Iako je najveći hrvatski književnik Miroslav Krleža u razgovoru s Predragom Matvejevićem istaknuo da su Glembajevi samo “htjeli da budu literatura” odnosno da su “neka vrsta dekorativnog panoa, naslikanog po motivu jedne građanske civilizacije na odlasku, u agoniji, i imaju karakter poetskog lirskog poniranja u sve elemente takozvane psihološke drame”, Glembajevi i glembajevština ipak su, mimo njegove literarne fikcije, paralelno egzistirali kao lokalni simboli (pod “lokalni” misli se na prvenstveno na agramerski dio Hrvatske) dekadencije, truleži, izrabljivanja, pohlepe, grabeži, perfidnosti i zločinaštva jednog dijela građanske klase. A ako bi se željelo tendenciozno simplificirati, ali ne za inat Krleži, već da bi se što životnije osjenčile ondašnje, ali i današnje političke i ekonomske prilike (“Umjetnost je kristalizacija života”), može se reči da su Glembajevi stvarno postojali i živjeli, ali i to da su se vratili kaonovi Glembajevi. Ovaj tekst se, dakle na toj simplificiranoj razini poimanja Glembaja i glembajevštine.
Razgrabljeno društveno bogatstvo
Povijest Krležinih Glembajevih započinje u marijaterezijansko doba, 1790. godine, kada je jedan anonimni Glembaj “zaklao i orobio u viničkoj šumi jednog kramara (Kranjca).” Od tada, od te nasilničke prvobitne akumulacije kapitala, pa do dramatičnog sloma uzrokovanim obiteljskim izopačenjima, violencijom, ali i bumerangom društvene bezobzirnosti, oni su “hladnokrvno” pretvarali “ljudsku krv u zlato”. Opterećenost svojom “gustom krvi” i vlastiti kulturni, politički i ekonomski svjetonazor, glembajevski je krug nametnuo kao dominantnu liniju društvenog kretanja, obrazac po kome se kreće takozvani društveni progres.
Tematske usporednice između francjozefinskih Glembaja (svoj vrhunac doživljavaju upravo u tom razdoblju) i današnjih samostalnodomovinskih, više su nego očite. Osvjetljen danas i ovdje pozornošću masovnih medija, totalnim retraiteom nositelja poštenog Rada i ozakonjivanjem očibodećih privilegija i vjernosti prema osloboditeljima nacionalnog organizma, svaki usporednik vrišti da povijest nije prvi put tragedija, a drugi put farsa, nego da je oba puta tragedija. “Prvobitna akumulacija kapitala” dogodila se na ovim prostorima početkom devedesetih godina odlazećeg stoljeća i tisućljeća- po drugi put. Na temeljima iskopanim na pješčanim terenima tranzicijskog društva, po principu To the victor belongs the spoil, društveno bogatstvo, gomilano stoljećima, pa do udarničkog i vremena kada se njime samoupravljalo,
razgrabljeno je u novoj “viničkoj šumi”.
Povratak glembajevštine
Svi oni, ratni profiteri, ugledni: članovi nadzornih odbora društvenih poduzeća, političari s vojnim činovima i novi gospodari oličeni u kraljevima mlijeka, trgovačkih lanaca, novinskim magnatima, direktorima lokalnih novinskih kuća koje u bescjenje kupuju, sitnoposjednicima s pedigreom koji su iskoristili trenutak i svoju sklonost da pjevju zabranjene pjesme po krčmama, lihvarima i mešetarima tuđim novcem s titulom velikih dioničara, drznicima koji su ogradili zajedničku obalu za svoje privatne plaže, zaposjedateljima čitavih otoka, povratnicima koji bez problema kupuju tvornice pića od hmelja, rentijerima tuđih kuća i posjeda, osnivačima banaka, takozvanim poštenim političarima koji strahuju od optužbi za nepotizam samo kad treba zaposliti sposobne ljude, estradnim prostitutkama vlastitog tijela i glasa, potkupljivim intelektualcima i raznovrsnim patricijima i kumovima kriminala- svi su oni dio duge kolone Glembajevih koji su se, zahvaljujući okolnostima, vratili, ne kao literatura, nego kao stavrni likovi. Obavljena je tipična, glembajevska pretvorba ljudske krvi koja lije u tvornicama u kojima se ne isplaćuju zarađene plaće, i koja je lila iz mladih tijela na prvim linijama obrane dok se “ognjem i mačem” stvarala slobodna država; traje pretvorba ljudske krvi u zlato i dividende. Hrvatskom vladaju novi Glembajevi.
