Napisano je više romana i novela u kojima su se maštoviti autori poigrali s idejom što bi bilo da je Hitler pobijedio. Različite su varijante. Najpopularnija je novela ”The Man in the High Castle”, prema kojoj je snimljena serija.
U svim tim knjigama spekulira se o alternativnoj povijesti. Zanimljivo je tako maštati, ali je važnije nešto drugo: ističu se stvari koje bi se vjerojatno desile logikom Hitlerovog stava. Pobijeni bi bili Židovi, Romi i mnoštvo inferiornog roda (Slaveni). Europa bi postala tvrđava pod njemačkom dominacijom, Rusi bi bili potisnuti, Japan bi vladao Azijom.
Meni je najdraža ona koju se napisao Newt Gingrich, američki političar, pod naslovom ”1945”. Nije baš optimistična.
Gingrich je vješt političar, no napisao je novelu, ne ideološki dokument. Pobjedom Hitlera nestao bi, smatra, slobodan svijet. On, konzervativni republikanac, nema nikakve simpatije za Reich. On želi upozoriti što bi se dogodilo da je Njemačka došla do atomska bombe, da je imala sposobnosti i snage držati Ameriku u izolacionizmu, dogovoriti podjelu svijeta s Japanom, kontrolirati naftu i europska društva.
Doista, što da su pobijedili Adolf Hitler i Ante Pavelić? Dajte mašti na volju.
Žene ne bi imale pravo glasa. Hrvatska bi bila zemlja seljaka. Hrvati bi radili u njemačkim tvornicama (ionako su radili i radit će). Dekadentna kultura bi bila zabranjena. Kazalište bi bilo na Trgu poglavnika Ante. Krugoval bi nas budio gangama na njemačkom. Sloboda mišljenja bila bi dopunjena mjerama preodgoja.
Politika ne bi bila dirigirana demokracija, već čisto obožavanje vođe. Hrvatski mladići služili bi vojni rok na granicama Mongolije, 20 mjeseci. Ne bi bilo ni Židova ni Roma, a lista imena djece bila bi službeni nalog. Samo Hrvati arijevskog porijekla i čiste krvi imali bi sva prava. HSS bi bio oporba, a Kaptol bi slušao glas naroda, a ne Vatikan. Mračna vremena. Vladalo bi zlo u čistom i neskrivenom obliku.
Kod nas revizionisti ne ističu da se radi o fikciji kad pričaju tko je pobijedio. Oni tvrde da bi žrtava bilo manje da pobijedio Pavelić, Mussolini ili Vidkun Quisling.
Ne usude se otvoreno reći da žale što nije pobijedio Hitler. Ne govore da nisu pobijedile ličnosti, već ideje i politike, da nisu pobijedili generali i demoralizirane vojske, ni da su žrtve bili narodi (Rusi i Nijemci).
Govore o herojstvu i žrtvi kao da se radi o krvavim poglavljima ”Prstena Niebelunga” u kojima su Siegfrid, Brunhilda, Loki, Alberich uzor Hrvatima. Posljednja krvava žrtva i obračun je blajburški krvavi put. Gorčina poraza i radost pobjede blijede nakon 72 godine. Sudionici umiru, njihovi praunuci idu u školu.
Ostavimo fikcije, prepustimo ih književnosti. Neka djeca čitaju Ivanu Brlić Mažuranić, odrasli Krležu i Polića. Prepustimo prošlost povijesti. Ne trebaju novi ciklusi vrtnje u krug i trka na mjestu.
No kako sam danas u tom raspoloženju, shvatit ćete da će sljedeći redovi biti fikcija. Tko u njima pronađe stvarnost, vjerojatno boluje od predrasuda.
Ovih dana se raspravlja o ”programu tri mora”, stvaranju čvršćih političkih i ekonomskih veza između zemalja na istočnom rubu Europske unije.
Stvara se ”uspravnica” (izraz mi se čini podrugljivim) od Estonije do Jadrana koja neodoljivo podsjeća na ideje stvaranja savezništva tih zemalja prije 2. svjetskog rata.
Istina, zemlje su donekle različite, ali ideja stvaranja tampon-zone prema Rusiji je ista. Ako su cordon sanitaire i Mala Antanta stvorene na pritisak Francuza i Britanaca, ”uspravnica” je zamisao Sjedinjenih Država.
Moja fikcija ide ovako: ako Donald Trump želi ojačati granicu prema Rusiji, podjednako mu je važno razbijati Europu. Hrvatska i Estonija, Slovačka i Bugarska nisu konkurenti Americi, ni politički ni gospodarski.
