Sa svih toplomjera, pa čak i onih medijskih – velikih, pristranih prikrivatelja istinskog ekonomsko-političkog zdravlja Hrvatske, jasno se može očitati da proizvodnja topline u Hrvatskom tijelu raste, da ga trese groznica, kao očiti znak poremećaja termoregulacijskih mehanizama, kao simptom iscrpljenosti razboljelog organizma. Neusuglašene dijagnoze i mnoštvo, samo na prvi pogled, različitih prijedloga o načinima izlječenja, vode do lokalnih izbora i izbornih odluka, kada će mandat za spasonosnu medicinsku pomoć za pojedine (lokalne) dijelove bolesnika dobiti jedan ili, što je realnije za očekivati, tim doktora- politička stranka ili neki od kartela političkih stranaka. Datum izbora se zna, ali, približava se sporijom brzinom nego što je to poželjno.
Po Maxu Weberu, strankama treba nazivati udruživanja zasnovana na (formalnom) slobodnom vrbovanju s ciljem da svojim vođama daju moć unutar jednog društva, a time i svim aktivnim učesnicima (idealne ili materijalne) šanse (sprovođenja stvarnih ciljeva ili postizanje osobnih koristi ili i jedno i drugo). Što se kolumniste SBPeriskopa tiče, s obzirom da je otvoreni pristalica teze o moralnom relativizmu politike (svaka je politika podjednako loša), hrvatske političke stranke kao motiv svog djelovanja imaju “i jedno i drugo”- zabrinjavajući miks ostvarivanja tzv. općih interesa i osobne koristi na račun svih. U tom smislu, stalni postav izložbe u “nacionalnoj galeriji partija” su grafički listovi, potpuno isti, umnoženi otisci crteža nastali na temelju matrice izgrebane jedinstvenom rukom tzv. svenarodnog Duha. Zadrtiji zagovornici domaće demokracije i političkog pluralizma tvrde da ipak postoje vidne razlike od crteža do crteža, ali, s distance objektivnog promatrača, očito je da razlike nastaju samo u glavama motritelja crteža, i to zbog utjecaja položaja i kuta (lijevo-desno) iz kojih ih promatraju, te zbog neujednačenog svjetla koje crteže obasjava. Igra svjetla i sjene, dakle, stvara za gledatelje- javno mnijenje, iluziju razlikâ, prema kojima se opredjeljuju. Prema tome, mogli bi zaključiti da se, naročito u preizborno vrijeme, između hrvatskih političkih stranaka vodi rat samo za bolje osvjetljenje samih sebe.
Teoretičar političkih stranaka Robert Michels zaključuje da je moderna stranka “u političkom značenju te riječi- ratna organizacija” koja se “podvrgava zakonima taktike, “a osnovni zakon te nauke je spremnost za borbu.” Pri tome navodi i pravila za rat koja je u svojim Memoarima iz 1666. godine definirao Luj XIV: „odluke trebaju biti jasne, disciplina potpuna, zapovijedi apsolutne, poslušnost besprijekorna.“ Iz tih “vojničkih” pravila kojih se, na razini metode političke borbe, drže sve stranke koje kreču u rat za izborni plijen, nužno proizlazi da sljedbenici moraju bespogovorno slijediti vođu, a što osigurava efikasnost, čvrstinu i homogenost stranačke “ratne” mašinerije odnosno sve potrebne pretpostavke da se u “ratu” za kontrolu parlamenta- pobijedi.
“Glad za podražajima jedne bebe postepeno postaje nešto što kod odraslog čovjeka nazivamo glad za priznanjem.”- kaže Eric Berne osnivač transakcijske analize, terapijskog postupka za shvaćanje i mijenjanje ponašanja. On smatra da je u većini životnih situacija čovjek prinuđen na kompromis, te kako se povećava složenost kompromisa, svako postaje sve osobeniji u svom traganju za priznanjem. Ljudi imaju potrebu “potvrditi svoje postojanje” što je u svakodnevnom životu moguće koristiti “kao oznaku za svaku radnju koja podrazumijeva priznanje nečijeg prisustva.” Takvu jednu potvrdu može se, kaže Berne, koristiti kao osnovnu jedinicu društvenog djelanja, a “razmjena potvrde čini transakciju koja predstavlja jedinicu društvenog općenja. Transakcije su programirane, a manifestiraju se kao vještine, rituali, razonode i igre. U igrama, skrivenim transakcijama koje se “približavaju vrlo određenom, predvidljivom ishodu, folira se i nešto ušićari. (Za puno razumijevanje “teorije igara” upućujem na Berneove knjige “Koju igru igraš?” i “Što kažeš poslije zdravo?”)
Političke vođe su veliki igrači igara na osnovi vlastitih “djetinjastih iluzija”, životnog plana, scenarija i scenarističke matrice, nastale u djetinjstvu, na temelju roditeljskih naloga. U njihove igre, a pogotovo izborne, uključen je, nažalost, veliki broj ljudi. Zato je zaista ispravno rezoniranje kritičara relativno krute stranačke hijerarhije s isključivim, autokratskim vođom na njenom vrhu, da ga (vođu) treba podvrgnuti psihijatrijskom promatranju, pogotovo kada je očito da se ponaša prema gubitničkom scenariju u kome glavnu riječ vodi njegov “samorazarajući demon”. Gubitnici su spremni postati vrlo dobri mučenici, “što je najbolji način da pobjede gubeći.” “Pobjednik zna što mu predstoji uraditi, ako izgubi, ali o tome ne priča; gubitnik ne znašto će uraditi ako izgubi, ali neprestano priča o tome što će uraditi ako pobjedi.” Potrebno ih je, dakle, samo pozorno slušati. To je uvjet koji otklanja opasnost od realiziranja njihove nakane da nas aktivno uključe u svoje igre.
Međutim, htjeli- ne htjeli, biračima je namjenjena uloga malih suigrača, ovih ili onih velikih igrača, jer, nažalost, ničeg drugog niti nema izvan političke igraonice. Ona je cijeli svijet.
sbperiskop
