Mnogi nisu pratili povijest antiruske histerije, koja seže u vrijeme govora ruskog predsjednika iz veljače 2007. na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu, kojega su mnogi nazvali "legendarnim", dok ga je BBC nazvao povratkom u "Hladni rat". Tada je Zapad odredio kurs "nove-stare" politike prema Moskvi i danas smo tu gdje jesmo, na pragu novog sukoba s Rusijom, koji je trenutno "zamrznut" u Ukrajini i svim oružjima se vodi u Siriji
Nakon američkih prijetnji da će Siriju napasti krstarećim projektilima, ruski general Igor Konašenkov je izjavio kako će u slučaju agresije svi projektili i zrakoplovi iznad Sirije,odnosno teritorija kojeg pod nadzorom drži sirijska vlada, biti smatrani za izravnu prijetnju ruskoj vojsci i bit će oboreni. Rusija je jučer, može se tako reći, uvela zonu zabrane leta i vojnih aktivnosti američkoj koaliciji nad spomenutim područjima i sirijskoj vojsci dala zeleno svjetlo za čišćenje ostatka zemlje od terorista.
Češki politolog i bivši senator Jiří Vyvadil je komentirao sukob između Zapada i Rusije i zaključio "kako glavna tema više nije Ukrajina, nego Sirija i da ruski predsjednik Vladimir Putin neće dozvoliti da Assad padne, jer će s njim propasti i svi Putinovi napori da uravnoteži svijet".
"Nakon pada Berlinskog zida je došlo do izuzetnog razdoblja potpune slobode i sloge među narodima. Istok je bio osvojen zapadnim modelom, koji se smatrao za nešto anđeosko, lijepo i humano. Taj su model, neko vrijeme, usvojili čak i u Rusiji, ali su liberalni ekonomisti proveli ultraliberalne politike i Rusija je za vrijeme Jeljcina doživjela kolaps, tako da liberali tamo sada nemaju nikakve šanse", piše Jiří Vyvadil za češki "Parlamentní listy".
"Neosporno je da je došlo do značajnih promjena. Od društva koje je patilo od oskudica i nedostataka, postali smo društvo koje ima pristup gotovo svemu. Naravno, prvi koji su pozdravili promjene su bili oni koji su dobili priliku otići u inozemstvo na odmor ili putovanja.
Danas vjerojatno imamo najviše trgovačkih centara i benzinskih postaja po glavi stanovnika no ikada. Prije je to bilo čudo, a sada je uobičajeno. Istina, treba napomenuti da je činjenica da se sve to u "komunističkoj" Kini dogodilo deset puta brže i, naravno, danas se većina nas ne može usporediti s kineskom srednjom klasom, a da ne spominjemo visoku. Tako se češki trgovci često klanjaju kad Kinezi dođu kod njih u shopping. Sa stajališta konkurentnosti, Kina je bez premca.
A, da ne govorimo o primjeni naprednih tehnologija u svim sektorima i industrijama. Kapitalizam, kojim upravlja Kineska komunistička partija, puno je progresivniji od našeg i puno više pozornosti pridaje socijalnoj strani.
No dobro. Ni mi ne umiremo. Oko deset posto stanovništva danas živi daleko bolje nego što bi živjeli da se nije promijenio sustav. Još 20% ljudi živi tek malo bolje, njih 40% "tako-tako", a 30% gore nego prije. No, moj članak ne govori o tome, jer u pozadini onoga kako smo živjeli i živimo postoji temeljna i posebno važna stvar.
Pitanje je kako se Zapad ponaša i kakve će posljedice biti. Gdje imamo podršku, a gdje ćemo ga mrziti do smrti, kako nam može pomoći i kako nas može ubiti na milijune.
Naravno, Putin je u jednome bio u pravu. Raspad Sovjetskog Saveza bio je snažna globalna geopolitička katastrofa, iako se u različitim sferama očituje na različite načine. Dakle, danas gledamo izazove s kojima se suočavaju srednjoazijske republike, koje su pune islamističkih militanata.
Putin ih je obuzdao, ali lokalni, čak i autoritarni čelnici, ne mogu se s njima nositi. Nažalost, potpuno je jasno, da je bilo Sovjetskog Saveza ne bi bilo ni rata u Iraku, ne bi bilo rata u Libiji, ne bi bilo „humanitarnog“ bombardiranja Jugoslavije, a to je ono o čemu želim nešto reći", nastavlja Jiří Vyvadil.
