Nemaju ljudi iskustva u suočavanju sa svojom državom, može neko reči. No, kako je govorio pokojni brodski informatičar Zdenko Bek – iskustvo je ono što dobiješ nakon što ti je trebalo.
Ni uz najbolju volju ne mogu se točno sjetiti, niti znam gdje bih to mogao sa sigurnošću provjeriti, je li grafit kojim naslovljavam današnju kolumnu krasio beogradske ili sarajevske zidove prije puno godina, ali nema nikave dvojbe da je autor (ili autori!) pasivno potlačeno-podvlašćene građane pozvao na rezistenciju unutarnjoj agresiji aktualnog režima. Inače, građanski otpor principjelno se temelji na negaciji vlasti i uvedenog autoriteta. Drski, gnomični tvorci ove minimizirane forme pozivaju da se državnoj opresiji kaže: “više ne”. Oni, kako u prvi mah izgleda, ne pošteđuju nikoga i vrijeđaju ugovorni, političko-socijalni status quo, a, zapravo, ispuštaju brutalnoiskreni poklič slobode; njihov politički slogan izraz je nedimenzionirane samosvijesti o nedopustivosti prakse nakupine moći, koja se zove država, o dijeljenju ljudi na upravljače i upravljane, na vukove i stoku.
Povik “otpor stoko” nije, dakle, specifikum jednog od rečenih prostora; njegova istinitost ne zna za granice i jezike, on, poput sunca, ima svugdje isto značenje. Samo ovdje kod nas “stoka” malo češće i duže navlači tamne sunčane naočari samozavaravanja raznim “povijesnim istinama”, deklaracijama, spremnija je na trpljenje, naravno pod utjecajem državne propagande, zato što baš ona pripada tom izabranom naraštajnom stadu koje je dočekalo vlastite vukove nakon tisuću godina čekanja i nadanja. To ju, naravno, ni na koji način ne čuva od eksploatirajućeg reda i iscjeđujuće organizacije države. Nemaju ljudi iskustva u suočavanju sa svojom državom, može neko reči. No, kako je govorio pokojni brodski informatičar Zdenko Bek – iskustvo je ono što dobiješ nakon što ti je trebalo.
A što govori iskustvo? Što oni kojima se upravlja gledaju, a ne vide? Gledaju povorke mladih deziluzioniranih i neorganiziranih ljudi; tv-gledatelje oglupavljene bezočno drskim reklamama o tome da je sada ista cijena telefoniranja jednom mjesečno na nekakvu otočnu vukojebinu i svakodnevno telefoniranje nemoćnim roditeljima ili prijateljima u istom gradu; bespogovorno prihvaćanje zavisničke nezaposlenosti i bezobrazne kontrole pridržavanja statusa čovjeka bez prava na rad; lijekove ekonomske politike gore od bolesti; bestidnu političku elitu koja nikome ne odgovara; ponižavajuće siromaštvo i neimaštinu; rigidne kulturne vrijednosti; nametnute, mračne autoritete utemeljene na nasilju i krađi; konformizam intelektualaca; ogavnu televizijsku estradu u kojoj suvereno vladaju priučeni voditelji; oholost institucija koja prerasta u psihološko nasilje; oživljavanje i suprotstavljanje mrtvih ideologija s ciljem sticanja moći, novca i ugleda do kojih “reanimatori” ne bi mogli doći normalnim putem; kastrirani radnički pokret; moralni regres; prosvjetu u kojoj su djeca-učenici crkveno i državno vlasništvo; uvlačenje u rectum europskim integracijama i NATO paktu; gušenje solidarnosti, pacifizma, tolerancije i radoznalosti; groteskne domaće surogate globalnog društva spektakla; pokoravanje općem globalizacijskom trendu da nositelji progresa budu korporacije i države s jakim vojskama; diskriminirajuću nacionalnu subordinaciju. Gledaju, a ne vide, jer da vide drugačije bi reagirali žilavljenje nabrojanih društvenih antagonizama, drugačije bi prihvaćali alternativu, alternativu kao emancipaciju javnog političkog prostora kao osnovnog preduvjeta za ventiliranje nepodnošljive zaduhe.
Nažalost, pred upornom nahrupom političke imbecilnosti i desnila, u sudaru s dominantnim političkim ideologijama, a bez odgovarajuće organizacije i strukture za precizno opserviranje svih elemenata situacije bezočnog podvlašćivanja, i bez jake organizacijeza brzu akciju, bez presudnog masmedijskog utjecaja na „stoku“, alternativne grupe i udruge, nevladine organizacije, anarhisti i politički istinska Ljevica, nemaju šanse uspostaviti balans, higijenizirati prljavu političku scenu, radikalizirati pitanja oko strategije budućnosti, desakralizirati stranačke elite i promovirati slobodu sa značenjem otpora državnom nasilju. U tom smislu, akcijski treba učiti od najboljih. Njihova imena su: Augustin Soushy Bauer, Herbert Read, Alex Comfort, Paul Goodman, George Woodcock, Murray Bokchin, Noam Chomsky, Daniel Guerin, Cornelius Castoriadis, Paul Feyerbend, John Zerzan i drugi anarhisti i liberteri, kritičari zapadnog racionalizma, pozitivizma, totalitarne države, korporacijske eksploatacije i „slobodnog svijeta“.
