Nasilnički, bolni prelazak iz organiziranog, udobnog i zaštitničkog svijeta rada u sastav rezervne armije rada koju se može opisati kao drhtavu, pokislu, prljavu, iznemoglu rulju u kaotičnom povlačenju, fizičkom i moralnom rasulu, koju se može zamisliti kao sabirni centar otpadaka društva, lager nepotrebnih čiji se dijelovi, doduše, za potrebe kapitala, mogu reciklirati – toliko je snažan psihofizički udar da se od napetosti koju stvara odbačeni ne mogu oporaviti čitav život. Nalog da se zdravog i sposobnog izbaci iz kapitalističke igre voljom neuništivih, nerazumnih ekonomskih sila i brutalnim odabirom nekog višeg i jačeg u radnoj hijerarhiji, delegiranog od vlasnika „sredstava za proizvodnju“ za ulogu sječe glava, mijenja perspektivu čitavog njegovog života, preusmjerava fokus interesa. Bez posla koji je glavni stup oko kojeg se širi šatra života, nema predstave, nema kretanja, nema samoostvarenja. Čovjek bez posla je nitko i ništa. Tako misle oni koji su posao zadržali i oni koji su ga izgubili. Radi se o socijalnoj hibernaciji radno sposobnog čovjeka, radi se o bolesti hladnog imobiliziranja njegovih mogućnosti.
U jednoj ljubavnoj sf priči s okusom distopije govori se o Zemlji u dalekoj budućnosti, prenaseljenoj i totalitarno uređenoj. Svim ljudima je omogućen život i prostor, ali samo u jednom danu tjedna. Sve ostale dane ljudi su bili podvrgnuti procesu smrzavanja u posebnim kapsulama. Junak priče živio je i radio samo četvrtkom, a zaljubio se u zamrznutu djevojku iz kapsule koja je svoje pravo na rad i život ostvarivala utorkom. Ostavljao joj je poruke o svojoj ljubavi. Ona mu je na isti način uzvraćala. Odlučio je podnijeti molbu vlastima da ga prebace u utorak. Takav prelazak omogućen je stanovnicima samo jednom u životu. Njegova molba je prihvaćena. Probudio se u utorak i potražio djevojku. Nije je našao, jer je i ona, saznao je, podnijela molbu da se prebaci u njegov četvrtak.
Nezaposleni žive kao i ljudi iz ove sf priče – samo dio svog života; oni iskorištavaju tek mali odsječak ukupnih šansi. Za razliku od junaka iz priče koji djelomičanost prilika prihvaćaju kao fatum, milost državnog stroja, iznuđeni obol opstanku zajednice, nezaposleni danas i ovdje, ljudi izbačeni na ulicu, osujećeni u traženju mogućih izlaza – žive s punom svijesti o eliminaciji, polumrtvi, bez podrške, razočarani u intitucije i neshvatljivo flegmatične bližnje koji upravo nepristojno tepu stare priče, s gorkim pitanjima o smislu njihovog razvlačenja do granica socijalne izdržljivosti.