"Iako sam im uvijek bio nesklon, moram priznati da su sekularne autoritarne vođe, naravno, često uz pomoć terora, iskorjenjivale islamski terorizam dok je bio još u povojima. Danas se to ne događa, ljudi se boje za vlastite sudbine, a Zapad je sam sebi zapečatio sudbinu.
Naravno, Sovjetski Savez je morao biti uništen, jer kao centar nije razumio istinu koju su prepoznali Kinezi i danas učinkovito upravljaju kapitalizmom, koji im jamči gospodarski rast od oko deset posto za nekoliko desetljeća i promijenio je cijelo kinesko carstvo, a s njim cijeli svijet.
Sovjetsko centralno planiranje je tjeralo po svome do zadnjeg vijka, sve dok se ispostavilo da više ne funkcionira. Zbog toga smo ostali i bez vijaka, pa čak i bez toaletnog papira. Dakle, Sovjetski Savez, kao i naš sustav u Češkoj, bio je osuđen na neuspjeh.
Tada je Zapad došao na ideju kako je, na čelu sa Sjedinjenim Državama, pobijedio i da ima pravo diktirati uvjete u svijetu.
Povijest je trebala završiti. "Go west…"
Tada je bilo časnih političara, pa čak i zrelih i mudrih, koji su znali da ne treba pogoršavati probleme. Francois Mitterrand, Jacques Chirac, Helmut Schmidt, Gerhard Schroeder, Nicolas Sarkozy i Helmut Kohl su znali da je Rusija, iako oslabljena za vrijeme Jeljcina, ipak dio Europe i da Rusiju treba tretirati s poštovanjem.
Možda ne zato što je Jeljcin zaslužio to poštovanje, nego zato što je Rusija nepobjediva, a od XVII stoljeća, možda i prije, bila je sastavni, a ponekad i najvažniji dio Europe.
No, svi su mudri državnici otišli i došle su budale koje predvode Angela Merkel i Francois Hollande, slabići koji su zaboravili da su Hitler i Napoleon poraženi i da su "umrli" baš u Rusiji.
Na Zapadu se rodila besmislena ideja da će uspjeti zdrobiti Rusiju, uništiti je i od nje stvoriti samo regionalnu silu, kao što često ponavlja dobitnik Nobelove nagrade za mir Barack Obama i druge budale. Čuti to od njega je zaista smiješno.
Danas nema bespomoćnije zemlje od Sjedinjenih Država, koje su na kraju svoje vladavine. Redovito pucanje po svom stanovništvu od strane policije kao da se pretvara u vrstu američke zabave.
Zemlja je podijeljena na republikance i demokrate, zbog čega nastaju antagonizmi, odnosno proturječnosti koje se mogu prevladati samo pokretanjem oštrih, možda čak i nasilnih sukoba.
U Americi rasizam nikada nije bila tako jak. Obamu vjerojatno sluša državni tajnik Kerry, ali mu se Pentagon u potpunosti odbio pokoravati. U Pentagonu, naravno, žele hitnu vojnu konfrontaciju s Rusijom, tako da budući predsjednik neće imati izbora nego nastaviti rat.
Hoćemo li krenuti putem mira?
I ovdje smo konačno došli do srži stvari. Gdje je prekretnica na kojoj će se odlučiti kako će svijet ići dalje? Sada je pitanje hoćemo li se vratiti u razdoblje prije 1990. godine, ili ćemo krenuti putem mira.
Porošenko bi, naravno, želio da ključnu ulogu ima Ukrajina. No, kako razgovarati o toj zemlji, koju su uništile nevjerojatne i neostvarive ambicije njenih političara. Govoriti o Ukrajini naprosto nema smisla.
Ključ nije u Ukrajini, nego naprotiv, u Siriji, zemlji u koju su donekle uključene sve stalne članice Vijeća sigurnosti - Rusija, Kina, SAD, Francuska i Velika Britanija, ali i gdje su se uplele regionalne i financijske sile - Turska, Saudijska Arabija, Iran, Izrael i Katar.
Pobjednici u ukupnom sukobu u Siriji će značajno ojačati svoju regionalnu i međunarodnu poziciju.
