Valjak i njihova glazba bili su nerazdvojni dio naših života. Aki Rahimovski i Husein Hus Hasanefendić nisu samo definirali i u dobroj mjeri oblikovali hrvatski rock-mainstream, nego su ga pretvorili u održivu kategoriju – toliko održivu da je kvaliteta njihova opusa zahvatila nekoliko generacija
Premda su njegove ploče nerazdvojni dio mojeg profesionalnog (katkad i privatnog života) Akija sam susreo samo dvaput. Prvi put posve slučajno, na pustoj, vreloj zagrebačkoj ulici, usred ljetnog dana – mogla je biti 1976. ili ‘77, negdje u vrijeme drugog albuma Parnog valjka. Gotovo smo se sudarili na uglu Mihanovićeve i Gundulićeve: rock-zvijezda u usponu i osmoškolac koji je tek počinjao slušati ploče. Duge crne kose, u trapezicama i klompama, bio je u očitoj žurbi. U jednoj je ruci nosio torbu ili manji kofer, teško se sjetiti, no unatoč omanjem rastu djelovao je poput dvometraša. Uostalom, iz vizure dječaka obožavatelja, svaki rock-frontmen jednostavno mora biti visok, viši od drugih, veći od života.
Drugi put sreli smo se sredinom devedesetih na Hrvatskoj televiziji, na generalnoj probi za snimanje emisije Dobri ljudi – angažirali su me ondje kao glazbenog suradnika. Poput svih gostiju, Valjak je nastupio uživo i već je na probi bilo jasno da je riječ o vrhunski uigranoj ekipi: svirali su onako kao što drugi ljudi dišu, prirodno i lako, poput dobro nauljena stroja. U improviziranom kafiću u backstageu s Akijem sam izmijenio nekoliko neobaveznih rečenica, vjerojatno o općim mjestima svjetskog rocka na kojima smo obojica formirali ukuse.
U međuvremenu, Valjak i njihova glazba, kako se to lijepo kaže, bili su nerazdvojni dio naših života. I doista jesu. Bez obzira na to jeste li ih voljeli ili samo cijenili kolektivno umijeće, njihov je doprinos domaćoj rock-glazbi golem: Aki Rahimovski i Husein Hus Hasanefendić nisu samo definirali i u dobroj mjeri oblikovali hrvatski rock mainstream, nego su ga pretvorili u održivu kategoriju – toliko održivu da je kvaliteta njihova opusa zahvatila nekoliko generacija. Čini se da je Akijev vokal dopirao iz svih urbanih zvučnika, uvijek i svagdje. Ako je Hus njihov kreativni motor, duh-pokretač, onda je Rahimovski od albumskog prvijenca Dođite na show do posljednjeg tona bio emotivni okidač benda, prednji čovjek kakva su mogli samo poželjeti.
Od Skopja do Zagreba
Rođen je 1955. u Nišu, ali je karijeru započeo u Skopju, kamo se preselio s obitelji, odrastajući uz oca profesora glazbe. I sam je pohađao glazbenu školu izučavajući klavir i pjevanje, ali nije dugo trebalo da se priključi lokalnoj rock-sceni. Bio je DJ, a poslije se u ulozi orguljaša pridružio sastavu Krvna braća. Kad je u sklopu tada ugledna festivala Boom 1975. njegova iduća grupa Torr nastupila u Zagrebu, zapazio ga je domišljati rock-impresario Vladimir Mihaljek; s Husom i drugim gitaristom Juricom Pađenom u postavi, Miha je upravo okupljao Valjak kao svojevrsni „zagrebački odgovor na fenomen Bijelog dugmeta“. Bio je to potez života – Akijeva karizma perfektno se uklopila u početnu mješavinu plesnog boogieja na tragu grupe Status Quo, post-glam-rock-estetike i ambicioznih konceptualnih zamisli – primjerice, onoj o usponu i padu imaginarnog rock-orkestra Ludi šeširdžija i jahači rumene kadulje. U vrijeme prvih radova primali su udarce kritike slijeva i zdesna, sve do trećeg LP-a Gradske priče iz 1979, kad je postalo očito da članovi benda ubrzano sazrijevaju u osobnom i umjetničkom, profesionalnom smislu.