Prestankom rada, neprimanjem redovnih prihoda, svrstanje u dehumanizirane birokratske razrede Zavoda za zapošljavanje kao brojeve, kao pokusne kuniće za namnožene savjetnike, kao ljudski višak s kojim sveta država ne zna što bi, osim iskoristila u statističke svrhe – za prekobrojne počinje prekrivanje njihovih osobnosti trivijalnim verbalnim smrdljivim koprenama ogavnih obrazloženja, navikavanje na razlike u društvenom statustu, radi se pred njihovim očima i u srcima zamjena istinske solidarnosti za sentimentalne i, u biti, ravnodušne izjave o tome da će biti bolje. Inače, to bit će bolje, to je najkraći vic u Hrvatskoj! Strah od neimaštine i odbačenosti podstiče mentalnu involuciju, depresiju, degradaciju ponosa i, što je najstrašnije, smanjenje intelektualnog, političkog i svakog drugog otpora spram mediokriteta koji rade, upravljaju sustavima i svojim radom(!!) doprinose da se broj nezaposlenih ne smanjuje. Otuđeni, s razornom tendencijom gubljenja ljudskih vrijednosti, pod udarom moralnih relativista, izloženi psihologiji podvrgavanja i ucijenjivanja, ali još uvijek toliko prisebni vidjeti monstruozni antiljudski svijet kojim su okruženi, nezaposleni prvi imaju kontak s civilizacijskim ništavilom, kaosom, dekadencijom i efemernostima. Kad čuju riječ „prijatelj“, maše se za psihološki savjetnik. Kad čuju riječ „nada“ pomisle da im je ponuđena voda otrovana. Kad čuju riječ „znanje“ pomisle na sumrak, na iščeznuće vrijednosti. Kad čuju riječ „solidarnost“ čuju cerek laži. Kad čuju riječ „povratak“ vide sile besmisla i udaljavanje od centra prvobitnog praska postojanja. Stranci u nekad svojoj zemlji, zgužvani plakati na kojima se afirmira apsurd, autodestruktivno nemirni, iscrpljene energije, zavidni budalama koji se samozadovoljno gledaju u vlastiti odraz u monitorima bankomata, razintimljeni s prošlošću koja ih je formirala ljudi bez zaposlenja kao da govore: tako dugo dok nisam želio zaboraviti, stalno sam zaboravljao. Sada kada sam zaboravio, više ne zaboravljam.
Za nezaposlenog su važne dvije istine. Prva je preuzeta iz psihijatrije, a glasi: NITKO NEĆE DOĆI. Jedan od najvažnijih trenutaka u psihoterapiji jest onaj kada klijent napokon shvati da nitko neće doći: nitko neće doći i popraviti njegovo djetinjstvo, nitko neće doći i učiniti ga sretnim, nitko neće doći i spasiti ga.
Ako želi poboljšati svoj život, mora nešto učiniti sam.
Jednoga dana, za vrijeme grupne terapije, klijent s očitim smislom za humor primjetio je:
“Stalno nam govorite kako nitko neće doći.
Ali vi ste došli!”
“To je točno”, priznao sam.
“Ali ja sam došao samo da vam kažem kako nitko neće doći.
Druga istina o sreći nadohvat ruke rečena je u budističkoj sutri
Jednom hodajući divljinom, čovjek se našao oči u oči s gladnim tigrom. Okrenuo se i potrčao, a tigar je pojurio za njim.
Bježeći pred tigrom, stigao je do ruba velike litice. Tigar mu je bio za petama. Nemavši drugog izbora, čovjek se objema rukama prihvatio za puzavicu koja je tu rasla i počeo se spuštati niz liticu.
Kad je bio na pola puta, spustio je pogled i ugledao još jednog tigra razjapljenih čeljusti koji ga je čekao na dnu. Bio je između dva tigra.
Na puzavici za koju se jedino držao, pojavila su se dva miša, bijeli i crni, koji su je malo po malo počeli glodati. Pokušao ih je otjerati.
Čovjek je ugledao pored sebe sočnu jagodu. Stisnuvši jednom rukom puzavicu, drugom je ubrao jagodu.
Kako je bila slatka!
Iako visi, iako je u beznadnoj sitauciji nije ga paralizirao strah. Vrh litice simbolizira prošlost. Tigar simbolizira nemogućnost vraćanja na staro. Podnožje litice je budućnost. Tigar dolje simbol je upozorenja što nas čeka, konačnost i smrt. Puzavica je život. Ruke su prihvaćanje života. Miševi su smjena dana i noći, bolesti i slabljenje. Na kraju se s tigrom u podnožju moramo suočiti. A jagoda simbolizira sada, sreću, ljubav, ljepotu, energiju, vitalnost. Jagoda je nadohvat ruke. Ubrati je znači iskoristiti trenutak.
Kušajte je, otpustite jednu ruku nezaposleni. Riskirajte. Pobijedite strah. Posegnite za srećom.
