U Cosmopolitanu, pred nekoliko godina u tekstu o psovkama i dubljemu značenju izgovorenih vulgarizama, između ostaloga, autor je tvrdio na temelju nekih istraživanja, kako nas jedna sočna psovka na dan drži podalje od liječnika.
Dokazano je, naime, kad se, primjerice, udarimo, da glasno beštimanje podiže razinu hormona sreće i znatno umanjuje bol.
Ako su tvrdnje točne jer Cosmopolitan baš i nije The Lancet, možda je zbilja moguće onu internacionalnu: An apple a day keeps the doctor away zamijeniti s A curse a day…
Šalu na stranu. Jedna banalna psovka u naslovu teksta proteklih je desetak dana autoru, inače vrsnome stilistu, priskrbila diskretnu policijsku zaštitu, a gomili poznatih i nepoznatih po društvenim mrežama omogućila da jabuku dnevno zamijene pisanjem najprizemnijih mogućih uvreda, prijetnji i kletvi na račun novinara i bliže mu familije, jer se eto drznuo u naslov staviti psovku uz Vukovar.
Gnjev je navro u tolikoj mjeri da jednostavno nisu bili u stanju s razumijevanjem iščitati tekst koji ni prvi, pretpostavljam ni zadnji put, iz pera Borisa Dežulovića, osuđuje parazitiranje kvazi domoljuba svih fela na žrtvi ”grada simbola”.
Grada koji se sve više prazni od svih sadržaja koji nisu komemorativne naravi, ali i od svojih stanovnika kojima je teško nastaviti normalan život u mjestu pretvorenom u odlagalište lumina, vijenaca i ispranih fraza o nezaboravu.
Usprkos proglašenju ”mjestom posebnoga pijeteta” ili možda upravo zbog toga Vukovar je prepolovljen. No u nas je najlakše novinara proglasiti krivima za sve, a u konkretnome slučaju zamijeniti teze i optužiti kako ne suosjeća s Vukovarcima, mada će svi, koji se nisu zadržali samo na naslovu već su tekst bez predrasuda o autoru iščitali do kraja, zaključiti upravo suprotno.
Neki od mislećih Vukovaraca, poput Freda Matića svojevremeno zatočenoga u srpskome logoru ili Bojana Glavaševića čiji je otac ubijen za opsade grada, stali su iza Dežulovića. Zar oni nisu žrtve?
No vratimo se mi našoj psovci nad kojom se licemjerno zgražaju mnogi kojima je ona gotovo poštapalica u govoru mada su se vrlo vjerojatno na posljednjemu popisu stanovništva spremno izjasnili kao praktični vjernici, rimokatolici. (Psovače prema Svetomu pismu čeka najteža kazna, a i kardinal Bozanić ju naziva ”velikim prokletstvom”.)
U razgovoru danom Borisu Paveliću, nakon cijele ove nepotrebne halabuke, Dežulović objašnjava kako nije šokantna psovka već činjenica ”da je poslijeratni Vukovar točno dvostruko manji od prijeratnoga i neslobodnoga Vukovara” koji je, veli on: ”Bio ozbiljan industrijski grad, štoviše Grad Heroj, u čije je balzamiranje hrvatska država utukla milijarde. Čovjek bi morao biti časna Karmela od Presvetoga srca Isusova da na to ne zaurla psovkom”.
I zaurlao je, potpuno razumljivo i opravdano i to nakon čitavog niza ”finih”, ”pristojnih” i nagrađenih tekstova na istu temu, koji su kod monopolista na domoljublje i vukovarsku žrtvu, polučili slične rezultate kao i ovaj zadnji tekst.
Psovka, jasno je to i maloj djeci, samo je izgovor onima koji ga napadaju zbog izgovorene istine. Njih istina ne oslobađa. Plaši ih i zato su gnjevni.
Osim toga Dežulović je Mediteranac. To mu je olakotna okolnost.