Od 1990. godine su glavne metode Amerikanaca i njihovih saveznika bile nasilne vojne operacije, koje su bile povezane sa svrgavanjem šefova država.
Nakon što je svrgnut Sadam Hussein, sada je Irak opustošeno carstvo, s jedne strane, a izvor islamističkog ekstremizma s druge strane.
Čini se da je je tamo bilo tri milijuna smrtnih slučajeva. Tako kaže britansko istražno izvješće.
Osobito strašna je bila američka akcija u Egiptu, zemlji čiji je bivši predsjednik Hosni Mubarak možda imao najviše dodirnih točaka u odnosima sa Zapadom. "Arapsko proljeće" je pomelo i njega.
Nakon nekog vremena smo slušali Baracka Obamu i njegov govor u kojem veliča Muslimansko bratstvo i njihovog, predsjednika Mursija.
No, Egipćani nisu idioti i načelnik Glavnog stožera Abdel Fattah Al-Sisi je postupio ispravno i svrgnuo i Muslimansko bratstvo i Mursija s vlasti.
Bashar Al-Assad od ljubimca Zapada do omraženog diktatora
Čak i tada, kada je bilo sukoba na Trgu Tahrir u Kairu, događaje je, naravno, gledao mladi prozapadni sirijski predsjednik Bashar Al-Assad.
Ranije je on bio medijski ljubimac, rado prihvaćen od Zapada. Crveni tepih, Sarkozy koji ga ljubi u oba obraza, stažiranje na engleskom sveučilištu, a tu je i Assadov odličan engleski jezik. On je bio engleski gospodin u svakom pogledu. Osim toga, on ima ima prelijepu civiliziranu ženu, Europljanku...
Kada je "Arapsko proljeće" došlo u Siriju, Assad nije ni trebao podatke svojih obavještajnih službi. Bilo mu je dovoljno gledati televiziju. Kada su Sjedinjene Države svrgnule Mubaraka, sakrile su se iza kore od banane. Assad je znao da se mora boriti i spriječiti Obojenu revoluciju koja je podržana od strane Amerikanaca.
Boreći se protiv islamista, morao je biti još nasilniji od njih.
Naravno, njegovi ljudi su također bili okrutni, ali bi bilo još puno gore da nisu bili takvi.
Sve bi to davno završilo da Zapad nije počeo da na svaki način podržavati islamske teroriste, što čini do danas“, pojašnjava češki politolog i bivši senator Jiří Vyvadil.
"U jednom je trenutku Zapad napravio istu stratešku pogrešku kao Adolf Hitler. Krenuo je u napad, vjerujući u siguran uspjeh, unatoč nemoći zapadne Europe. Europa već dugi niz godina nije bila Treći Reich.
No, sve je oduvijek privlačila Rusija: Napoleona, Hitlera, Merkel, Camerona, a sada Johnsona. Svi oni misle da je Rusija kolos na staklenim nogama, i žele je napasti. I Hitler je, hvala Bogu, napao Rusiju.
Ispričavam se prijateljima iz Rusije zbog ovog "hvala Bogu", ali da je nije napao, moguće je da bi cijela Europa sada bila nacistička, a mi Česi bi živjeli u Sibiru,... u najboljem slučaju. Baš kao što su Napoleon i Hitler napali Rusiju, napadaju je Obama i Merkel. Možda su htjeli oslabiti i poniziti Rusiju preko Ukrajine, ponižavati...
Kratkovidne osobe tako čine. Da nisu pokušali isprovocirati Putina i da ga nisu pokušali uništiti pomoću Ukrajine, on možda i ne bi intervenirao u Siriji.
Jadno brbljanje o Putinovoj izolaciji iz usta Obame je neizbježno dovelo do jedinog mogućeg rješenja: "Krim nam sada nije dovoljan. Moramo početi ispunjavati naše obveze kao saveznici."
I dogodila se Sirija.
Prošlo je godinu dana od kada je Vladimir Putin 2015. govorio na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, gdje je opisao stanje u svijetu i koje greške čini Zapad.
Prije godinu dana je Putin rekao da Rusija počinje s radom u Siriji. Naravno, razloga za to je bilo, ali jedan od njih je i činjenica da je ruski predsjednik odbio, kao školarac i dalje polagati račune i izvještavati tamo neku Normandijsku komisiju o stanju u Ukrajini.