U tom razdoblju, do sredine osamdesetih, kad je zgusnuta izmjena svjetskih trendova od njih zahtijevala sposobnost brze adaptacije, Aki se u svim konfiguracijama i postavama dokazao kao pouzdana prednja točka benda: njegova hrapava osjećajnost podjednako je dobro funkcionirala u sirovim novovalnim agitacijama (Ulične tuče), u klasičnim rokerskim sličicama istrgnutima iz zagrebačke svakodnevice (Oaza), u popu i doo-wopu (Kao ti, Glavnom ulicom) i ledenom eighties-funku (Isti smo).
Himne o izgubljenoj mladosti
No balade su se pokazale njihovim – i njegovim – glavnim adutom: počelo je sa šarmantnom Predstavi je kraj, da bi se na tom polju, malo-pomalo, posve usavršili. Skladbe kao što su Stranica dnevnika, Pusti nek traje ili Nemirno more, nisu samo dobro napisane, odsvirane i producirane. Bez Akijeve egzekucije njihov emocionalni učinak bio bi bitno umanjen, gotovo prepolovljen. U kasnijim etapama rada – recimo, na albumu Zastave – kad je grupa potpuno izgradila vlastiti svijet neovisan o vanjskim utjecajima i trendovskim imperativima, Husovu autorsku refleksivnost, rezigniranost, nostalgiju, tjeskobu i (sve rjeđi) optimizam Aki je artikulirao savršeno, s toplinom i razumijevanjem najboljeg prijatelja. Svaki album bio je novi dokument njihova sazrijevanja, a pjesme su im sve više nalikovale himnama o izgubljenoj mladosti.
No ako je u studiju bio iznimno dobar, Rahimovski se u punoj raskoši predstavljao tek na pozornici, dajući se publici bez ostatka. Ovisno o pojedinoj pjesmi, znao je biti promukli šaptač ili eksplozivni vikač, no u cjelini Aki se stalno razvijao u gabaritima stare škole. Bio je možda najspontaniji frontmen rođen na domaćoj bini. Njegova scenska pokretljivost, dinamika, sugestivnost i sposobnost komuniciranja s publikom neusporedivi su s konkurencijom; u mladosti je učio od najboljih, ponajviše od Micka Jaggera, ali s vremenom izgrađuje vlastiti stil, oslanjajući se na ostavštinu klasičnog rocka 60-ih i 70-ih, s punim emocionalnim nabojem i jedva uočljivom crtom (auto)ironije. Album Bez struje – Live In ZeKaeM, snimljen u unplugged-formatu, jedan je od najimpresivnijih koncertnih albuma u povijesti domaće diskografije.
Iako pozamašan opus Parnog valjka nipošto nije jednoznačan, njegov središnji tematski okvir određen je motivom neizbježnog prolaska, žalom za prohujalim i vedrijim vremenima. Nije slučajno da su Pjesmu o starosti napisali u ranim dvadesetim godinama, u proljeće karijere.
U tom kontekstu Akijev iznenadni i prerani odlazak nosi dodatnu težinu, osobito za one koji u opusu Valjka – usprkos njegovim bezvremenskim obilježjima – uočavaju duboko urezan generacijski kod. „Izgubili smo brata i prijatelja“, podsjeća ovih dana potreseni Hasanefendić. I doista, otišao je jedan od naših, ma što to komu značilo. Pjevač koji je znao artikulirati ne samo Husove osjećaje nego (kako to obično i bude u najboljim pop-pjesmama) i osjećaje svih nas. Učiniti ih univerzalnima. A to ne može svatko.