Tkogod je, naime, čitao pokojnoga Predraga Matvejevića i njegov ”Mediteranski brevijar” zasigurno je zamijetio i dio o psovkama, za koje autor tvrdi kako se razlikuju od onih kontinentalnih, jer se ”izriču uz pomoć kopulativnoga glagola ili bludne radnje sa svecima ili srodnicima” … ”Južnjački zanos unosi lakše u pučke beštime, ali i u blasfemiju dostojnu pakla, manje ili veće dijelove tijela, ponekad i cijelo, otkrivajući ga i nudeći”, veli Matvejević.
Psovao je uostalom i to obilato u svojim djelima i Marin Držić pa ga u zvijezde kujemo. Psovka ”krasi” i mnoga suvremena djela. U nas psuju svi društveni slojevi. Psovkom izražavamo i radost, i čuđenje, i ljutnju. Psovkom se i tepa i kažnjava.
Ostaje nejasno zašto onda Hrvati psovači, rimokatolici koji rado skrešu i onoga čije ime ne bi smjeli ni uzalud spomenuti, a kamoli opsovati na stup srama pribijaju tek Boru Dežulovića.
Bit će zato jer je izrekao istinu na koju nakon tridesetogodišnje lažne pažnje Majke Domovine za Vukovar, brige umotane u skupe, milijarde vrijedne poklone nisu bili spremni čuti, ali to ne znači da je pogriješio kad je kriknuo psovkom.
Što se mene tiče ovaj tekst valja shvatiti kao lijek, gorak ali potreban za ozdravljenje… Ili drugačije rečeno: A Boro a day keeps the lies or illness away!
autograf
Dokazano je, naime, kad se, primjerice, udarimo, da glasno beštimanje podiže razinu hormona sreće i znatno umanjuje bol.
Ako su tvrdnje točne jer Cosmopolitan baš i nije The Lancet, možda je zbilja moguće onu internacionalnu: An apple a day keeps the doctor away zamijeniti s A curse a day…
Šalu na stranu. Jedna banalna psovka u naslovu teksta proteklih je desetak dana autoru, inače vrsnome stilistu, priskrbila diskretnu policijsku zaštitu, a gomili poznatih i nepoznatih po društvenim mrežama omogućila da jabuku dnevno zamijene pisanjem najprizemnijih mogućih uvreda, prijetnji i kletvi na račun novinara i bliže mu familije, jer se eto drznuo u naslov staviti psovku uz Vukovar.
Gnjev je navro u tolikoj mjeri da jednostavno nisu bili u stanju s razumijevanjem iščitati tekst koji ni prvi, pretpostavljam ni zadnji put, iz pera Borisa Dežulovića, osuđuje parazitiranje kvazi domoljuba svih fela na žrtvi ”grada simbola”.
Grada koji se sve više prazni od svih sadržaja koji nisu komemorativne naravi, ali i od svojih stanovnika kojima je teško nastaviti normalan život u mjestu pretvorenom u odlagalište lumina, vijenaca i ispranih fraza o nezaboravu.
Šalu na stranu. Jedna banalna psovka u naslovu teksta proteklih je desetak dana autoru, inače vrsnome stilistu, priskrbila diskretnu policijsku zaštitu, a gomili poznatih i nepoznatih po društvenim mrežama omogućila da jabuku dnevno zamijene pisanjem najprizemnijih mogućih uvreda, prijetnji i kletvi na račun novinara i bliže mu familije, jer se eto drznuo u naslov staviti psovku uz Vukovar
Usprkos proglašenju ”mjestom posebnoga pijeteta” ili možda upravo zbog toga Vukovar je prepolovljen. No u nas je najlakše novinara proglasiti krivima za sve, a u konkretnome slučaju zamijeniti teze i optužiti kako ne suosjeća s Vukovarcima, mada će svi, koji se nisu zadržali samo na naslovu već su tekst bez predrasuda o autoru iščitali do kraja, zaključiti upravo suprotno.
Neki od mislećih Vukovaraca, poput Freda Matića svojevremeno zatočenoga u srpskome logoru ili Bojana Glavaševića čiji je otac ubijen za opsade grada, stali su iza Dežulovića. Zar oni nisu žrtve?
