Da, ubiše se i policija, i liječnici u vinkovačkoj i osječkoj bolnici, i državne vlasti da na neregularne, koruptivne, pa i kriminalne načine spasu Marija Banožića od neugodnih društvenih posljedica prometne nesreće u kojoj je sudjelovao, čemu će državno odvjetništvo i sudstvo tek davati svoj prilog. Odvratno je kako su se i koliko HRT, emisija “Otvoreno”, s robotom Brankom Nađvinskim i gostima, uglednim hadezeovskim peračima Banožićeve javne osobe, još u ponedjeljak angažirali u deaktiviranju skandala sa smrtnom posljedicom. Nađvinski je, sve u pokušaju da demantira portal Telegram, triput u emisiji ponavljao kako “HTV neslužbeno doznaje da Banožić nije bio pod utjecajem alkohola”.
Ali nije to naša tema, nije čak ni pretjerano zanimljivo. Riječ je o nečemu što se svaki put ponavlja i što je način društvenog funkcioniranja. Čim pripadaš eliti, povlašten si u svemu, dok god ne učiniš nešto – obično moralno ispravno i u svakom pogledu dobro – čime ćeš se distancirati od elite ili od njezinog vrijednosnog sustava. Naša tema danas je nešto drugo: zašto se običan svijet po društvenim mrežama, ali i u stvarnoj komunikaciji, licem u lice, prema Banožićevoj nesreći odnosi s potpunim odsustvom empatije, uglavnom bešćutno i hladno, te bez ikakvog prepoznavanja i imalo identifikacije, upravo kao da je Banožić upravljao svemirskim brodom, a ne automobilom, i kao je udario u drugi svemirski brod, negdje u najudaljenijim predjelima Sunčevog sistema.
Vožnja automobila je, i stodvadeset godina nakon što smo prvi put sjeli za upravljač, nevjerojatna, pomalo i neobjašnjiva, ali svakako hrabra i rizična čovjekova aktivnost. U ono vrijeme neki vrlo ozbiljni ljudi, koji su se bavili fiziologijom i fizikom, mislili su da čovjek ne može preživjeti kretanje brzinom većom od pedeset kilometara na sat, jer će mu popucati krvni sudovi, eksplodirat će mu glava. To se nije dogodilo, ali svakodnevno se nešto drugo zbiva: vozačevo vrijeme u stalnom je neskladu s vremenom automobila. Fatalno je naviknuti se na taj nesklad, ili ga previdjeti, jer tada se događaju najgore automobilske nesreće.
Prometni propisi na takav su način postavljeni da ih većina vozača počinje kršiti čim uđe u auto. Samo što se neki prekršaji promptno kažnjavaju – znatno prekoračenje brzine ili pretjecanje preko pune crte – dok je sve drugo do te mjere tolerirano da bismo mogli ustvrditi da je običajno pravo u vožnji automobila iznad prometnih propisa. Moja pokojna mati, koja se u životu nije previše našofirala, i imala je samo jedan auto, tog našeg prvog fiću, nikada u svojoj vozačkoj karijeri nije prekoračila propisano ograničenje brzine, a ne sjećam se ni da je ikad ubacila u četvrtu brzinu. U svijetu po kojem se vozila nisu postojale autoceste. Njezina pojava na drumu bila je, međutim, jednako pogubna kao i divljanje svih onih cestovnih delinkvenata, koji ne drže ni do prometnih pravila, ni do cestovnih običaja. Zašto? Pa zato što je vozila izvan ovoga svijeta, zato što je bila smetnja i prepreka na svakoj prometnici na kojoj bi se pojavila, i zato što je samim svojim prisustvom podsjećala druge sudionike u prometu na taj opasni a teško objašnjivi nesklad između subjektivnog ljudskog vremena i vremena koje poteče iz brzine automobila.
Rutina u vožnji zamjenjuje koncentraciju. Čovjek, naime, nije robot, i ne može u svakom trenutku biti koncentriran za upravljačem. Kada bismo uspijevali osvijestiti koliko nam se često u svakoj minuti dogodi da izgubimo ravnotežu, rasprši nam se pažnja, pa vozimo na autopilotu, nikada se više ne bismo uhvatili vozačke uloge, niti bismo dopustili da nas drugi voze. Išli bismo isključivo pješice, jer je samo tad – premda ni to ne uvijek – naše unutarnje vrijeme u skladu s vremenom koje teče oko nas.
