Pozdrav, po definiciji, su riječi i pokreti (glavom, rukom, tijelom) uobičajeni pri susretu ili rastanku kao znak prijateljstva, poštovanja ili formalne uljudnosti. Pozdravne kretnje i pozdravne izreke sastavni su dio ljudskih odnosa, početak (i kraj) međusobne komunikacije, uobičajeni društveni signali kod susretanja i rastajanja. Bio pozdrav srdačan ili formalan, isto tako se prihvaća i uzvraća- kao znak zadovoljstva ili pak puke uljudnosti, kao izraz prihvaćanja ili kao konvencionalna gesta. Za vrijeme ljudske povijesti u najrazličitijim podnebljima, pozdrav se prakticirao na najrazličitije načine, ali u svojoj biti izražava uvažavanje drugoga. Pozdraviti se znači ukazati na međusobno postojanje, potrebu za mirom. Često je pozdrav izraz pokornosti, prihvaćanje društvene hijerarhije, pristanak na neravnopravnost. Pozdrav je dogovor, poticaj na okupljanje, kôd prepoznavanja, izraz opredjeljenja. Pozdrav homogenizira, razdvaja, razvrstava, upozorava, prijeti, razlikuje, uočava svoje i druge.
Devedestih godina pozdrav je bio čin okupljanja, provjera lojalnosti, način povezivanja, ohrabrivanja, ali i izraz protivljenja neprijateljima. Sjećam se dobro kada se na valovima lokalnog radija koji se tada (sredinom devedestih) reklamirao kao “radio u boji“, u jednoj emisiji koja je išla uživo, dogodilo neprihvaćanje pozdrava odnosno odbijanje pozdravne izreke. Naime, u kontakt- emisiji koju je vodila ženska osoba, voditeljica s nemalim ambicijama da kroz “inventivan” razgovor (“gdje si? kako si? što radiš? kamo izlaziš?“), s “telefonskim sugovornicima“ zabavi cijelu Brodsko-posavsku županiju, na pozdrav “ćao” jedne djevojke koja je mogla imati između 15 i 17 godina, odvratila joj je da to ne radi u “njenoj” emisiji, da to ne čini u “eter”. Zbunjena djevojka nije shvaćala što je krivo učinila i zašto je radio-zvjezdica tako reagirala, a “gazdarica od mikrofona” joj je očitala lekciju da se zna tko tako pozdravlja i da “mi” imamo svoj pozdrav. U tih nekoliko sekundi radio terora, voditeljskog podvrgavanja slušateljice željne samo druženja s “generacijom”, naivne i mlade, u uvjerenju da su svi ljudi braća i sestre, nespremne da se nadmudruje s advokatima tzv. “našega”, nametnutog u doba gadnih sukoba – razotkrila se sva grdoba, sva zastrašujuća ružnoća netolerancije, samoskinuta je maska sa sumanute bijede naci-partikularizma koji se očituje i kroz nova, stroga pravila pozdravljanja u kojima se mora spomenuti “bog”. Kao da je spominjanje “božjeg imena”, na čemu je inzistirala neugodna voditeljica, hrvatsko “otkriće”. Talijani kažu „addio“, Francuzi „adieu“, Nijemci „Grüß Gott“, a ljudi na ovim prostorima pozdravljaju već vijekovima sa „zbogom“! Inače, venecijanski “ćao” (ciao) nastao od “schiavo” (rob), jedan je od najpopularnijih svjetskih pozdrava. Odomaćena varijanta glasi „sluga pokoran“. Uglavnom, svi pozdravljaju s imenom Boga u odlasku, kad se rastaju, samo ga se u Hrvatskoj u usta uzima i pri dolasku odnosno susretu.
Za voditeljicu koja je obojila eter neukusnim, nasilnim, toksičnim bojama netolerantnog svrstavanja, pozdrav je lozinka, kao u ratu, po kojoj se prepoznaju neprijatelji svuda oko nas. Umjesto da je rekla: “pozdravit me možeš kako hoćeš, samo me nemoj razbiti“, ona je na grub način istaknula svoju vjernost, odanost u odnosu na pozdravno skretanje klinkice koje je narušilo monolitnost i uniformiranost nacije. Dokazala je da je jednu jedoobraznost zamijenila druga.
Ipak, nakon dvadesetšest godina općegrazlikovnog drila, pa i drila u razlikovanju vrsta pozdravljanja, više se ne pozdravlja drukčije s nelagodom i strahom kao u spomenuta vremena, jer se novi pozdrav ukorijenio do automatizma, kojim su zahvaćeni gotovo svi. I kada netko danas pozdravi, primjerice, sa „zdravo“, pozdravljenima izmami osmijeh na lice, jer pomisle da se radi o očitom zajebantu. Zdraaaaavo!
sbperiskop