Glavna tema više nije Ukrajina, nego Sirija.
Za razliku od Ukrajine, gdje će, zapravo, biti dovoljno da na čelo države dođu novi i razboriti ljudi, koji će u sklopu normalnih dobrosusjedskih odnosa ponovno početi surađivati s Rusijom, posebno u gospodarstvu, Sirija je postala istinski međunarodni problem.
Ako Vladimir Putin dozvoli da Assad padne, svi njegovi napori da uravnoteži svijet će propasti... Dakle, radi se o životnom djelu, a ne o osobi u liku Bashara Al-Assada.
Stvar je u tome da, po prvi put u četvrt stoljeća, čelnik države, za kojeg su SAD i Zapad odlučili da mora biti svrgnut, neće biti uništen.
Možda mnogi ne razumiju važnost ovog događaja. No, u određenom smislu, to može biti novi "pad Berlinskog zida", ali nakon kojeg više neće biti rata u Iraku, Libiji, humanitarnog bombardiranja Jugoslavije, niti potpore teroristima u drugim zemljama... Zavladat će zaista mir. Ponavljam. Mir! ", zaključuje češki politolog i bivši senator Jiří Vyvadil.
U ovom kontekstu i uspostavi zone zabrane leta nad Sirijom treba reći i da se oglasio Izrael koji je od Rusije tražio jamstva za njihove zračne snage i da ruska protuzračna obrana neće djelovati protiv izraelskih zrakoplova. Nakon odgovora generala Konašenkova Washingtonu da će obarati sve projektile američke koalicije nad Sirijom i priopćenja Glavnog stožera Izraela, koji od Moskve traži jamstva, čini se da smo zaista na prekretnici sukoba u Siriji i sada je jasno da Putin neće dopustiti da Assad padne, jer to ujedno znači i propast svih njegovih dugogodišnjih napora da se ovaj svijet dovede u ravnotežu prihvatljivu za sve.
Tri govora zbog kojih smo "dužni" mrziti Vladimira Putina (Prvi dio)
Tri govora zbog kojih smo "dužni" mrziti Vladimira Putina (Drugi dio)
Rusija će obarati američke projektile iznad Sirije – Gen. Konašenkov: „Amateri još uvijek vjeruju da za Rusiju postoje nevidljivi zrakoplovi“
Novi sustavi S-300VM su u Siriji – Rusija će u slučaju američke agresije braniti Damask
AMSI
Nakon američkih prijetnji da će Siriju napasti krstarećim projektilima, ruski general Igor Konašenkov je izjavio kako će u slučaju agresije svi projektili i zrakoplovi iznad Sirije,odnosno teritorija kojeg pod nadzorom drži sirijska vlada, biti smatrani za izravnu prijetnju ruskoj vojsci i bit će oboreni. Rusija je jučer, može se tako reći, uvela zonu zabrane leta i vojnih aktivnosti američkoj koaliciji nad spomenutim područjima i sirijskoj vojsci dala zeleno svjetlo za čišćenje ostatka zemlje od terorista.
Češki politolog i bivši senator Jiří Vyvadil je komentirao sukob između Zapada i Rusije i zaključio "kako glavna tema više nije Ukrajina, nego Sirija i da ruski predsjednik Vladimir Putin neće dozvoliti da Assad padne, jer će s njim propasti i svi Putinovi napori da uravnoteži svijet".
"Nakon pada Berlinskog zida je došlo do izuzetnog razdoblja potpune slobode i sloge među narodima. Istok je bio osvojen zapadnim modelom, koji se smatrao za nešto anđeosko, lijepo i humano. Taj su model, neko vrijeme, usvojili čak i u Rusiji, ali su liberalni ekonomisti proveli ultraliberalne politike i Rusija je za vrijeme Jeljcina doživjela kolaps, tako da liberali tamo sada nemaju nikakve šanse", piše Jiří Vyvadil za češki "Parlamentní listy".
"Neosporno je da je došlo do značajnih promjena. Od društva koje je patilo od oskudica i nedostataka, postali smo društvo koje ima pristup gotovo svemu. Naravno, prvi koji su pozdravili promjene su bili oni koji su dobili priliku otići u inozemstvo na odmor ili putovanja.