Trump je Europi otvoreno najavio rat i toga se besramno drži. Za njega je Europska unija ekonomski veća opasnost od Rusije, on na sve strane prodaje američko oružje i sije razdor (divide et impera). Tako će on podržati ”uspravnicu”, Britaniju, konzervativnu Poljsku, navijati za populiste, hvaliti Orbana i Aleksandra Kaczyńskog. Angela Markel je Njemica, Nijemci su nacisti. Macron je socijalist. Premda to Macron nikako nije, Trump zna Francuze.
Dobro je personalizirati politike i onda napadati ličnosti, difamirati premijere i predsjednike. Tražiti više novca za NATO kojim on dominira, kroz koji ostvaruje svoje nacionalne interese. Brexit je dobar. A Irci ili Šveđani?
Trump ne smatra Europu saveznicom ako se ne pokori njegovom diktatu. Ako je za njega Amerika prva, ako ne želi slobodnu trgovinu, ako ne želi emigrante, ako su svi ne-Amerikanci sumnjivi teroristi, naročito ako su tamni i bradati, pitajte se tko je drugi, tko plaća njegovu trgovinsku ekskluzivnost, čije su banke svjetski policajci, kako Saudijci, a kako Hrvati dobivaju zelene karte.
Još kad se kaže da to nije savez protiv Unije, brzo i da tu optužbu nitko nije javno izrekao (ja to sad radim), moje sumnje ne nestaju, samo rastu.
Previše je očigledno da bismo veći značaj dali riječima nego činjenicama (”vjeruješ li ti meni ili svojim očima”). Nema za Trumpa štete malo naškoditi europskom jedinstvu.
Poanta je svrstavanje Hrvatske. Ne mogu ocijeniti radi li se o mini nesvrstanosti, pa ćemo malo biti za Europu, a malo za Ameriku (Kinu, Rusiju?) u nekoj simulaciji Starčevićeve ili Titove politike (ni uz Berlin, ni uz Washington).
Nije to lijepo, nije principijelno, nije dobro i nije isplativo. Linja se vjerodostojnost, ali kao da to iz pristojnost nitko ne primjećuje. Samo vidim da postajemo država-pijun misleći da više nismo država-banana.
U inicijativi ”tri mora” nema ni Slovenije, ni Srbije, ni Makedonije. Dobro: Srbija, BiH, Makedonija i Crna Gora nisu u Europskoj uniji, ali Slovenija jest.
Što su naši prioriteti? Mi smo izrugivali Brežnjeva i doktrinu ograničene suverenosti, a koliko prvi svjetski policajac poštuje suverenost svojih saveznika?
Zar je pobijedila ideja stvaranja sanitarnog kordona, ideja dvorske kamarile, strategija rusofobije i antikomunizma (Putin nije komunist!).
Onako kako se destabilizirao Bliski istok, Balkan ili centralna Azija, tako se sada želi destabilizirati Europa, diskretno i uz kontrolu procesa. Podijeli pa vladaj bila je politika starog Rima, no uz vladare većeg formata.
Ako je Trumpu uzor Pompej, a ne neki od velikih reformatora, ni sva taština i bogatstvo ne mogu prevladati očaj i siromaštvo koje stalno stvara nove neprijatelje.
Barbare nije u Rim pozvala Angela Merkel; oni su došli tražeći bogatstvo i bježeći od gladi i oskudice.
Ljudi koji se ubijaju za neku ideju rođeni su i odrasli na Zapadu, nisu uvijek religiozni idioti koji žele djevice u raju; to su očajni (zato opasni) ljudi. Smatraju se patriotima. Nekad se radi o urotama, no ne uvijek. Destabilizacija svijeta, regija po regija, ne znači da će taj pokret stati. Suprotno, uvjet prestanka je uništenje država, naroda i možda svijeta (klimatske promjene?).
Sad mislim da je moja fikcija otišla predaleko. Prestao sam vidjeti razliku između stvarnosti i misli.
U meni omiljenom romanu ”Zlatno tele” (Iljf, Petrov) postoji scena kad dokoni starčeki razmišljaju o svjetskoj politici: ”Ne bi ja Briandu ili Churchillu stavio prst u usta”. Mudro se spekulira, olako govori (kao da bi netko od navedenih dao da mu se gura prst u usta). Tako i ja sada malo fantaziram i karikiram. ”We don’t create a fantasy world to escape reality. We create it to be able to stay” (Lynda Barry).
autograf
U svim tim knjigama spekulira se o alternativnoj povijesti. Zanimljivo je tako maštati, ali je važnije nešto drugo: ističu se stvari koje bi se vjerojatno desile logikom Hitlerovog stava. Pobijeni bi bili Židovi, Romi i mnoštvo inferiornog roda (Slaveni). Europa bi postala tvrđava pod njemačkom dominacijom, Rusi bi bili potisnuti, Japan bi vladao Azijom.
Meni je najdraža ona koju se napisao Newt Gingrich, američki političar, pod naslovom ”1945”. Nije baš optimistična.
