Sve je bilo tako tužno da se o tome nije moglo ni razgovarati ni pisati. Pripovijest o mladiću imena Mladen, kojemu su se rugali dok je tražio posao, pa se on nesretnik ubio, nestvarno je bolna, na način Andersenovih bajki. Premda se odvila u Laktašima, s onu stranu informativno nepropusne granice, među ljudima čiji nas život inače baš nimalo ne zanima, priča o mladiću kojem su se rugali ne samo da je preplavila zagrebačke medije, nego se do neočekivanih razmjera razgorjela po društvenim mrežama, tako da je najednom svatko morao reći svoje. Sve to se odvijalo u valovima: najprije je stigla vijest da se Mladen ubio, onda su po internetu svi tragali za videom koji ga je nagnao na samoubojstvo, pa je uhićen radnik s benzinske pumpe koji je snimio rugalački video. Između su nas zapljuskivali valići reakcija kojekakvih tamošnjih političara, ali i propovijedi vazda spremnih ovdašnjih eksperata za emocionalna stradanja djece i odraslih. I za svakom novom viješću slijedili su zazivi i ovacije sve zainteresiranije publike. Najprije su gorko žalili Mladena, zatim osuđivali načelnu bešćutnost društva, da bi na kraju najstrašnijim riječima proklinjali uhićenog radnika s benzinske, a onda i sve koji su u ruganju sudjelovali.
To je, zapravo, bio trenutak u kojem se nešto već moglo i moralo reći. Ljudi koji su se okomili na uhićenika, tobož zastupajući Mladena, zapravo su isti oni ljudi koji su se rugali Mladenu dok je tražio posao, te ga svojom bezosjećajnošću otjerali u smrt. Ako kojim slučajem i nisu poimence isti, vode ih u dlaku jednaki motivi i osjećaji. Između osjećaja nadmoći nad ubogim dječakom, koji vjeruje da je život potraga za poslom i njegovo nalaženje, i osjećaja nadmoći nad čovjekom o kojemu zapravo ne znamo ništa, osim da se okrutno poigrao osjećajima drugoga čovjeka, te da je nakon toga kažnjen jednom od najgorih kazni koja te može zadesiti – životom uz saznanje da je nekoga otjerao u smrt, zapravo nikakve razlike nema. Obje reakcije su jednako vrijedne prezira. Druga je, možda, i gora od prve, jer podrazumijeva lažnu moralnu nadmoć (svaka je moralna nadmoć lažna), i uvjerenje da se prezirom prema uhićenom čovjeku s benzinske iskazuje solidarnost ili empatija prema mrtvom Mladenu.
Dobro je i o ovome misliti misleći kroz sebe i svoj život. Kroz svoje sarajevsko djetinjstvo, a zatim i za onih najosjetljivijih godina koje uslijede po djetinjstvu, doživio sam jednakih ili još gorih ruganja od onih koja su njemu bila neizdržljiva. Nije mi na um palo da se ubijem, premda je beskrajna bila moja samoća. Ali prag čovjekove izdržljivosti se razlikuje: ono što jednoga ubije, drugog samo očeše. To ne znači da je drugi jači od prvog, nego samo znači da je u tom trenutku manje osjetljiv.
Bio bih nepravedan ako ne bih još nešto rekao: kroz isto to svoje djetinjstvo, i za istih onih najosjetljivijih godina, znao bih prepoznati osjetljivije od sebe, pa im se narugati, povrijediti ih, skršiti im dušu upravo na način tog čovjeka s benzinske pumpe u Laktašima. Zašto sam to činio? Odgovor na ovo pitanje nije jednostavan. Ali recimo da nije pogrešno reći da sam im se rugao, vrijeđao ih i kršio da bih se samome sebi prikazao čvršćim nego što sam bio. Ili da se oni ne bi rugali meni. Ili da bih nekako zacijelio sve one razderotine užasa koje su u meni ostale od tuđih ruganja. Ali dok se svega ovog sjećam, učini mi se da sam ja gori bio prema svojim žrtvama, nego što je itko bio prema meni. Što bih da se netko među njima ubio?