Danas vjerojatno imamo najviše trgovačkih centara i benzinskih postaja po glavi stanovnika no ikada. Prije je to bilo čudo, a sada je uobičajeno. Istina, treba napomenuti da je činjenica da se sve to u "komunističkoj" Kini dogodilo deset puta brže i, naravno, danas se većina nas ne može usporediti s kineskom srednjom klasom, a da ne spominjemo visoku. Tako se češki trgovci često klanjaju kad Kinezi dođu kod njih u shopping. Sa stajališta konkurentnosti, Kina je bez premca.
A, da ne govorimo o primjeni naprednih tehnologija u svim sektorima i industrijama. Kapitalizam, kojim upravlja Kineska komunistička partija, puno je progresivniji od našeg i puno više pozornosti pridaje socijalnoj strani.
No dobro. Ni mi ne umiremo. Oko deset posto stanovništva danas živi daleko bolje nego što bi živjeli da se nije promijenio sustav. Još 20% ljudi živi tek malo bolje, njih 40% "tako-tako", a 30% gore nego prije. No, moj članak ne govori o tome, jer u pozadini onoga kako smo živjeli i živimo postoji temeljna i posebno važna stvar.
Pitanje je kako se Zapad ponaša i kakve će posljedice biti. Gdje imamo podršku, a gdje ćemo ga mrziti do smrti, kako nam može pomoći i kako nas može ubiti na milijune.
Naravno, Putin je u jednome bio u pravu. Raspad Sovjetskog Saveza bio je snažna globalna geopolitička katastrofa, iako se u različitim sferama očituje na različite načine. Dakle, danas gledamo izazove s kojima se suočavaju srednjoazijske republike, koje su pune islamističkih militanata.
Putin ih je obuzdao, ali lokalni, čak i autoritarni čelnici, ne mogu se s njima nositi. Nažalost, potpuno je jasno, da je bilo Sovjetskog Saveza ne bi bilo ni rata u Iraku, ne bi bilo rata u Libiji, ne bi bilo „humanitarnog“ bombardiranja Jugoslavije, a to je ono o čemu želim nešto reći", nastavlja Jiří Vyvadil.
"Iako sam im uvijek bio nesklon, moram priznati da su sekularne autoritarne vođe, naravno, često uz pomoć terora, iskorjenjivale islamski terorizam dok je bio još u povojima. Danas se to ne događa, ljudi se boje za vlastite sudbine, a Zapad je sam sebi zapečatio sudbinu.
Naravno, Sovjetski Savez je morao biti uništen, jer kao centar nije razumio istinu koju su prepoznali Kinezi i danas učinkovito upravljaju kapitalizmom, koji im jamči gospodarski rast od oko deset posto za nekoliko desetljeća i promijenio je cijelo kinesko carstvo, a s njim cijeli svijet.
Sovjetsko centralno planiranje je tjeralo po svome do zadnjeg vijka, sve dok se ispostavilo da više ne funkcionira. Zbog toga smo ostali i bez vijaka, pa čak i bez toaletnog papira. Dakle, Sovjetski Savez, kao i naš sustav u Češkoj, bio je osuđen na neuspjeh.
Tada je Zapad došao na ideju kako je, na čelu sa Sjedinjenim Državama, pobijedio i da ima pravo diktirati uvjete u svijetu.
Povijest je trebala završiti. "Go west…"
Tada je bilo časnih političara, pa čak i zrelih i mudrih, koji su znali da ne treba pogoršavati probleme. Francois Mitterrand, Jacques Chirac, Helmut Schmidt, Gerhard Schroeder, Nicolas Sarkozy i Helmut Kohl su znali da je Rusija, iako oslabljena za vrijeme Jeljcina, ipak dio Europe i da Rusiju treba tretirati s poštovanjem.
Možda ne zato što je Jeljcin zaslužio to poštovanje, nego zato što je Rusija nepobjediva, a od XVII stoljeća, možda i prije, bila je sastavni, a ponekad i najvažniji dio Europe.
No, svi su mudri državnici otišli i došle su budale koje predvode Angela Merkel i Francois Hollande, slabići koji su zaboravili da su Hitler i Napoleon poraženi i da su "umrli" baš u Rusiji.
Na Zapadu se rodila besmislena ideja da će uspjeti zdrobiti Rusiju, uništiti je i od nje stvoriti samo regionalnu silu, kao što često ponavlja dobitnik Nobelove nagrade za mir Barack Obama i druge budale. Čuti to od njega je zaista smiješno.
