[caption id="attachment_114754" align="alignnone" width="460"] -UP-Privredna banka Zagreb Kune za arhivu snimio D.Lovrovic[/caption]
„Koliko će novca otići iz Hrvatske?“, zapitao se u jednom od svojih posljednjih blogova iz londonskog egzila, vlasnik Agrokora, Ivica Todorić. U još jednom pokušaju da Vladi Andreja Plenkovića natovari što više optužbi za nanošenje štete njegovoj kompaniji, Todorić je zaigrao na kartu iznošenja kapitala iz zemlje kroz predstojeću nagodbu Agrokora.
A taman smo se skoro navikli da je izvlačenje kapitala, kako onog stečenog legalno, tako i onog „zamračenog“, zakonomjerna pojava u europskim državama koje su sa planske prešli na tržišnu privredu, sve u skladu s otrcanim aksiomom da se kapital seli tamo gdje mu je bolje, a na Zapadu mu je, biva, uvijek bolje.
Evo, za početak, primjera iz Ukrajine. Kada su zdrave demokratske snage, nakon „Majdan“ revolucije i stotinjak ljudskih žrtava prilikom demonstracija tih događanja, 2014. godine preuzele kontrolu nad Ukrajinom, izašle su s procjenom da je za vrijeme vladavine omrznutog predsjednika Viktora Janukoviča iz zemlje izvučeno 40 milijardi dolara. Navođeni su pritom primjeri bivšeg premijera Pavla Lazarenka koji je u Sjedinjenim Američkim Državama procesuiran zbog sumnji na pljačku 270 milijuna dolara te bivšeg ministra ekologije Mykole Zlochevskog na čijim je računima u Velikoj Britaniji svojedobno bilo zamrznuto 23 milijuna dolara sumnjivog porijekla.
Procjenjuje se da je između 1991. i 2011. godine iz Hrvatske povučeno oko petnaest milijardi dolara (FOTO: Lupiga.Com)
Kako je ukrajinskoj javnosti krajem 2016. godine posvjedočio, od demokratskih snaga postavljeni dužnosnik središnje ukrajinske banke Igor Budnik, jedan od najvažnijih načina izvlačenja kapitala iz zemlje bilo je posuđivanje novca iz središnje banke odabranim tajkunima čije bi banke zatim završavale u stečaju, likvidaciji ili bile zatvarane. Budnik je samo za odbjeglog tajkuna, vlasnika Nadra Banke, Dmytrija Firtasha, iznio podatak da mu je središnja banka za vrijeme Janukoviča posudila oko pola milijarde dolara bez odgovarajućih kolaterala i osiguranja. Jasno, riječ je o nevraćenim kreditima.
Uglavnom, svjesna svih prepreka koje joj stoje na putu vraćanja iznesenih dolara iz Ukrajine, tamošnja Narodna banka dala si je, prije nešto više od godinu dana, zadatak da vrati nekih deset posto od onih 40 milijardi dolara. Nešto su već uspjeli, barem blokirati, u članicama Europske unije. Zamrznuto je oko 200 milijuna dolara depozita koji se dovode u vezu s odbjeglim Janukovičem i, jednako nedostupnim za ukrajinske vlasti, bivšim guvernerom Sergejom Abruzovim.
Za razliku od ukrajinskih vlasti, hrvatske, iako svjesne da je kapital iz zemlje obilato prebacivan na inozemne račune, kao što pokazuju manje-više sve značajnije krim istrage o privrednim malverzacijama u zemlji (afere Hypo, Zagorec, Mamić, DIOKI), niti su procijenile koliko je novca izneseno iz zemlje, niti su si zadale ikakav cilj po pitanju povrata imovine sklonjene u inozemstvo. U takvim uvjetima, bez makar i okvirnih Vladinih procjena o razmjerima iznesenog novca iz Hrvatske, razvijale su se razne urbane legende. O tome, primjerice, da su hrvatske banke i važnija poduzeća kupovani kapitalom izvučenim iz zemlje, a da su strani titulari vlasništva samo pokrivali stvarno stanje uz, dakako, „pravičnu naknadu“ za to.
Hrvatske vlasti nisu se bavile tričarijama poput koliko je novca izneseno iz zemlje (FOTO: Lupiga.Com)
Jasno je da su prvi veći novci u tranzicijskoj Hrvatskoj izašli iz zemlje prilikom kupovine oružja za Domovinski rat. Otvoreni su računi u Austriji preko kojih je plaćano oružje, jasno s maglovitim ili nikakvim nadzorom državnih institucija transakcija koje su vršene na taj način, ugovorenih cijena i provizija. Nikada nije provedena poduzetnija istraga o tim računima, a kada je svojevremeno pokazana namjera da se to učini od strane tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, koji je tu istragu obećavao u svojoj predizbornoj kampanji, dogodila su se, slučajno ili ne, neka ubojstva koja su potresla zemlju, smijenjeni su ili zarotirani ministri policije i pravosuđa te šef tajne službe.
