzrastu ili čak u različitom raspoloženju, najčešće ćete u njoj pronaći nove detalje i novi smisao. Stručnjak za stvaralaštvo Lava Tolstoja i autor njegove biografije Pavel Basinski pročitao je "Anu Karenjinu" desetak puta i činilo mu se da je svaki put to sasvim drugi roman. Tada je odlučio svoja otkrića i razmišljanja sakupiti u knjizi "Istinita priča Ane Karenjine". Ovo su neka od njegovih najzanimljivijih zapažanja.
Roman je inspiriran Puškinom
Poslije uspjeha "Rata i mira" Tolstoj je odlučio nastaviti proučavati povijesti i napisati roman o Petru I. Međutim, nije uspijevao stvoriti žive likove, jer mu nije polazilo za rukom doživjeti suviše udaljeno doba. Stvaralačka kriza donijela mu je, ipak, nadahnuće na drugom polju, u formi "romana iz privatnog života i suvremene epohe". 1873. godine u Tolstojevim se rukama slučajno našla knjiga koju je odložila njegova žena Sofija Andrejevna. Bile su to Puškinove "Belkinove priče". On ih je počeo ponovo čitati, pri čemu ga je posebno dirnuo nezavršeni odlomak "Gosti su se okupljali u ljetnikovcu". Tu je opisan početak operne večeri u visokom društvu s iznenadnim pojavljivanjem izvjesne dame po imenu Voljska, koja odmah privlači opću pažnju. "Ona je užasno hirovita", govore o njoj. Također kruže glasine da ima ljubavnika.
Tolstoj je bio oduševljen time što Puškin "odmah gađa ravno u sridu", uvodeći čitatelja usred zbivanja. Odlučuje i sam pokušati primijeniti sličan postupak, a zatim mu se pojavljuju obrisi čitavog romana. I dok kod Puškina odlomak počinje riječima "Gosti su se okupljali u ljetnikovcu", Tolstojev nas roman uvodi u centar radnje kratkom rečenicom: "U kući Oblonskih prava je uzbuna."
U jednoj od brojnih rukopisnih verzija "Karenjine" Tolstoj čak počinje od opisa mondenske večeri i glasina o nevjeri jedne dame. Ali na kraju odlučuje ne počinjati od efektne scene karakteristične za roman, nego od obične obiteljske situacije u kući Oblonskih. To je sporedna linija romana, ali, kako ističe Basinski, "odražava sam život u njegovoj nepatvorenosti".
Usput, lik Karenjine djelomično je inspiriran Tolstojevim poznanstvom sa starijom Puškinovom kćeri, ljepoticom Marijom Gartung, koja je na njega ostavila dubok dojam.
Je li "Ana Karenjina" plagijat "Gospođe Bovary"?
Gustave Flaubert svoj je roman napisao 20 godina prije "Ane Karenjine". I premda ne postoje direktni dokazi da je Tolstoj čitao "Gospođu Bovary", siže je vrlo prepoznatljiv: žena iznevjeri plemenitog muža i život završi samoubojstvom (Bovary se otrovala). Basinski smatra da Tolstoj namjerno ne spominje da poznaje ovaj Flaubertov roman. On je komentirao druga djela ovog autora, a u razgovoru s francuskim novinarima Flauberta je nazvao velikim majstorom. Francuskog pisca izostavlja i sama Karenjina. U razgovoru s Levinom ona spominje da je čitala Émila Zolu, Alphonsa Daudeta, ali ne navodi Flauberta, premda ovaj popularni autor jednostavno nije mogao proći nezapaženo kod jedne svjetske dame. Basinski smatra da iza ovog izbjegavanja stoji sam autor.
Indirektno Tolstoj daje odgovor na mogućnost plagijata, kada govori o francuskoj književnosti: "Ne dijelim stav o nasljednom nizu Stendhal – Balzac – Flaubert. Geniji ne proizilaze jedan iz drugog: genij se uvijek rađa neovisno o ostalima."