Ne biste to, možda, pomislili, ali veliki sam fan evanđelja, drag mi je Isus Krist i važne su mi mnoge rečenice koje mu se pripisuju. Samo što ih u pravilu shvaćam na način koji je stran službenim egzegetima i profesionalnim vjernicima. Recimo, kada Isus kaže: “Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.”, pa kada odmah zatim kaže: “Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve!”, ja ga čujem da govori baš ovo: Pusti Mladena, mrtav je Mladen, i ništa mu više ne možeš reći, ne možeš ga utješiti ni spasiti, njegov spas na drugom je sada mjestu, ili je u nečemu drugom, a ti se sad lijepo pobrini za svakoga onog živog dječaka, za svakoga onog živog, pomalo čudnog, možda i jurodivog mladića, koji s ozbiljnošću mnogo većom od neozbiljnosti ovoga okrutnog svijeta, negdje traži posao. Ili negdje strepi pred tvojim ruganjem. Ili pred mogućnošću tvoga ruganja. Pa kad ugleda tvoje ružno iscereno lice, koje samo što nije ispljunulo riječi koje će ga obezljuditi i ubiti, a ti se učas preobrazi, i progovori nešto ljudsko. Svejedno što! Opsuj državu, loše prilike na tržištu rada, ružno vrijeme, maglu, samo nemoj njega opsovati, i nemoj mu oduzimati ništa od onoga što on jest, nego mu pomozi tako što ćeš mu pridodati samopoštovanja onoliko koliko je u to u tvojoj ljudskoj moći. Eto, to meni kaže Isus Krist kada govori “pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve”. I to on kaže kada ne bez očaja kaže da lisice imaju svoje jazbine i ptice nebeske gnijezda, a da sin čovjekov nema gdje bi naslonio glavu. Na koga Isus misli? Pa na Mladena, majka mu stara, na Mladena prije nego što će se ubiti. Ali misli i na onog nesretnika s benzinske pumpe, koji ne samo da nema gdje da nasloni glavu, nego će mu mnogo od života trebati da konačno pusti mrtve da pokapaju svoje mrtve. A vjerojatno je da će i tad na loš to način učiniti, najbolniji po sebe.
Pripovijest o Mladenu iz Laktaša prešla je informativno nepropusnu granicu prema Hrvatskoj i Zagrebu, te je naselila naše portale, društvene mreže i duše upravo zato što ova pripovijest ima savršenu fakturu Andersenove bajke. Izravno nas se ne tiče, jer se događa nekom drugom, ali nas neizravno pogađa snagom tačne i precizne metafore. Bilo bi važno na ovu pripovijest ispravno reagirati. A ispravno bi bilo, da ponovimo, sjećati se mrtvih, ali se baviti živima. Ispravno bi bilo upamtiti da je nekom tamo mrtvom dječaku učinjena velika i nepopravljiva nepravda, ali o tome se dalje može samo šutjeti. I baviti se nepravdama koje se čine živima. Imati neprestano na umu da je svaki naš postupak možda krajnji i posljednji, i da je svaka naša greška možda konačna i nepopravljiva. Ljude bi nekako trebalo osjećati, o njima bi trebalo misliti kao da ih posljednji put gledamo, i kao da je svaka naša izrečena uvreda konačna. Lakše je podnijeti to da si nekoga ubio kamenom, nego da si ga ubio riječju.
Smijemo li se ljudima rugati? O da, itekako im se smijemo rugati. Osim što smo majmunovi bliski rođaci, a majmun je prvak u ruganju, ruganje je igra, u ruganju je smisao za šalu, pamet i lucidnost. Ruganjem se oslobađamo unutarnjeg mraka pa prema svijetu nastupamo kao slobodni ljudi. Ali rugati se, načelno govoreći, možemo samo onima koji su od nas veći i jači, onome što nas po svemu nadrasta i nadmašuje, i što možemo shvatiti i obuhvatiti samo ruganjem. Rugati se možemo dragome Bogu, ukoliko u Boga vjerujemo. Svakom autoritetu se, također, možemo rugati, ali samo ukoliko je to način da ga spoznamo. Glupo je i besmisleno rugati se Shakespeareu ili Ranku Marinkoviću, a da vas ta dvojica ne zanimaju, ili da za njih nemate nikakvog interesa. Plenkoviću i Kolindi ima se smisla rugati samo u onoj mjeri u kojoj vam to dvoje antropološki beznačajnih ljudi mogu naškoditi. A mogu, itekako! Važno je čovjeku, zbog njegova dostojanstva, rugati se onima koji mu mogu naškoditi. Rugati se od sebe jačima.
Ogavno je, međutim, rugati se slabijima. Rugati se ljudima u nevolji. Rugati se ljudima s lisicama na rukama. Rugati se djeci svojih neprijatelja. Rugati se mrtvim neprijateljima. Ogavno je proklinjati u zboru. Ili proklinjati one koji vam provjereno ne mogu ništa. Slabije od sebe čovjek će manje povrijediti bude li ih batinom tukao, nego kada ih vrijeđa riječima. Batina ponizi i onoga tko je drži u ruci, a riječima se ljudi služe sve slobodnije i neodgovornije. Riječima i kamerama mobilnih telefona.
Pripovijest o Mladenu koji je tražio posao, a onda su mu se do smrti narugali, tako se raširila i iz još jednog razloga, koji me zapravo najviše plaši: ljudima koji ovu pripovijest šire i komentiraju izgleda i nije na um palo da su se trebali naći tu negdje u blizini, da su mu trebali pomoći, ali ih za Mladena nigdje nije bilo. A to bi zapravo trebalo biti ono u čovjeku prvo: grizodušje što nisam tog dana bio na pumpi u Laktašima i što nisam drukčiji bio od svijeta. Pa da sin čovječji ima gdje nasloniti glavu.
