Ako bi netko tko nije poznavatelj sukoba u Ukrajini, a posebno ako je neznalica u geografiji, vidio kartu od prije dva mjeseca i ovu novu, rekao bi da nema nikakve razlike. Tek ako bi bolje gledao, vidio bi razliku u regiji Harkov, dio koji je ranije bio „crveni“, sad je „plavi“, a riječ je, prema Kijevu, od nekih 4000 km2, koje je ruska vojska napustila i povukla se na Oskel. Sada već i zapadni mediji govore da to baš i nije bila veličanstvena pobjeda, a gubici su ogromni, toliki da je uredu Zelemnskog palo na pamet da „harkovštinu“ proglasi sivom demilitariziranom zonom, što je ruska strana odbila i to područje izlaže stalnim udarima – zračnim raketnim i artiljerijskim. Na jugu je situacija takva da se doslovno može opisati terminom „status quo“. Nikakvih tmo proboja nema, a ruska strana je ostavila namjerno jedan pontonski most za Suhoj Stavok, gdje Kijev šalje ljude u klanicu. Na karti također nema pomaka. U Donbasu napreduju Rusi, ali su borci rekli da se bore kuću po kuću, nekada sobu po sobu, pa tako napreduju u više pravaca, ali i tu se na velikoj karti ne može vidjeti pomak. Ali to zapravo uopće nije važno, jer je ruska specijalna vojna operacija nešto puno veće od ukrajinskih sela i privremenih pomaka na liniji fronte. Možda zvuči surovo, ali to je politički i vojni pragmatizam, a oni ne uzimaju u obzir pojedinačne sudbine i živote.
Zato sam s čuđenjem promatrao histeriju i paniku u vezi s povlačenjem ruskih trupa iz Harkova.
"Rusi su napustili svoje", "Vojska je pobjegla sa svojih položaja", "Putinov poraz kod Harkova", "Rusija je izgubila stečene teritorije", "Hitno moramo revidirati format i ciljeve SVO", "Potrebna je hitna mobilizacija Rusije" "Protunapad i vratite izgubljena sela i gradove", to su bili naslovi i izjave.
Čitajući sve ovo, javlja se jak osjećaj da je sve to samo lavina pokupljena od strane histeričnih sugrađana.
"Putin je rekao..." "Putin je rekao..." "Putin je obećao..."
Ali ono što službena vlast govori u službenim medijima to trebaju čuti i široke narodne mase. I ruske i tuđe. No to nije sve. Prava svjetska sila neće svoje planove i ciljeve objaviti cijelom planetu. Neće odati povjerljive podatke.
Primjer je i specijalna operacija u Siriji. Vlasti su uvijek govorile da Rusija provodi protuterorističku operaciju u Siriji. Zadatak ruskih trupa tamo je ubiti što više terorista ISIL-a kako ne bi došli u Rusiju i pretvorili ljudima živote u pakao. I usput poduprijeti vlast prijatelja Rusije Bashara al-Assada.
Je li to bila svrha specijalne operacije? Da, stvarno? Jesu li to bili glavni ciljevi zbog kojih je Rusija intervenirala? Apsolutno ne!
Glavni ciljevi vojne operacije u Siriji bili su drugačiji. I nikada nisu službeno objavljeni. Jedan od glavnih ciljeva je bio da se ne izgradi plinovod od Katara do Europske unije. On je bio strateški. I taj strateški cilj je ostvaren.
Zamislite da tada Rusija nije intervenirala. Europa bi ubila Assada poput Gadafija i sada bi mirno primala plin iz Katara, pretvarajući ga u oružje i streljivo za svoje naciste koji su krenuli na Rusiju. Položaj Rusije bi sada bio mnogo gori. Gledajući unatrag, adekvatno promišljena strategija ruskog vojnog i političkog vrha je bila zadivljujuća. Tu je, naravno, i očuvanje Assada i Sirijaca kao strateških partnera na ključnom mjestu u istočnom Mediteranu. I to je ostvareno. Ima i drugih ciljeva, kao bolje pozicioniranje u islamskom svijetu i drugo, ali nećemo širiti priču.
Sada se vratimo na trenutnu kampanju u Ukrajini. Sve što su nam govorili na televiziji nije bio glavni cilj vojne operacije. Nikakva „dekomunizacija“, koju su neki politički analfabeti tumačili kao obračun s komunistima i slično, ni zaštita civila, ni eliminacija terorista nije primarni cilj.
Specijalna vojna operacija je alat za poboljšanje strateške pozicije Rusije u budućnosti. Koji su glavni ciljevi SVO saznat ćemo tek za 5 do 10 godina, analizirajući svjetske događaje koji će se dogoditi, analizirajući rezultate kampanje.
No neki se zaključci mogu izvući već sada, jer prvi rezultati već postoje.