Tog fatalnog jutra Mario Banožić je, prerano probuđen, pomalo mamuran, te vjerojatno umoran od sebe i od svoje uloge u svijetu, u magleno slavonsko jutro jurio ravnicom. Vozio je prastarog terenca, išao u lov, predavao se jednom od bizarnijih muških užitaka. I tako je, možda ne gledajući u brzinomjer, možda ne misleći ništa, vjerojatno upravo u onim trenucima kad čovjek izgubi koncentraciju i zaplovi niz automobilsko vrijeme, krenuo pretjecati kamion koji uopće nije trebao pretjecati, jer se, kako je to nakon dugog policijskog prikrivanja, otkrio Drago Hedl, kamion kretao brzinom od 78 kilometara na sat. Osim što je ograničenje bilo 80 na sat, ovo je sasvim pristojna brzina za jedan kamion koji se kreće po lokalnoj cesti, i nema razumnog razloga da ga se pretječe. Ali čovjek automobilom ne upravlja služeći se isključivo razumom, kao što ništa, ili skoro ništa, u životu ne radi isključivo razumom. I tako je svojim tromim terencem Mario Banožić krenuo u pretjecanje.
Tko god je položio vozački ispit i zatim vozio auto, priznat će, nakon što se zamisli i zagleda u sebe, da je ponekad, možda vrlo rijetko, možda i ne tako rijetko, to ovisi o čovjeku, učinio isto što i Mario Banožić. Takvo što nije se dogodilo samo ljudima poput moje majke. Ona je na cesti pretjecala samo motokultivatore i traktore, ali ni njih ne baš uvijek. Dakle, svatko je, ili skoro svatko, učinio što i Banožić. I već sutra će opet to učiniti, a svejedno nema razumijevanja, niti ikakve sućuti prema Banožiću. Ubio je čovjeka, reći ćete gnjevno! Jest, ali zar nije to isti onaj čovjek kojeg vi, samo zato što ste imali sreće, niste ubili dok ste radili ono što i Banožić?
Grdan problem doba u kojem upravo živimo nedostatak je imaginacije, koji muči i mori većinu čovječanstva, pa tako i cijele narode. Amerikanci ne mogu zamisliti da se može ne biti Amerikanac, i to je u posljednjih sedamdesetak godina proizvelo mnoge jade ostatka svijeta s njima, ali i njih s ostatkom svijeta. Koji, ipak, pokazat će se to, postoji. Ali u međuvremenu, iz vrag će ga znati kakvih sve razloga, nesposobnost zamišljanja drugog svijeta mimo svoga vlastitog i uživljavanja u perspektivu svoga prvog susjeda, pretvorila se u vrlo raširenu individualnu karakteristiku. Je li riječ o nedostatku empatije, ili o tome da se svi zajedno i svatko pojedinačno pretvaramo u psihopate? Ne, ljudi žude za slabim i nemoćnim za koje će nešto učiniti, ili će ih samo pomilovati svojim pogledima: na društvenim mrežama tome služe peseki, mace, ptičice, biljčice, ali i djeca koja boluju od neizlječivih bolesti. Cvjetaju humanitarne akcije, skupljaju se milijuni, a ljudi su presretni da mogu pomoći nekome kome pomoći nema. Općenito govoreći: digitalna civilizacija, onakva kakvu imamo na svojim smartfonima, najprije bi se mogla prispodobiti velikim cvjetnim proplankom, po kojem skakuću nasmiješeni fejsbučari i mrežama za leptire love anđele.
Problem nastaje kad svi ti peseki, mace i smrtno bolesna dječica iznevjere njihova estetska i etička očekivanja, pa kada se prestanu ponašati kao anđeli. Recimo, koliki su se samo čovjekoljupci i humanisti, koji su prethodno dobrotvorne priloge davali i lijevom, i desnom, razočarali u migrante kada su shvatili da i među njima ima svakakvih ljudi. Naša imaginacija toliko je slaba da više nismo u stanju pojmiti da i migranti imaju pravo biti kao svi drugi ljudi. Da nije tako, možda im naša pomoć ne bi ni trebala, jer ne bi imali razloga napuštati svoje anđeoske domovine. Osim ako doista nismo skloni povjerovati kako bi sve te sirije, bangladeši, afganistani, irani, iraci, i sve druge afrike, bili rajska mjesta, e da nisu došli Amerikanci i pretvorili ih u pakao na zemlji.
Nerazumijevanje toga da migranti mogu da budu baš jako zli u biti se ne razlikuje od nerazumijevanja da je Mario Banožić postao žrtva nesretnog slučaja, kakav može zadesiti svakoga od nas i da su u ovom slučaju njegovi dekoncentracija, glupost, nepromišljenost i neodgovornost nešto s čime bi se čovjek naprosto morao moći identificirati. To što će se oko njegove dobrobiti upregnuti cijela država, sve njezine elite i svi oni koji za nas obične ne bi ni prstom pomakli, kao i to što će to učiniti i po cijenu do neba vapijuće nepravde, ne mijenja ništa na stvari. Banožić nam je najednom postao blizak, pa bismo ga trebali srcem prihvatiti. Baš kao migrante.
Vjerojatno bismo samo tada mogli jasno formulirati vlastito gađenje prema Hrvatskoj radio televiziji i prema svom tom elitnom i elitističkom ološu koji čini sve da Banožića zaštiti od posljedica onoga što je učinio i u čemu je zlim i naopakim slučajem sudjelovao.