Prema nalazima u znanstvenom radu „Bijeg kapitala iz Hrvatske: Uzroci i opseg“ ekonomista Gorana Vukšića, objavljenom 2000. godine u časopisu Financijska teorija i praksa, iz zemlje je samo tijekom 1998. i 1999. izašlo 914 milijuna dolara. Vukšić je pritom koristio znanstvenu metodu usporedbe novčanih tokova, koja je osim standardnih prebacivanja novca u inozemne banke zbog nestabilnosti domaćih banaka, uključivala i procjene fiktivnih poslovnih ugovora kako bi se prikrili izvori, stvarni iznosi i dobitnici u tim transakcijama.
Iako je Vukšić ustanovio da je između 1995. i 1998. godine u Hrvatsku više novca ušlo nego izašlo, znakovito je da 1999. godine, uoči promjene vlasti 2000. godine, dolazi do pojačanog iznosa kapitala iz zemlje, što on dovodi u vezu sa najavljenom revizijom pretvorbe i privatizacijom. Kasnijih istraživanja nije bilo, kao niti propitivanja porijekla imovine stečene za vrijeme rata i poraća i javno izražene potrebe da se utvrdi koliko je novca izneseno iz zemlje.
U drugim tranzicijskim državama izvlačenju kapitala iz zemlje također se nije pridavao veći značaj sve dok nije došlo do promjene vlasti koja nije bila samo „kozmetička“. U Rusiji, primjerice, tek je dolaskom Vladimira Putina na čelo države ozbiljno otvoreno pitanje izvoza kapitala u inozemstvo, pa se, primjerice, utvrdilo da je između 1996. i 2001. godine iz te države izneseno oko 90 milijardi dolara. Više se nije znalo što je čemu uzrok - je li kolaps bankarskog sustava u Rusiji 1998. godine posljedica iznosa kapitala iz zemlje ili je kapital počeo bježati zbog posrnulih banaka. Ali, nitko nema dvojbe oko toga da je zaustavljanje odliva kapitala iz te zemlje pod Putinom, stabiliziralo njezinu ekonomiju i dovelo do preporoda Rusije koji je toliko puta opjevan, ali sada i zaustavljen zbog međunarodnih sankcija Moskvi koje stimuliraju novo iznošenje kapitala iz zemlje. Što se, uostalom, sankcijama koje su SAD i saveznici nametnuli Rusiji, i htjelo postići.
Međunarodni monetarni fond, inače, bijeg kapitala iz jedne ekonomije definira kao sve vidove otjecaja kapitala koji premašuju normalno prebacivanje kapitala u skladu sa strategijom diversifikacije međunarodnog portfelja. Drugim riječima, prirodno je, sa stajališta međunarodnih financijskih transakcija i monetarne stabilnosti država, da kapital otječe iz zemlje. No, postoji i ozbiljan poremećaj tog fenomena kada, prema metodologiji MMF-a, novac i imovina odlaze pojačano iz raznih razloga (kriminal, porezna utaja, politička situacija), a među te razloge, iako ih Fond izričito ne navodi, može spadati i sprega središnje banke i izabranih vlasnika banaka koji budzašto dobiveni novac prebacuju u inozemstvo.
Za MMF je prirodno da kapital otječe iz zemlje (FOTO: imf.org)
Osim iz Ukrajine, spomenutom spregom državne institucije koja tiska novac i odabranih vlasnika banaka, novac je iznošen i iz Rusije, ali, zacijelo, i iz drugih tranzicijskih zemalja. Službeni izvori u Rusiji s početka 2000-tih govorili su o oko 650 milijuna dolara koji su iz emisije središnje banke preko propalih privatnih banaka završili u inozemstvu. Među „ine razloge“ pretjeranog iznošenja kapitala iz jedne zemlje spadaju i fiktivni i prenapuhani ugovori pomoću kojih vlasnici i menadžeri poduzeća iznose novac „na sigurno“, „napuhane“ uvozne cijene, portfeljna ulaganja, likvidacije tvrtki u inozemstvu u koje je prethodno uložen novac.