Ne usude se otvoreno reći da žale što nije pobijedio Hitler. Ne govore da nisu pobijedile ličnosti, već ideje i politike, da nisu pobijedili generali i demoralizirane vojske, ni da su žrtve bili narodi (Rusi i Nijemci)
Gingrich je vješt političar, no napisao je novelu, ne ideološki dokument. Pobjedom Hitlera nestao bi, smatra, slobodan svijet. On, konzervativni republikanac, nema nikakve simpatije za Reich. On želi upozoriti što bi se dogodilo da je Njemačka došla do atomska bombe, da je imala sposobnosti i snage držati Ameriku u izolacionizmu, dogovoriti podjelu svijeta s Japanom, kontrolirati naftu i europska društva.
Doista, što da su pobijedili Adolf Hitler i Ante Pavelić? Dajte mašti na volju.
Žene ne bi imale pravo glasa. Hrvatska bi bila zemlja seljaka. Hrvati bi radili u njemačkim tvornicama (ionako su radili i radit će). Dekadentna kultura bi bila zabranjena. Kazalište bi bilo na Trgu poglavnika Ante. Krugoval bi nas budio gangama na njemačkom. Sloboda mišljenja bila bi dopunjena mjerama preodgoja.
Politika ne bi bila dirigirana demokracija, već čisto obožavanje vođe. Hrvatski mladići služili bi vojni rok na granicama Mongolije, 20 mjeseci. Ne bi bilo ni Židova ni Roma, a lista imena djece bila bi službeni nalog. Samo Hrvati arijevskog porijekla i čiste krvi imali bi sva prava. HSS bi bio oporba, a Kaptol bi slušao glas naroda, a ne Vatikan. Mračna vremena. Vladalo bi zlo u čistom i neskrivenom obliku.
Kod nas revizionisti ne ističu da se radi o fikciji kad pričaju tko je pobijedio. Oni tvrde da bi žrtava bilo manje da pobijedio Pavelić, Mussolini ili Vidkun Quisling.
Ne usude se otvoreno reći da žale što nije pobijedio Hitler. Ne govore da nisu pobijedile ličnosti, već ideje i politike, da nisu pobijedili generali i demoralizirane vojske, ni da su žrtve bili narodi (Rusi i Nijemci).
Govore o herojstvu i žrtvi kao da se radi o krvavim poglavljima ”Prstena Niebelunga” u kojima su Siegfrid, Brunhilda, Loki, Alberich uzor Hrvatima. Posljednja krvava žrtva i obračun je blajburški krvavi put. Gorčina poraza i radost pobjede blijede nakon 72 godine. Sudionici umiru, njihovi praunuci idu u školu.
Ostavimo fikcije, prepustimo ih književnosti. Neka djeca čitaju Ivanu Brlić Mažuranić, odrasli Krležu i Polića. Prepustimo prošlost povijesti. Ne trebaju novi ciklusi vrtnje u krug i trka na mjestu.
Istina, zemlje su donekle različite, ali ideja stvaranja tampon-zone prema Rusiji je ista. Ako su cordon sanitaire i Mala Antanta stvorene na pritisak Francuza i Britanaca, ”uspravnica” je zamisao Sjedinjenih Država
No kako sam danas u tom raspoloženju, shvatit ćete da će sljedeći redovi biti fikcija. Tko u njima pronađe stvarnost, vjerojatno boluje od predrasuda.
Ovih dana se raspravlja o ”programu tri mora”, stvaranju čvršćih političkih i ekonomskih veza između zemalja na istočnom rubu Europske unije.
Stvara se ”uspravnica” (izraz mi se čini podrugljivim) od Estonije do Jadrana koja neodoljivo podsjeća na ideje stvaranja savezništva tih zemalja prije 2. svjetskog rata.
Istina, zemlje su donekle različite, ali ideja stvaranja tampon-zone prema Rusiji je ista. Ako su cordon sanitaire i Mala Antanta stvorene na pritisak Francuza i Britanaca, ”uspravnica” je zamisao Sjedinjenih Država.
Moja fikcija ide ovako: ako Donald Trump želi ojačati granicu prema Rusiji, podjednako mu je važno razbijati Europu. Hrvatska i Estonija, Slovačka i Bugarska nisu konkurenti Americi, ni politički ni gospodarski.
Trump je Europi otvoreno najavio rat i toga se besramno drži. Za njega je Europska unija ekonomski veća opasnost od Rusije, on na sve strane prodaje američko oružje i sije razdor (divide et impera). Tako će on podržati ”uspravnicu”, Britaniju, konzervativnu Poljsku, navijati za populiste, hvaliti Orbana i Aleksandra Kaczyńskog. Angela Markel je Njemica, Nijemci su nacisti. Macron je socijalist. Premda to Macron nikako nije, Trump zna Francuze.