Basinski također detaljno analizira ličnosti Ane Karenjine i Emme Bovary, nalazeći da su one gotovo suprotne. Ana je svjetska dama zbog koje muškarci gube razum, dok Emma samo sanja da bude takva. Ana je "tajfun koji nosi sa sobom i zbog kojeg ljudi stradaju", a Emma bezvoljna žrtva svog sna o velikoj romantičnoj ljubavi.
U Levinu je Tolstoj opisao sebe
U prvoj verziji još uvijek "vrlo mondenskog" romana nije postojala linija sižea o Kiti i Levinu, a to je zapravo još jedan život netipičan za romane, zbog kojeg je ova knjiga toliko cijenjena. Konstantin Levin vjerojatno je jedini junak romana koji posjeduje samo jedan i sasvim precizan prototip: samog autora. I neuspješna prva prosidba Kiti, i rad u polju, i izvjestan Levinov "divlji" karakter, sve su to sasvim izvjesno karakteristike Tolstojeve ličnosti i detalji iz njegove biografije.
Poslije Aninog samoubojstva, kada je prema svim kanonima roman već trebao završiti, Tolstoj nastavlja govoriti o Levinovoj seoskoj svakodnevici. Najčešće mnogobrojne ekranizacije romana završavaju upravo na tom mjestu, a završetak romana koji slijedi odbijao je objaviti i Tolstojev izdavač. Roman je objavljivan u dijelovima u časopisu "Ruski vestnik", a finale nije moglo biti objavljeno iz političkih razloga. Levin, naime, negativno ocjenjuje ruske dobrovoljce u srpsko-turskom ratu 1876.-1877. godine (gdje u očaju poslije Anine smrti odlazi i Vronski). Svi su znali da su to misli pacifista Tolstoja.
Međutim, kako bi ovu odluku obrazložio čitateljima, izdavač je objavio napomenu: "U prethodnom izdanju pod romanom 'Ana Karenjina' stoji: 'Završetak slijedi'. Ali sa smrću junakinje roman je zapravo okončan." "Tolstoj je bio bijesan! Za njega je priča o Levinu i Kiti bila mnogo važnija od priče Ane i Vronskog, jer to je bila njegova priča", piše Basinski.
Scenu bacanja pod vlak Tolstoj je preuzeo iz stvarnog života
U ruskoj književnosti ženski likovi radije su se bacali u vodu, nego pod vlak. "Tolstoj nije sam smislio ovu scenu. Bila je ona suviše radikalna za to doba", smatra Basinski. Otkud onda takav obrat?
Nedaleko od Tolstojevog obiteljskom imanja Jasna Poljana nalazi se crkveno groblje na kojem počivaju članovi Tolstojeve obitelji. Tu se može pronaći i napušten nadgrobni spomenik izvjesne Ane Pirogove. Ova neudana žena od 32 godine odlučila je baciti se pod vlak kako bi se osvetila Tolstojevom susjedu veleposjedniku A. N. Bibikovu, kod kojeg je radila kao upraviteljica domaćinstva. Ovaj je s njom bio u ljubavnoj vezi, a zatim je zaprosio drugu ženu. Bilješka o ovom tragičnom događaju nalazi se u dnevniku Tolstojeve žene Sofije Andrejevne. Kako tvrdi Basinski, pisac se nalazio u anatomskoj sali prilikom seciranja njezinog tijela i to je na njega ostavilo snažan dojam (kao i na pogled Vronskog na mrtvu Anu).
U ranijoj varijanti romana, usput, tijelo Karenjine pronađeno je u rijeci. "Nijedna od varijanti samoubojstva ne utječe tako potresno na maštu, kao scena u kojoj lijepa mlada žena dozvoljava da je pregazi gromada teška više tona", smatra Basinski. Kasnije je to postala kultna scena u kazalištu i na filmu. Odigrale su je zvijezde kao što su Greta Garbo, Vivien Leigh, Sophie Marceau, Keira Knightley i mnoge druge. Za glumicu to je isto što i za glumca Hamletov monolog "Biti ili ne biti", smatra Basinski.
