Zemlja je raj ako se traži mir, čini pravo i želi malo. (Pestalozzi)
Prirodni zakoni mogu vrijediti do stanovite granice, a dočim se ona prijeđe - zakoni se okreću protiv sebe samih, e da bi stvorili apsurd. (Camus)
Nemilosrdni eksploatatori ljudi i zajedničkih bogatstava uz pomoć ustava kapitala i profita pokušavaju kontrolirati protok i djelovanje zakona prirode. A onda to destruktivno onemogućavanje i akumulacijsko gomilanje nazivaju “višom razinom” civilizacijskog napretka. Godišnje “izdanje“ ovog portala ne bi bilo dostatno za objavljivanje popisa svih njihovih političkih i ekonomskih izrabljivačkih, pljačkaških gadosti koje su dovele do jednoga – do zasmrađenog gnijezda u koji je pretvorena “plavi planet“, upravo zbog spomenutog prepotentnog, samodestruktivnog, egoističnog sukoba s Prirodom, zbog zloporabe njenih zakona. Uporno, nerazumno, sebično i kratkovidno.
Zapadni čovjek uništava zajedničko stanište svih ljudi i životinja, cerekajući se poslije svojih “pobjeda” nad silama Prirode koje je nepovratno savladavao i slavohlepno uprezao u kola svoje nad-prirodne moći, pri tome uništavajući i one pripadnike ljudske rase koji su samo “tražili mir i željeli malo.” “Bijeli ljudi nikada nisu brinuli za zemlju, jelene ili medvjede. Kad mi Indijanci ubijamo meso, mi ga svega pojedemo. Kad mi kopamo korijenje pravimo male rupe... Mi stresamo žirove i šišarke... Mi ne obaramo drveće. Mi koristimo samo mrtvo drvo. Ali bijeli ljudi oru zemlju, čupaju drveće, sve ubijaju. Drvo kaže: "Nemoj. ja sam ranjivo. Nemoj me povrijediti." Ali oni ga obaraju i sijeku. Duh zemlje ih mrzi... Indijanci nikada ništa ne povrjeđuju, a bijeli ljudi sve razaraju. Oni razaraju stijene i razbacuju ih po zemlji. Stijena kaže: "Nemoj! Ranjavaš me." Ali bijeli čovjek ne obraća pažnju na to. Kad Indijanci upotrebljavaju stijene, uzimaju male, okrugle, za kuhanje... Kako duh zemlje može voljeti bijelog čovjeka? Gdje god je bijeli čovjek dotaknuo zemlju ona je ranjena.” Tako je izrazila je razlike u doživljavanju okoline Wintu Indijanka. Bestijalnom orgijanju “ranjavanja zemlje” “bijeli čovjek” prijeteći je naučio i sve ostale, pod obrazloženjem da je to uvjet čovjekovog hoda do zvijezda.
A Zemlja kao da, poput mističnih islamskih sufista, odgovara: “Niko od mene nije naučio vještinu gađanja iz luka, a da od mene nije kasnije načinio sebi metu.” “Kultura smrti” koja se širi preko Atlantika kao epidemija protiv koje, čini se, više nitko nema adekvatnog cjepiva, svoje žrtve nalazi na balkanskoj zemlji, ispod neba kojeg su parali vojni zrakoplovi, žderući dragocjeni kisik, i, s rasističko-sigurne visine, istovarivali desetke tisuća tona projektila - zagađivača prirode. Prema želji inženjera smrti i konstruktora najefikasnije destrukcije koje je svijet imao prilike vidjeti, stradavale su šume, životinje i rijeke, s drveća otpada lišće uslijed kiselih kiša, Jadransko more se “punilo” i zagađivalo neispucanim raketama i kasetnim bombama. Tada nisu funkcionirali prečistači pitke vode uslijed “ukidanja” električne energije, rastao je postotak ugljičnog dioksida i drugih otrovnih materija, gorjela su skladišta nafta, a otrovni dim i tzv. osiromašeni uran utjecao je na genetske poremećaje i deformitete, kao da se ne radi o jedinstvenoj atmosferi, kao da nije riječ o organskoj povezanosti svake žive i nežive zemaljske čestice.
Katastrofalne posljedice uništavanja “samo lokalnog” okoliša, govore o monstruoznosti “praktičara” europsko- američke tradicije racionalističko- pragmatičnog svjetonazora. Da ironija bude veća, jedan od ministara vanjskih poslova europske zemlje “saveznice”, bio je šef stranke “Zelenih” čiji je credo ekološka misao o zaštiti Prirode. Danas su posljedice strašne, a najstrašnija je povećan broj oboljelih od raka. Kaže R. W. Emerson: “Priroda nije nikada bila igračka mudrom duhu...Pravi ljubitelj prirode je onaj čija su unutrašnja i vanjska čula još uvijek u međusobnom skladu; onaj koji je zadržao duh djetinjstva čak i u dobu pune zrelosti.” Dok građanska demokracija pasivno svjedoči neodgovornom “igranju s prirodom” mrzitelja prirode i njene ljepote i “igrača” kapitala koji su pomahnitalo troše prirodne resurse i koji su zaboravili i na svoje i na tuđa djetinjstva, destruktora poremećenih čula i moralne ravnoteže - nemoguće je ne prisjetiti se da se prirodu ne uništava od jučer, da su i najnovija nastojanja kapitalista i militarista upotrebe tehnike protiv prirode nastavak „akcija“ kao što su: sravnjivanje Dresdena, pretvaranje vijetnamskog Mekonga u kiselinu, spaljivanje i radioaktiviziranje Nagasakija i Hirošime, bespoštedna sječe brazilskih šuma i nebrojeni drugi ekološki slomovi.
“Bijeli čovjek”, oličen danas u upravljačima Novog svjetskog poretka, u svom nastojanju da pokori Prirodu i sve one koji se opiru njihovom mahnitanju, ne želi znati da će u konačnici ona spomenuta sufistička meta postati on sam, njegov dom, njegovi industrijski sustavi, napredna tehnologija i multinacionalni kapital baziran na iscrpljivanju svih energetskih izvora. To je možda nada za Zemlju....
