Otkrili smo Ahilovu petu koronavirusa, potvrdio je javnosti jučer naš vrhunski znanstvenik, direktor Instituta za biokemiju u Frankfurtu i profesor na Goethe sveučilištu Ivan Đikić.

Taj veliki uspjeh kao ekskluzivu najavio je profesor Đikić još u ponedjeljak, na Zoom konferenciji Međunarodnog znanstvenog savjeta Sveučilišta u Rijeci, čiji je član, a koje je raspravljalo o »Visokom obrazovanju i znanosti u doba ‘nove normalnosti’«.

Kad bismo svima razumljivim jezikom pokušali objasniti što su to svojim danonoćnim dvomjesečnim radom znanstvenici u devet povezanih laboratorija učinili za čovječanstvo zatečeno pandemijom, rekli bismo da su otkrili slabe točke virusa te našli mehanizme kojima mogu na njega djelovati, blokirati ga i »pogađati«.

A to je preduvjet za izradu lijeka kojom bi se ublažili simptomi COVID-19 i smanjila smrtnost kod oboljelih. Dok se ne pronađe cjepivo, jedino efikasno oružje u borbi protiv koronavirusa, a za to će prema procjenama znanstvenika trebati barem godinu dana, možemo raditi na istraživanju novih lijekova i stimulirati naš imunološki sustav kako bismo zajednički mogli prekinuti ciklus širenja virusa.

U američkoj bolnici već se provode klinička ispitivanja odobrenog lijeka Famotidina, a otkrića Đikićevog tima već su naišla na velik odjek i interes ne samo u Americi.

– Početna ideja kada sam započinjao projekt bila je da ćemo teško pronaći dobar lijek ako ne upoznamo svog neprijatelja iznutra, tj. CoV2 virus i njegov životni ciklus na molekularnoj razini, pojašnjava profesor Đikić, i dodaje:

»Pokazali smo da uistinu u ljudskim stanicama postoje dva učinka: sprečavanje izlaska virusa iz stanica i širenja virusa, te poticanje interferonskog puta koji je važan za antivirusni imunološki odgovor. Takva strategija dvostrukim djelovanjem jednog lijeka može promijeniti način liječenja COVID-19 bolesti jer djeluje pozitivno na imunološki odgovor, ali i blokira Ahilovu tetivu virusa«.

Takva vijest iz prve ruke bila bi ekskluziva u najvećim zemljama svijeta koje bi već sada donosioca kandidirale za Nobelovu nagradu. Jedino je u Hrvatskoj sve drugo važnije od Đikića, radilo se o datumu parlamentarnih izbora ili o tome koliko će nogometnih ekipa sljedeće godine igrati Prvu ligu.

Naravno, profesoru Ivanu Đikiću ne treba pljesak na otvorenoj sceni, niti ovdašnje tapšanje po ramenu. On nalazi vremena pojavljivati se u javnosti unatoč svim svojim ostalim poslovima, jer to smatra obavezom znanstvenika u koje su u ovom prijelomnom trenutku uprte oči cijelog ljudskog roda, vjerojatno kao nikada do sada.

Svijet vrlo dobro zna tko je Ivan Đikić te njegovo znanje i talent honorira u ruke povjerenim mu institucijama koje onda i mogu polučiti ovakve prestižne rezultate. Prošle godine Američka akademija znanosti i umjetnosti izabrala je prof. dr. sc. Ivana Đikića za svoga člana, u skladu s vizijom osnivača da njeguje svaku umjetnost i znanost koje mogu unaprijediti čovječanstvo.

Ivan Đikić tako se našao u društvu više od 250 dobitnika Nobelove i Pulitzerove nagrade, a nakon filozofa Jürgena Habermasa, drugi je član te ugledne institucije s Goethe sveučilišta!

Svjetski ugled ništa ne znači u ovom našem malom mračnom vilajetu, pa je opće poznato da za Ivana Đikića nije bilo mjesta u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, što ama baš ništa ne govori o njemu, ali kazuje sve o HAZU-u. Prije će Damir Boras ući u kraljevstvo nebesko nego li Ivan Đikić proći kroz akademijine uši. Dok god tome bude tako, Hrvatska se neće izdignuti iz tog svog stoljetnog predziđa dok će njezini najbolji sinovi i kćeri, uz sveopće divljenje, savladavati i najteže prepreke i izazove.

Oni bez problema pogađaju Ahila u petu, dok se ovdje još uvijek utrkujemo s kornjačom. I uvjerljivo gubimo.