Danas nema bespomoćnije zemlje od Sjedinjenih Država, koje su na kraju svoje vladavine. Redovito pucanje po svom stanovništvu od strane policije kao da se pretvara u vrstu američke zabave.
Zemlja je podijeljena na republikance i demokrate, zbog čega nastaju antagonizmi, odnosno proturječnosti koje se mogu prevladati samo pokretanjem oštrih, možda čak i nasilnih sukoba.
U Americi rasizam nikada nije bila tako jak. Obamu vjerojatno sluša državni tajnik Kerry, ali mu se Pentagon u potpunosti odbio pokoravati. U Pentagonu, naravno, žele hitnu vojnu konfrontaciju s Rusijom, tako da budući predsjednik neće imati izbora nego nastaviti rat.
Hoćemo li krenuti putem mira?
I ovdje smo konačno došli do srži stvari. Gdje je prekretnica na kojoj će se odlučiti kako će svijet ići dalje? Sada je pitanje hoćemo li se vratiti u razdoblje prije 1990. godine, ili ćemo krenuti putem mira.
Porošenko bi, naravno, želio da ključnu ulogu ima Ukrajina. No, kako razgovarati o toj zemlji, koju su uništile nevjerojatne i neostvarive ambicije njenih političara. Govoriti o Ukrajini naprosto nema smisla.
Ključ nije u Ukrajini, nego naprotiv, u Siriji, zemlji u koju su donekle uključene sve stalne članice Vijeća sigurnosti - Rusija, Kina, SAD, Francuska i Velika Britanija, ali i gdje su se uplele regionalne i financijske sile - Turska, Saudijska Arabija, Iran, Izrael i Katar.
Pobjednici u ukupnom sukobu u Siriji će značajno ojačati svoju regionalnu i međunarodnu poziciju.
Od 1990. godine su glavne metode Amerikanaca i njihovih saveznika bile nasilne vojne operacije, koje su bile povezane sa svrgavanjem šefova država.
Nakon što je svrgnut Sadam Hussein, sada je Irak opustošeno carstvo, s jedne strane, a izvor islamističkog ekstremizma s druge strane.
Čini se da je je tamo bilo tri milijuna smrtnih slučajeva. Tako kaže britansko istražno izvješće.
Osobito strašna je bila američka akcija u Egiptu, zemlji čiji je bivši predsjednik Hosni Mubarak možda imao najviše dodirnih točaka u odnosima sa Zapadom. "Arapsko proljeće" je pomelo i njega.
Nakon nekog vremena smo slušali Baracka Obamu i njegov govor u kojem veliča Muslimansko bratstvo i njihovog, predsjednika Mursija.
No, Egipćani nisu idioti i načelnik Glavnog stožera Abdel Fattah Al-Sisi je postupio ispravno i svrgnuo i Muslimansko bratstvo i Mursija s vlasti.
Bashar Al-Assad od ljubimca Zapada do omraženog diktatora
Čak i tada, kada je bilo sukoba na Trgu Tahrir u Kairu, događaje je, naravno, gledao mladi prozapadni sirijski predsjednik Bashar Al-Assad.
Ranije je on bio medijski ljubimac, rado prihvaćen od Zapada. Crveni tepih, Sarkozy koji ga ljubi u oba obraza, stažiranje na engleskom sveučilištu, a tu je i Assadov odličan engleski jezik. On je bio engleski gospodin u svakom pogledu. Osim toga, on ima ima prelijepu civiliziranu ženu, Europljanku...
Kada je "Arapsko proljeće" došlo u Siriju, Assad nije ni trebao podatke svojih obavještajnih službi. Bilo mu je dovoljno gledati televiziju. Kada su Sjedinjene Države svrgnule Mubaraka, sakrile su se iza kore od banane. Assad je znao da se mora boriti i spriječiti Obojenu revoluciju koja je podržana od strane Amerikanaca.
Boreći se protiv islamista, morao je biti još nasilniji od njih.
Naravno, njegovi ljudi su također bili okrutni, ali bi bilo još puno gore da nisu bili takvi.
Sve bi to davno završilo da Zapad nije počeo da na svaki način podržavati islamske teroriste, što čini do danas“, pojašnjava češki politolog i bivši senator Jiří Vyvadil.