Poseban slučaj je Srbija, iz koje je kapital za vrijeme sankcija protiv Miloševićevog režima iznošen s državnim blagoslovom kako bi se zemlja održala pod sankcijama. Kako je sve to rađeno bez pravog nadzora i kontrole, nakon demokratskih promjena u Srbiji baratalo se s raznim ciframa koje su devedesetih ostale u inozemstvu, nikada nisu vraćene u zemlju i praktički pokradene. Govorilo se o milijardama dolara tako sklonjenog novca iz Srbije, pogotovo na računima ciparskih banaka, ali nikada ništa nije pronađeno i vraćeno u zemlju.
Srbija se na koncu zadovoljila naplatom poreza na ekstra profit najvećim poduzetnicima za koje se ustanovilo da su dobivali povoljne kredite iz tzv. primarne emisije Narodne banke kao krajnjeg izvora. Pa iako tako dobiven novac nisu iznijeli iz Srbije, oporezovani tajkuni platili su nekih 150 milijuna eura ekstra dadžbina, na što se s ove strane Dunava gledalo s podsmijehom iako nešto takvo u Hrvatskoj nije ni pokušano.
Zanimljivo je da značajan pad BDP-a u svim tranzicijskim zemljama nakon što su one prešle na tržišnu privredu - u Hrvatskoj, recimo, BDP je postratne 1997. godine još uvijek bio 71 posto BDP-a iz 1989. godine - nikada nije dovođen, makar u simboličnu, vezu s „odljevom kapitala“ na Zapad. Tim fenomenom, ali za sve zemlje svijeta, bavi se američka nevladina organizacija Global Financial Integrity (GFI) koja objavljuje godišnje pokazatelje o ilegalnom odljevu kapitala. Posljednji podatak GFI-a za Hrvatsku odnosi se na 2014. godinu i govori o 36 milijuna dolara prebačenih iz domaće ekonomije u inozemstvo raznim transakcijama koje prikrivaju porijeklo novca, njegove vlasnike ili konačne adrese. Isti izvor raspolaže s procjenom da je između 1991. i 2011. godine iz Hrvatske povučeno oko petnaest milijardi dolara. Za razliku od spomenutog Vukšićevog istraživanja, GFI uračunava i procjene transakcija koje su povezane s trgovinom narkotika, oružja i traffickinga. Dakle, u svakom slučaju radi se o nemalim iznosima pa bi možda netko u europskoj Hrvatskoj mogao to uzeti u obzir.
lupiga
„Koliko će novca otići iz Hrvatske?“, zapitao se u jednom od svojih posljednjih blogova iz londonskog egzila, vlasnik Agrokora, Ivica Todorić. U još jednom pokušaju da Vladi Andreja Plenkovića natovari što više optužbi za nanošenje štete njegovoj kompaniji, Todorić je zaigrao na kartu iznošenja kapitala iz zemlje kroz predstojeću nagodbu Agrokora.
A taman smo se skoro navikli da je izvlačenje kapitala, kako onog stečenog legalno, tako i onog „zamračenog“, zakonomjerna pojava u europskim državama koje su sa planske prešli na tržišnu privredu, sve u skladu s otrcanim aksiomom da se kapital seli tamo gdje mu je bolje, a na Zapadu mu je, biva, uvijek bolje.
Evo, za početak, primjera iz Ukrajine. Kada su zdrave demokratske snage, nakon „Majdan“ revolucije i stotinjak ljudskih žrtava prilikom demonstracija tih događanja, 2014. godine preuzele kontrolu nad Ukrajinom, izašle su s procjenom da je za vrijeme vladavine omrznutog predsjednika Viktora Janukoviča iz zemlje izvučeno 40 milijardi dolara. Navođeni su pritom primjeri bivšeg premijera Pavla Lazarenka koji je u Sjedinjenim Američkim Državama procesuiran zbog sumnji na pljačku 270 milijuna dolara te bivšeg ministra ekologije Mykole Zlochevskog na čijim je računima u Velikoj Britaniji svojedobno bilo zamrznuto 23 milijuna dolara sumnjivog porijekla.
Procjenjuje se da je između 1991. i 2011. godine iz Hrvatske povučeno oko petnaest milijardi dolara (FOTO: Lupiga.Com)
Kako je ukrajinskoj javnosti krajem 2016. godine posvjedočio, od demokratskih snaga postavljeni dužnosnik središnje ukrajinske banke Igor Budnik, jedan od najvažnijih načina izvlačenja kapitala iz zemlje bilo je posuđivanje novca iz središnje banke odabranim tajkunima čije bi banke zatim završavale u stečaju, likvidaciji ili bile zatvarane. Budnik je samo za odbjeglog tajkuna, vlasnika Nadra Banke, Dmytrija Firtasha, iznio podatak da mu je središnja banka za vrijeme Janukoviča posudila oko pola milijarde dolara bez odgovarajućih kolaterala i osiguranja. Jasno, riječ je o nevraćenim kreditima.