Upokoreni, slomljeni i obezbuntovljeni
I dok se 1912. godine u salonu Glembajevih, vlasnikâ Glembay L.t.d. Company, čuo valcer “Geschichte aus Wienerwold”, danas njihovi pokondireni nasljednici na jubilejima svojih d.o.o. naručuju “Ja se konja bojim”. Iste priče pričaju novi Ignjati, Pube, Altmani, Silberbrandi, barunice Castelli, a vani, u svojim neotplaćenim stanovima, nedovršenim kućama, samačkim hotelima i podstanarskim sobicama nove gladne Fanike Canjeg gledaju o tome televizijska izvješća pretvorena u ljigave političke sapunice. Na ulicu hrpimice izbačeni radnici, s koje se poneki u privatizirani “Nazad” vraćaju, ali upokoreni, slomljeni i obezbuntovljeni, umirovljenici paklene budućnosti, mladi ljudi koji sanjare o odlasku preko granice, obeznađena rezervna armija rada, samo su potrošni dekor ogromnog “socijalnog problema s negativnim zakonima” kojeg generira nova klasa ljudi “glembajevske krvi”.
Slijedimo li Krležine Glembajeve, čije “kretanje započinje u zločinu koji je glavni atribut glembajevštine”, do njihovog logičnog kraja, agonije i rasula, prihvatimo li neizbježnu nužnost njihove utopljeničke, melodramatske propasti, onda analogija s današnjim Glembajevima ima optimističan rasplet. “Leda” završava sa smetlaricom koja, a što nije izbjeglo ni jednom kritičarskom oku, čisti svu prljavštinu koju su oni ostavili iza sebe. Prema tome, današnje zvono koje zvoni na njihovim obljetnicama, za nadati se da je, kako veli jedan lik u “Gospodi Glembajevima” “..zvono (koje) zvoni više na pogreb, nego na jubilej. To su karmine dragi moj amice, karmine a ne trijumf.”
Povratak glembajevštine
Svi oni, ratni profiteri, ugledni: članovi nadzornih odbora društvenih poduzeća, političari s vojnim činovima i novi gospodari oličeni u kraljevima mlijeka, trgovačkih lanaca, novinskim magnatima, direktorima lokalnih novinskih kuća koje u bescjenje kupuju, sitnoposjednicima s pedigreom koji su iskoristili trenutak i svoju sklonost da pjevju zabranjene pjesme po krčmama, lihvarima i mešetarima tuđim novcem s titulom velikih dioničara, drznicima koji su ogradili zajedničku obalu za svoje privatne plaže, zaposjedateljima čitavih otoka, povratnicima koji bez problema kupuju tvornice pića od hmelja, rentijerima tuđih kuća i posjeda, osnivačima banaka, takozvanim poštenim političarima koji strahuju od optužbi za nepotizam samo kad treba zaposliti sposobne ljude, estradnim prostitutkama vlastitog tijela i glasa, potkupljivim intelektualcima i raznovrsnim patricijima i kumovima kriminala- svi su oni dio duge kolone Glembajevih koji su se, zahvaljujući okolnostima, vratili, ne kao literatura, nego kao stavrni likovi. Obavljena je tipična, glembajevska pretvorba ljudske krvi koja lije u tvornicama u kojima se ne isplaćuju zarađene plaće, i koja je lila iz mladih tijela na prvim linijama obrane dok se “ognjem i mačem” stvarala slobodna država; traje pretvorba ljudske krvi u zlato i dividende. Hrvatskom vladaju novi Glembajevi.
Upokoreni, slomljeni i obezbuntovljeni
I dok se 1912. godine u salonu Glembajevih, vlasnikâ Glembay L.t.d. Company, čuo valcer “Geschichte aus Wienerwold”, danas njihovi pokondireni nasljednici na jubilejima svojih d.o.o. naručuju “Ja se konja bojim”. Iste priče pričaju novi Ignjati, Pube, Altmani, Silberbrandi, barunice Castelli, a vani, u svojim neotplaćenim stanovima, nedovršenim kućama, samačkim hotelima i podstanarskim sobicama nove gladne Fanike Canjeg gledaju o tome televizijska izvješća pretvorena u ljigave političke sapunice. Na ulicu hrpimice izbačeni radnici, s koje se poneki u privatizirani “Nazad” vraćaju, ali upokoreni, slomljeni i obezbuntovljeni, umirovljenici paklene budućnosti, mladi ljudi koji sanjare o odlasku preko granice, obeznađena rezervna armija rada, samo su potrošni dekor ogromnog “socijalnog problema s negativnim zakonima” kojeg generira nova klasa ljudi “glembajevske krvi”.
Slijedimo li Krležine Glembajeve, čije “kretanje započinje u zločinu koji je glavni atribut glembajevštine”, do njihovog logičnog kraja, agonije i rasula, prihvatimo li neizbježnu nužnost njihove utopljeničke, melodramatske propasti, onda analogija s današnjim Glembajevima ima optimističan rasplet. “Leda” završava sa smetlaricom koja, a što nije izbjeglo ni jednom kritičarskom oku, čisti svu prljavštinu koju su oni ostavili iza sebe. Prema tome, današnje zvono koje zvoni na njihovim obljetnicama, za nadati se da je, kako veli jedan lik u “Gospodi Glembajevima” “..zvono (koje) zvoni više na pogreb, nego na jubilej. To su karmine dragi moj amice, karmine a ne trijumf.”