"U jednom je trenutku Zapad napravio istu stratešku pogrešku kao Adolf Hitler. Krenuo je u napad, vjerujući u siguran uspjeh, unatoč nemoći zapadne Europe. Europa već dugi niz godina nije bila Treći Reich.
No, sve je oduvijek privlačila Rusija: Napoleona, Hitlera, Merkel, Camerona, a sada Johnsona. Svi oni misle da je Rusija kolos na staklenim nogama, i žele je napasti. I Hitler je, hvala Bogu, napao Rusiju.
Ispričavam se prijateljima iz Rusije zbog ovog "hvala Bogu", ali da je nije napao, moguće je da bi cijela Europa sada bila nacistička, a mi Česi bi živjeli u Sibiru,... u najboljem slučaju. Baš kao što su Napoleon i Hitler napali Rusiju, napadaju je Obama i Merkel. Možda su htjeli oslabiti i poniziti Rusiju preko Ukrajine, ponižavati...
Kratkovidne osobe tako čine. Da nisu pokušali isprovocirati Putina i da ga nisu pokušali uništiti pomoću Ukrajine, on možda i ne bi intervenirao u Siriji.
Jadno brbljanje o Putinovoj izolaciji iz usta Obame je neizbježno dovelo do jedinog mogućeg rješenja: "Krim nam sada nije dovoljan. Moramo početi ispunjavati naše obveze kao saveznici."
I dogodila se Sirija.
Prošlo je godinu dana od kada je Vladimir Putin 2015. govorio na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, gdje je opisao stanje u svijetu i koje greške čini Zapad.
Prije godinu dana je Putin rekao da Rusija počinje s radom u Siriji. Naravno, razloga za to je bilo, ali jedan od njih je i činjenica da je ruski predsjednik odbio, kao školarac i dalje polagati račune i izvještavati tamo neku Normandijsku komisiju o stanju u Ukrajini.
Glavna tema više nije Ukrajina, nego Sirija.
Za razliku od Ukrajine, gdje će, zapravo, biti dovoljno da na čelo države dođu novi i razboriti ljudi, koji će u sklopu normalnih dobrosusjedskih odnosa ponovno početi surađivati s Rusijom, posebno u gospodarstvu, Sirija je postala istinski međunarodni problem.
Ako Vladimir Putin dozvoli da Assad padne, svi njegovi napori da uravnoteži svijet će propasti... Dakle, radi se o životnom djelu, a ne o osobi u liku Bashara Al-Assada.
Stvar je u tome da, po prvi put u četvrt stoljeća, čelnik države, za kojeg su SAD i Zapad odlučili da mora biti svrgnut, neće biti uništen.
Možda mnogi ne razumiju važnost ovog događaja. No, u određenom smislu, to može biti novi "pad Berlinskog zida", ali nakon kojeg više neće biti rata u Iraku, Libiji, humanitarnog bombardiranja Jugoslavije, niti potpore teroristima u drugim zemljama... Zavladat će zaista mir. Ponavljam. Mir! ", zaključuje češki politolog i bivši senator Jiří Vyvadil.
U ovom kontekstu i uspostavi zone zabrane leta nad Sirijom treba reći i da se oglasio Izrael koji je od Rusije tražio jamstva za njihove zračne snage i da ruska protuzračna obrana neće djelovati protiv izraelskih zrakoplova. Nakon odgovora generala Konašenkova Washingtonu da će obarati sve projektile američke koalicije nad Sirijom i priopćenja Glavnog stožera Izraela, koji od Moskve traži jamstva, čini se da smo zaista na prekretnici sukoba u Siriji i sada je jasno da Putin neće dopustiti da Assad padne, jer to ujedno znači i propast svih njegovih dugogodišnjih napora da se ovaj svijet dovede u ravnotežu prihvatljivu za sve.
Tri govora zbog kojih smo "dužni" mrziti Vladimira Putina (Prvi dio)
Tri govora zbog kojih smo "dužni" mrziti Vladimira Putina (Drugi dio)
Rusija će obarati američke projektile iznad Sirije – Gen. Konašenkov: „Amateri još uvijek vjeruju da za Rusiju postoje nevidljivi zrakoplovi“
Novi sustavi S-300VM su u Siriji – Rusija će u slučaju američke agresije braniti Damask
AMSI