sbperiskop
Ni uz najbolju volju ne mogu se točno sjetiti, niti znam gdje bih to mogao sa sigurnošću provjeriti, je li grafit kojim naslovljavam današnju kolumnu krasio beogradske ili sarajevske zidove prije puno godina, ali nema nikave dvojbe da je autor (ili autori!) pasivno potlačeno-podvlašćene građane pozvao na rezistenciju unutarnjoj agresiji aktualnog režima. Inače, građanski otpor principjelno se temelji na negaciji vlasti i uvedenog autoriteta. Drski, gnomični tvorci ove minimizirane forme pozivaju da se državnoj opresiji kaže: “više ne”. Oni, kako u prvi mah izgleda, ne pošteđuju nikoga i vrijeđaju ugovorni, političko-socijalni status quo, a, zapravo, ispuštaju brutalnoiskreni poklič slobode; njihov politički slogan izraz je nedimenzionirane samosvijesti o nedopustivosti prakse nakupine moći, koja se zove država, o dijeljenju ljudi na upravljače i upravljane, na vukove i stoku.
Povik “otpor stoko” nije, dakle, specifikum jednog od rečenih prostora; njegova istinitost ne zna za granice i jezike, on, poput sunca, ima svugdje isto značenje. Samo ovdje kod nas “stoka” malo češće i duže navlači tamne sunčane naočari samozavaravanja raznim “povijesnim istinama”, deklaracijama, spremnija je na trpljenje, naravno pod utjecajem državne propagande, zato što baš ona pripada tom izabranom naraštajnom stadu koje je dočekalo vlastite vukove nakon tisuću godina čekanja i nadanja. To ju, naravno, ni na koji način ne čuva od eksploatirajućeg reda i iscjeđujuće organizacije države. Nemaju ljudi iskustva u suočavanju sa svojom državom, može neko reči. No, kako je govorio pokojni brodski informatičar Zdenko Bek – iskustvo je ono što dobiješ nakon što ti je trebalo.
A što govori iskustvo? Što oni kojima se upravlja gledaju, a ne vide? Gledaju povorke mladih deziluzioniranih i neorganiziranih ljudi; tv-gledatelje oglupavljene bezočno drskim reklamama o tome da je sada ista cijena telefoniranja jednom mjesečno na nekakvu otočnu vukojebinu i svakodnevno telefoniranje nemoćnim roditeljima ili prijateljima u istom gradu; bespogovorno prihvaćanje zavisničke nezaposlenosti i bezobrazne kontrole pridržavanja statusa čovjeka bez prava na rad; lijekove ekonomske politike gore od bolesti; bestidnu političku elitu koja nikome ne odgovara; ponižavajuće siromaštvo i neimaštinu; rigidne kulturne vrijednosti; nametnute, mračne autoritete utemeljene na nasilju i krađi; konformizam intelektualaca; ogavnu televizijsku estradu u kojoj suvereno vladaju priučeni voditelji; oholost institucija koja prerasta u psihološko nasilje; oživljavanje i suprotstavljanje mrtvih ideologija s ciljem sticanja moći, novca i ugleda do kojih “reanimatori” ne bi mogli doći normalnim putem; kastrirani radnički pokret; moralni regres; prosvjetu u kojoj su djeca-učenici crkveno i državno vlasništvo; uvlačenje u rectum europskim integracijama i NATO paktu; gušenje solidarnosti, pacifizma, tolerancije i radoznalosti; groteskne domaće surogate globalnog društva spektakla; pokoravanje općem globalizacijskom trendu da nositelji progresa budu korporacije i države s jakim vojskama; diskriminirajuću nacionalnu subordinaciju. Gledaju, a ne vide, jer da vide drugačije bi reagirali žilavljenje nabrojanih društvenih antagonizama, drugačije bi prihvaćali alternativu, alternativu kao emancipaciju javnog političkog prostora kao osnovnog preduvjeta za ventiliranje nepodnošljive zaduhe.
Nažalost, pred upornom nahrupom političke imbecilnosti i desnila, u sudaru s dominantnim političkim ideologijama, a bez odgovarajuće organizacije i strukture za precizno opserviranje svih elemenata situacije bezočnog podvlašćivanja, i bez jake organizacijeza brzu akciju, bez presudnog masmedijskog utjecaja na „stoku“, alternativne grupe i udruge, nevladine organizacije, anarhisti i politički istinska Ljevica, nemaju šanse uspostaviti balans, higijenizirati prljavu političku scenu, radikalizirati pitanja oko strategije budućnosti, desakralizirati stranačke elite i promovirati slobodu sa značenjem otpora državnom nasilju. U tom smislu, akcijski treba učiti od najboljih. Njihova imena su: Augustin Soushy Bauer, Herbert Read, Alex Comfort, Paul Goodman, George Woodcock, Murray Bokchin, Noam Chomsky, Daniel Guerin, Cornelius Castoriadis, Paul Feyerbend, John Zerzan i drugi anarhisti i liberteri, kritičari zapadnog racionalizma, pozitivizma, totalitarne države, korporacijske eksploatacije i „slobodnog svijeta“.
sbperiskop