Uglavnom, svjesna svih prepreka koje joj stoje na putu vraćanja iznesenih dolara iz Ukrajine, tamošnja Narodna banka dala si je, prije nešto više od godinu dana, zadatak da vrati nekih deset posto od onih 40 milijardi dolara. Nešto su već uspjeli, barem blokirati, u članicama Europske unije. Zamrznuto je oko 200 milijuna dolara depozita koji se dovode u vezu s odbjeglim Janukovičem i, jednako nedostupnim za ukrajinske vlasti, bivšim guvernerom Sergejom Abruzovim.
Za razliku od ukrajinskih vlasti, hrvatske, iako svjesne da je kapital iz zemlje obilato prebacivan na inozemne račune, kao što pokazuju manje-više sve značajnije krim istrage o privrednim malverzacijama u zemlji (afere Hypo, Zagorec, Mamić, DIOKI), niti su procijenile koliko je novca izneseno iz zemlje, niti su si zadale ikakav cilj po pitanju povrata imovine sklonjene u inozemstvo. U takvim uvjetima, bez makar i okvirnih Vladinih procjena o razmjerima iznesenog novca iz Hrvatske, razvijale su se razne urbane legende. O tome, primjerice, da su hrvatske banke i važnija poduzeća kupovani kapitalom izvučenim iz zemlje, a da su strani titulari vlasništva samo pokrivali stvarno stanje uz, dakako, „pravičnu naknadu“ za to.
Hrvatske vlasti nisu se bavile tričarijama poput koliko je novca izneseno iz zemlje (FOTO: Lupiga.Com)
Jasno je da su prvi veći novci u tranzicijskoj Hrvatskoj izašli iz zemlje prilikom kupovine oružja za Domovinski rat. Otvoreni su računi u Austriji preko kojih je plaćano oružje, jasno s maglovitim ili nikakvim nadzorom državnih institucija transakcija koje su vršene na taj način, ugovorenih cijena i provizija. Nikada nije provedena poduzetnija istraga o tim računima, a kada je svojevremeno pokazana namjera da se to učini od strane tadašnjeg predsjednika Republike Stjepana Mesića, koji je tu istragu obećavao u svojoj predizbornoj kampanji, dogodila su se, slučajno ili ne, neka ubojstva koja su potresla zemlju, smijenjeni su ili zarotirani ministri policije i pravosuđa te šef tajne službe.
Prema nalazima u znanstvenom radu „Bijeg kapitala iz Hrvatske: Uzroci i opseg“ ekonomista Gorana Vukšića, objavljenom 2000. godine u časopisu Financijska teorija i praksa, iz zemlje je samo tijekom 1998. i 1999. izašlo 914 milijuna dolara. Vukšić je pritom koristio znanstvenu metodu usporedbe novčanih tokova, koja je osim standardnih prebacivanja novca u inozemne banke zbog nestabilnosti domaćih banaka, uključivala i procjene fiktivnih poslovnih ugovora kako bi se prikrili izvori, stvarni iznosi i dobitnici u tim transakcijama.
Iako je Vukšić ustanovio da je između 1995. i 1998. godine u Hrvatsku više novca ušlo nego izašlo, znakovito je da 1999. godine, uoči promjene vlasti 2000. godine, dolazi do pojačanog iznosa kapitala iz zemlje, što on dovodi u vezu sa najavljenom revizijom pretvorbe i privatizacijom. Kasnijih istraživanja nije bilo, kao niti propitivanja porijekla imovine stečene za vrijeme rata i poraća i javno izražene potrebe da se utvrdi koliko je novca izneseno iz zemlje.
U drugim tranzicijskim državama izvlačenju kapitala iz zemlje također se nije pridavao veći značaj sve dok nije došlo do promjene vlasti koja nije bila samo „kozmetička“. U Rusiji, primjerice, tek je dolaskom Vladimira Putina na čelo države ozbiljno otvoreno pitanje izvoza kapitala u inozemstvo, pa se, primjerice, utvrdilo da je između 1996. i 2001. godine iz te države izneseno oko 90 milijardi dolara. Više se nije znalo što je čemu uzrok - je li kolaps bankarskog sustava u Rusiji 1998. godine posljedica iznosa kapitala iz zemlje ili je kapital počeo bježati zbog posrnulih banaka. Ali, nitko nema dvojbe oko toga da je zaustavljanje odliva kapitala iz te zemlje pod Putinom, stabiliziralo njezinu ekonomiju i dovelo do preporoda Rusije koji je toliko puta opjevan, ali sada i zaustavljen zbog međunarodnih sankcija Moskvi koje stimuliraju novo iznošenje kapitala iz zemlje. Što se, uostalom, sankcijama koje su SAD i saveznici nametnuli Rusiji, i htjelo postići.