No vratimo se mi našoj psovci nad kojom se licemjerno zgražaju mnogi kojima je ona gotovo poštapalica u govoru mada su se vrlo vjerojatno na posljednjemu popisu stanovništva spremno izjasnili kao praktični vjernici, rimokatolici. (Psovače prema Svetomu pismu čeka najteža kazna, a i kardinal Bozanić ju naziva ”velikim prokletstvom”.)
U razgovoru danom Borisu Paveliću, nakon cijele ove nepotrebne halabuke, Dežulović objašnjava kako nije šokantna psovka već činjenica ”da je poslijeratni Vukovar točno dvostruko manji od prijeratnoga i neslobodnoga Vukovara” koji je, veli on: ”Bio ozbiljan industrijski grad, štoviše Grad Heroj, u čije je balzamiranje hrvatska država utukla milijarde. Čovjek bi morao biti časna Karmela od Presvetoga srca Isusova da na to ne zaurla psovkom”.
I zaurlao je, potpuno razumljivo i opravdano i to nakon čitavog niza ”finih”, ”pristojnih” i nagrađenih tekstova na istu temu, koji su kod monopolista na domoljublje i vukovarsku žrtvu, polučili slične rezultate kao i ovaj zadnji tekst.
Psovka, jasno je to i maloj djeci, samo je izgovor onima koji ga napadaju zbog izgovorene istine. Njih istina ne oslobađa. Plaši ih i zato su gnjevni.
Ostaje nejasno zašto onda Hrvati psovači, rimokatolici koji rado skrešu i onoga čije ime ne bi smjeli ni uzalud spomenuti, a kamoli opsovati, na stup srama pribijaju tek Boru Dežulovića. Bit će zato jer je izrekao istinu na koju nakon tridesetogodišnje lažne pažnje Majke Domovine za Vukovar, brige umotane u skupe, milijarde vrijedne poklone nisu bili spremni čuti, ali to ne znači da je pogriješio kad je kriknuo psovkom. Što se mene tiče ovaj tekst valja shvatiti kao lijek, gorak ali potreban za ozdravljenje… Ili drugačije rečeno: A Boro a day keeps the lies away
Osim toga Dežulović je Mediteranac. To mu je olakotna okolnost.
Tkogod je, naime, čitao pokojnoga Predraga Matvejevića i njegov ”Mediteranski brevijar” zasigurno je zamijetio i dio o psovkama, za koje autor tvrdi kako se razlikuju od onih kontinentalnih, jer se ”izriču uz pomoć kopulativnoga glagola ili bludne radnje sa svecima ili srodnicima” … ”Južnjački zanos unosi lakše u pučke beštime, ali i u blasfemiju dostojnu pakla, manje ili veće dijelove tijela, ponekad i cijelo, otkrivajući ga i nudeći”, veli Matvejević.
Psovao je uostalom i to obilato u svojim djelima i Marin Držić pa ga u zvijezde kujemo. Psovka ”krasi” i mnoga suvremena djela. U nas psuju svi društveni slojevi. Psovkom izražavamo i radost, i čuđenje, i ljutnju. Psovkom se i tepa i kažnjava.
Ostaje nejasno zašto onda Hrvati psovači, rimokatolici koji rado skrešu i onoga čije ime ne bi smjeli ni uzalud spomenuti, a kamoli opsovati na stup srama pribijaju tek Boru Dežulovića.
Bit će zato jer je izrekao istinu na koju nakon tridesetogodišnje lažne pažnje Majke Domovine za Vukovar, brige umotane u skupe, milijarde vrijedne poklone nisu bili spremni čuti, ali to ne znači da je pogriješio kad je kriknuo psovkom.
Što se mene tiče ovaj tekst valja shvatiti kao lijek, gorak ali potreban za ozdravljenje… Ili drugačije rečeno: A Boro a day keeps the lies or illness away!
autograf