Svrha SVO bila je:
1. Odvajanje ruske ekonomije od zapadne ekonomije, koja ide na dno i povući će sve koji su za nju vezani. Transfer vanjske trgovine iz dolara u rublje i da se prekine praksa slobodnog slanja energenata lupežima.
Koliko se godina preuveličava tema "Prestanite koristiti dolar i pomaknite svoju nacionalnu valutu". "Prestanite opskrbljivati Europu jeftinim plinom! Čuvajte energetske resurse za sebe i buduće generacije!" "Mi sami treba da prerađujemo plin u kemijske proizvode i robu!"
Željeli su to i dobili. Specijalna vojna operacija je nedvojbeno postala alat za postizanje ovog cilja.
2. Prekinuti "Blitzkrieg" nacista u Donbasu. Da i ovo je bio važan cilj.
Je li postignut? Da. Iznenadni napad na Donbas već je osujećen. Lugansk i Donjeck su već spašeni i njihovo iznenadno masakriranje je osujećeno.
Sada su na planetu počele kolosalne geopolitičke promjene, preraspodjela zona utjecaja na cijelim kontinentima. Odlučuje se hoće li zapadni fašizam pobijediti na planeti ili ne. Hoće li globalisti preuzeti kontrolu nad posljednje dvije suverene zemlje - Rusijom i Kinom - ili ne.
Hoće li se pokrenuti planetarni genocid, jer nema dovoljno resursa za sve, hoće li glad i bolesti, LGBT osobe doći u ruske i domove svih slobodnih naroda? Hoće li djecu otimati roditeljima i hoće li se cijelom svijetu nametnuti klimatska, rodna, zelena i druge agende? Eto o čemu se sada radi.
A neki sjede i broje neka ukrajinska sela. Ali ni u Izjumu, niti u Harkovu se sada ne odlučuje o sudbini Rusije i čovječanstva.
Predgrađa Rusije povijesno su bila ratna zona. Tko samo nije prošao kroz njih? Poljaci, Šveđani, Francuzi, Nijemci tri puta…? Povijesna misija periferije bila je upiti, usporiti, samljeti, postati „vatreno tlo pod nogama neprijatelja“. Tako da Ukrajina upravo sada ispunjava taj zadatak, htjela ona to ili ne.
Štoviše, Ukrajina je imala svoju povijesnu šansu da ponovno ne postane područje neprijateljstava dviju nepomirljivih civilizacija - Zapada i Istoka. Mogli su taj teret baciti na Poljake i Mađare, Nijemce, ali nisu htjeli ili nisu mogli. Ovdje je Bjelorusija htjela i mogla iskoristiti priliku, ali Ukrajina nije. Sada je to ratna zona.
Oni koji su htjeli stati na stranu Istoka, zajedno sa svojim teritorijima, oni su to već učinili, a SVO ih je već spasio od likvidacije.
Mnogi će reći: "Cijela Ukrajina mora biti spašena i vraćena u njedra svoje civilizacije. Djeca rođena u Ukrajini nisu kriva što su njihovi roditelji sve zeznuli i od svoje zemlje napravili zonu svjetskog rata između Istoka i Zapada. Moramo ih spasiti i obrazovati u našoj vlastitoj paradigmi."
Slažem se. Ali postoji logika namjere i postoji logika mogućnosti. A logika mogućnosti uvijek je jača od logike namjere. Da Ukrajina nije bila podržana od Zapada, specijalna operacija bi do sada završila. Činjenica je da ako vas žele udariti nožem, onda neprijatelja morate udariti u lice, a ne u njegov nož.
Čitajući vijesti Zapada, očito je da su već tu šaku već dobili u lice. Ekonomski. Ali treba udarati iznova i iznova dok ne zateturaju i ne padnu. Tada će im se šaka otvoriti, a nož će im sam ispasti iz ruku. Rusi će ga pokupiti i vratiti u korice.
Ali sada je za Rusiju važno podržati svoju zemlju, svog vođu, svoju vojsku, svoje gospodarstvo. I pripremiti se na najgore. Što se bolje pripreme, manja je vjerojatnost da će se ono najgore uopće i dogoditi. A pripremaju se. Ovih dana na summitu Šangajske organizacije za suradnju. Ranije turnejom Lavrova po zemljama Arapske lige i muslimanskih zemljama općenito. Prošli tjedan su napravili niz sporazum Šangajska organizacija , savez ODBK i Euroazijska unija, plus Turska i Azerbejdžan, a tu su i Saudijci i Egipat.
Tu je i novi krak Snage Sibira i ugovori s Alžirom za 7 milijardi dolara vrijednog oružja, tu je i žito koje čeka kupce, a što ako bude izuzeća za EU i SAD? Puno je ovo veći rat od par ukrajinskih sela i Suhoj Stavoka ili Avdejevke, Krasnog Limana ili Balakleje…