Međunarodni monetarni fond, inače, bijeg kapitala iz jedne ekonomije definira kao sve vidove otjecaja kapitala koji premašuju normalno prebacivanje kapitala u skladu sa strategijom diversifikacije međunarodnog portfelja. Drugim riječima, prirodno je, sa stajališta međunarodnih financijskih transakcija i monetarne stabilnosti država, da kapital otječe iz zemlje. No, postoji i ozbiljan poremećaj tog fenomena kada, prema metodologiji MMF-a, novac i imovina odlaze pojačano iz raznih razloga (kriminal, porezna utaja, politička situacija), a među te razloge, iako ih Fond izričito ne navodi, može spadati i sprega središnje banke i izabranih vlasnika banaka koji budzašto dobiveni novac prebacuju u inozemstvo.
Za MMF je prirodno da kapital otječe iz zemlje (FOTO: imf.org)
Osim iz Ukrajine, spomenutom spregom državne institucije koja tiska novac i odabranih vlasnika banaka, novac je iznošen i iz Rusije, ali, zacijelo, i iz drugih tranzicijskih zemalja. Službeni izvori u Rusiji s početka 2000-tih govorili su o oko 650 milijuna dolara koji su iz emisije središnje banke preko propalih privatnih banaka završili u inozemstvu. Među „ine razloge“ pretjeranog iznošenja kapitala iz jedne zemlje spadaju i fiktivni i prenapuhani ugovori pomoću kojih vlasnici i menadžeri poduzeća iznose novac „na sigurno“, „napuhane“ uvozne cijene, portfeljna ulaganja, likvidacije tvrtki u inozemstvu u koje je prethodno uložen novac.
Poseban slučaj je Srbija, iz koje je kapital za vrijeme sankcija protiv Miloševićevog režima iznošen s državnim blagoslovom kako bi se zemlja održala pod sankcijama. Kako je sve to rađeno bez pravog nadzora i kontrole, nakon demokratskih promjena u Srbiji baratalo se s raznim ciframa koje su devedesetih ostale u inozemstvu, nikada nisu vraćene u zemlju i praktički pokradene. Govorilo se o milijardama dolara tako sklonjenog novca iz Srbije, pogotovo na računima ciparskih banaka, ali nikada ništa nije pronađeno i vraćeno u zemlju.
Srbija se na koncu zadovoljila naplatom poreza na ekstra profit najvećim poduzetnicima za koje se ustanovilo da su dobivali povoljne kredite iz tzv. primarne emisije Narodne banke kao krajnjeg izvora. Pa iako tako dobiven novac nisu iznijeli iz Srbije, oporezovani tajkuni platili su nekih 150 milijuna eura ekstra dadžbina, na što se s ove strane Dunava gledalo s podsmijehom iako nešto takvo u Hrvatskoj nije ni pokušano.
Zanimljivo je da značajan pad BDP-a u svim tranzicijskim zemljama nakon što su one prešle na tržišnu privredu - u Hrvatskoj, recimo, BDP je postratne 1997. godine još uvijek bio 71 posto BDP-a iz 1989. godine - nikada nije dovođen, makar u simboličnu, vezu s „odljevom kapitala“ na Zapad. Tim fenomenom, ali za sve zemlje svijeta, bavi se američka nevladina organizacija Global Financial Integrity (GFI) koja objavljuje godišnje pokazatelje o ilegalnom odljevu kapitala. Posljednji podatak GFI-a za Hrvatsku odnosi se na 2014. godinu i govori o 36 milijuna dolara prebačenih iz domaće ekonomije u inozemstvo raznim transakcijama koje prikrivaju porijeklo novca, njegove vlasnike ili konačne adrese. Isti izvor raspolaže s procjenom da je između 1991. i 2011. godine iz Hrvatske povučeno oko petnaest milijardi dolara. Za razliku od spomenutog Vukšićevog istraživanja, GFI uračunava i procjene transakcija koje su povezane s trgovinom narkotika, oružja i traffickinga. Dakle, u svakom slučaju radi se o nemalim iznosima pa bi možda netko u europskoj Hrvatskoj mogao to uzeti u obzir.
lupiga
