Radikalizam i žestoka strast alternative da otvori nove staze i ponudi drukčiji susutav vrijednosti, u Brodu nikad nisu pustili organizacijsko i političko korijenje.
Učestala i, uglavnom nepodnošljivo jalova, medijska prisjećanja na brodsku „bolju prošlost“, ali i na „greške drugova“ zbog kojih ispaštavamo i danas, te još učestalija prisjećanja na „dane ponosa i slave“, ali, za vrijeme kojih je predumišljajno izvršena neviđena pljačka društvene imovine, asociraju na sasvim suprotno – da se u ovoj provincijalnoj sredini nikada i od nikoga nije vodila kvalitetna polemička rasprava o pitanjima budućnosti grada, niti se pojavila ijedna respektabilna inicijativa o vremenu koje će doći, pa se onda oko nje nije niti moglo sukobiti.
Brodska nezavisna civilna scena kao nadsumativni projekt alternativnih pogleda na politiku i kulturu, odnosno idejna opozicija oficijelnoj, institucionalnoj, tradicionalnoj i, često prigodničarskoj, kulturi kao sluškinji dnevne, lokalno-režimske politike, nije inicirala ništa vrijedno spomena, nešto o čemu bi se diskutiralo i nešto što bi pokrenulo duhove, a potom i stvarne promjena. Radikalizam i žestoka strast alternative da otvori nove staze i ponudi drukčiji susutav vrijednosti, u Brodu nikad nisu pustili organizacijsko i političko korijenje. Treba se samo podsjetiti na protekla dva desetljeća zaoštrenih društvenih antagonizama, etičkih i etničkih netrpeljivosti, rata i nasilja, kako bi se zaključilo da niko nije (bio), osim Novog brodskog lista, web magazina kojeg upravo „držite u rukama“ i još ponekih sporadičnih pokušaja, dosljedni zastupnik jasnih, zvonkih „drugih glasova“, o „etičkim zahtjevima“, o nenasilju, toleranciji prema Drugom i Drukčijem (mišljenju i praksi), o ravnopravnosti, „svetosti ljudskih života“, o društvenoj pravdi i jednakosti, o sigurnoj budućnosti… Ovaj svijet ovdje, navlastito mladi svijet, shvaćao je nametnute odnose dominacije i moći kao neuništive petrificirane blokove s određenim lokalnim specifičnostima, a za promjenu date političke klime, nikada nije imao snage ni utjecaja ni ideja. Lebde na periferiji života, na ivicama stvarnosti. Kako za vrijeme uspostavljanja samostalnosti države, tako i danas, ali, da li na vijeke vijekova?
Istovremeno, u drugim sredinama događao se otpor. Nicali su klubovi, udruge, rasla je čitava nezavisna alternativna scena, s ciljem da se prvenstveno definiraju podzemne namjere politike podvlašćivanja građana i oduzimanja prava radnicima, a potom da se pruži otpor grabeži i privilegijama nove hrvatske elite. A ovdje, u Brodu, tek odjeci odjeka o ekološkim, feminističkim, antiratnim i anarhističkim idejama, skupinama, pokretima, akcijama, o duhovnoj vrevi i kreativnom sudaranju s tlačiteljima, tek odjeci onoga što (je) na razini intelektualne i praktične demistifikacije kolektivističkih fantazama u kojima se lakše utapljaju pojedinci, pokušava(lo) spasiti ugled Hrvatske, čuva(lo) demokratske vrijednosti, te o onima kojima je od materijalnog statusa (bila) važnija „simbolična uloga radikalnih gesta“ i borba.
Bunt, provokacija, neprilagođenost, neprihvaćanje hijerarhizacije društva, otpor naputcima uniformiranih ljudi – temeljne su pretpostavke promjena. Danas kada je svijet zarobljen od strane multinacionalnih korporacija, a što je rezultat suicidalne prognoze Zapada o vlastitom opstanku i rastu, kada je ideja o revolucionarnoj ulozi radništva šaptom pala, kad su svi lijekovi o ljudskoj slobodi gori od bolesti, kada je konzumeristički stav mjerilo svih vrijednosti, kada je permisivnost surogat istinskom izboru (moralnih, idejnih, umjetničkih) vrijednosti, kad je svjetsko lihvarstvo nepokidiva omča koja sve više steže vratova pojedinaca i čitavih država, kad su ljudi definitivno postali dio potrošačke mase kojom se manipulira, kad se ne vidi način svladavanja konzekvencija razvijanja umjetne inteligencije – istovremeno je smiješno i tužno prisjećati se nade, kontrakulturnih gibanja i kontrakulturnih ishodišta (dadaista, nadrealista, egzistencijalista, hipstera, bitnika…), uloge rock kulture, šezdesetosmaške prosvjetiteljske retorike, gnjevnih mladih ljudi, undergrounda, psihodelije, protesta protiv „roditeljske kulture”, nove ljevice, studentskih demonstracija i njihovih vođa, nove osjetljivosti, „emancipacije čula“ i ostalih manifestacija i oblika rezistencije kojima se pokušavalo suprotstaviti dominantnoj politici i zatečenom stanju u društvu. Od nostalgije nema pomoći. Ima, samo za one koji su trgovci opojnim maglama i suvenirima „slavne” prošlosti, i promotore revivala. Ipak, povijest je učiteljica života.
Kulturna strategija odgovora na postojeće oblike ugnjetavanja, danas mora biti drukčija. Neće u borbi protiv dominantne, militarističke i estetizirane politike biti od pomoći različite forme, različita izražavanja, različita moda i ukus, kao nekad, jer danas je sve dopušteneo, sve egzistira istovremeno i istovažno, pa je, stoga, bezopasno. Pomoć treba potražiti u alternativnoj politici stalnih promjena, pa i stalnim promjenama definicija postojećeg, u politizaciji estetskog, u revitalizaciji utopijske misli, u aktualizaciji univerzalnih principa himanizma… Bez novca, bez snage, bez duhovne iskre, mladi Broda nisu u stanju na juriš osvojiti, kao kakav Zimski dvorac, ni svoj Centar, a potom upravljati njime prem vlastitim potrebama, a kamoli se suprotstaviti ideološkoj indoktrinaciji umirovljenika bez staža koji su historiju preoblikovali u histeriju.
U međuvremenu, većina pripadnika brodske mladeži organizira se kao podrška i imitacija političke stareži, sanja sebično samo o svom zapošljvanju, a ne o promjeni odnosa koja garantira zapošljavanje za sve. Bez sluha za nadolazeće, većinu pripadnika mladeži ne interesiraju drugi, alternativni glasovi. Pjevaju otrcane pjesme za koje su note i riječi napisali starci – o tome da na njoj ostaje svijet. Brine našu mladež budućnost, ali ništa ne radi kako bi bila po njihovoj mjeri, “onkraj besmisla svijeta u kojem živimo”. Umjesto strasti njima vlada strah. Žalosna je to posljedica neborbenosti i polagane predaje. Zbog toga su svima šanse za bolje sutra sve manje.
sbperiskop