Dobro je personalizirati politike i onda napadati ličnosti, difamirati premijere i predsjednike. Tražiti više novca za NATO kojim on dominira, kroz koji ostvaruje svoje nacionalne interese. Brexit je dobar. A Irci ili Šveđani?
Trump ne smatra Europu saveznicom ako se ne pokori njegovom diktatu. Ako je za njega Amerika prva, ako ne želi slobodnu trgovinu, ako ne želi emigrante, ako su svi ne-Amerikanci sumnjivi teroristi, naročito ako su tamni i bradati, pitajte se tko je drugi, tko plaća njegovu trgovinsku ekskluzivnost, čije su banke svjetski policajci, kako Saudijci, a kako Hrvati dobivaju zelene karte.
Ostavimo fikcije, prepustimo ih književnosti. Neka djeca čitaju Ivanu Brlić Mažuranić, odrasli Krležu i Polića. Prepustimo prošlost povijesti. Ne trebaju novi ciklusi vrtnje u krug i trka na mjestu. No kako sam danas u tom raspoloženju, shvatit ćete da će sljedeći redovi biti fikcija. Tko u njima pronađe stvarnost, vjerojatno boluje od predrasuda
Još kad se kaže da to nije savez protiv Unije, brzo i da tu optužbu nitko nije javno izrekao (ja to sad radim), moje sumnje ne nestaju, samo rastu.
Previše je očigledno da bismo veći značaj dali riječima nego činjenicama (”vjeruješ li ti meni ili svojim očima”). Nema za Trumpa štete malo naškoditi europskom jedinstvu.
Poanta je svrstavanje Hrvatske. Ne mogu ocijeniti radi li se o mini nesvrstanosti, pa ćemo malo biti za Europu, a malo za Ameriku (Kinu, Rusiju?) u nekoj simulaciji Starčevićeve ili Titove politike (ni uz Berlin, ni uz Washington).
Nije to lijepo, nije principijelno, nije dobro i nije isplativo. Linja se vjerodostojnost, ali kao da to iz pristojnost nitko ne primjećuje. Samo vidim da postajemo država-pijun misleći da više nismo država-banana.
U inicijativi ”tri mora” nema ni Slovenije, ni Srbije, ni Makedonije. Dobro: Srbija, BiH, Makedonija i Crna Gora nisu u Europskoj uniji, ali Slovenija jest.
Što su naši prioriteti? Mi smo izrugivali Brežnjeva i doktrinu ograničene suverenosti, a koliko prvi svjetski policajac poštuje suverenost svojih saveznika?
Zar je pobijedila ideja stvaranja sanitarnog kordona, ideja dvorske kamarile, strategija rusofobije i antikomunizma (Putin nije komunist!).
Onako kako se destabilizirao Bliski istok, Balkan ili centralna Azija, tako se sada želi destabilizirati Europa, diskretno i uz kontrolu procesa. Podijeli pa vladaj bila je politika starog Rima, no uz vladare većeg formata.
Ako je Trumpu uzor Pompej, a ne neki od velikih reformatora, ni sva taština i bogatstvo ne mogu prevladati očaj i siromaštvo koje stalno stvara nove neprijatelje.
Ljudi koji se ubijaju za neku ideju rođeni su i odrasli na Zapadu, nisu uvijek religiozni idioti koji žele djevice u raju; to su očajni (zato opasni) ljudi. Smatraju se patriotima. Nekad se radi o urotama, no ne uvijek. Destabilizacija svijeta, regija po regija, ne znači da će taj pokret stati. Suprotno, uvjet prestanka je uništenje država, naroda i možda svijeta (klimatske promjene?)
Barbare nije u Rim pozvala Angela Merkel; oni su došli tražeći bogatstvo i bježeći od gladi i oskudice.
Ljudi koji se ubijaju za neku ideju rođeni su i odrasli na Zapadu, nisu uvijek religiozni idioti koji žele djevice u raju; to su očajni (zato opasni) ljudi. Smatraju se patriotima. Nekad se radi o urotama, no ne uvijek. Destabilizacija svijeta, regija po regija, ne znači da će taj pokret stati. Suprotno, uvjet prestanka je uništenje država, naroda i možda svijeta (klimatske promjene?).
Sad mislim da je moja fikcija otišla predaleko. Prestao sam vidjeti razliku između stvarnosti i misli.
U meni omiljenom romanu ”Zlatno tele” (Iljf, Petrov) postoji scena kad dokoni starčeki razmišljaju o svjetskoj politici: ”Ne bi ja Briandu ili Churchillu stavio prst u usta”. Mudro se spekulira, olako govori (kao da bi netko od navedenih dao da mu se gura prst u usta). Tako i ja sada malo fantaziram i karikiram. ”We don’t create a fantasy world to escape reality. We create it to be able to stay” (Lynda Barry).
autograf
