Nikola Pašić, znameniti srpski političar kojeg Hrvati ne pamte po dobru, jer je u SHS bio jedan od tvoraca srpske centralističko- monarhističke koncepcije, političar koji se zalagao za velikosrpsku hegemoniju, bio je poznat i kao duhovit čovjek, često u središtu mnogih anegdota. Jedna se, po potrebi, navodi kao ilustracija moći medija. Na pitanje novinara prilikom jednog izlaska iz skupštine, poslije zasjedanja, “Što ima novo?”Pašić je odgovorio: “Ne znam. Nisam još čitao Politiku“.
Postoji li danas u Hrvatskoj neka snažna medijska sila kao ondašnja Politika s moći oblikovanja javnog mnijenja, koje se oslanja na njena izvješća i komentare, neko sredstvo komunikacije na čije se stavove mogu pozvati glasači neke političke opcije ili suvremeno sredstvo prenošenja informacija koje zastupa čiste državne interese? U cjelini, mediji su zadržali utjecajnu ulogu tumača i analitičara političkih (s)kretanja, ali ako se gleda pojedinačno nijedne novine, televizijski kanal ili portal nije arbitraran do bespogovornog uvažavanja, niti zastupa sva sidra hrvatske politike na koje, za potrebe vlastite promocije, ukazuju političari na najvišim funkcijama.
Većina je medija u Hrvatskoj, pogotovo pred izbore zastupnika u parlament, upotrijebit ću nešto složeniju poredbu, poput ilustriranih knjiga kuharskih recepata, a svaki u apendiksu ima integrirane nazive neizbježnih proizvođača namirnica potrebnih za spravljanje masovnih narodnih jela, najviše u obliku/vidu političkih stranaka. A sloboda mišljenja i javno mnijenje pod direktnim su utjecajem krupnog biznisa koji tiska kuharicu, preko urednika nudi favorizirani popis jela i nameće izbor određenih prehrambenih proizvoda. Sloboda mišljenja i javno mnijenje imaju samo prividnu snagu opredjeljivanja za neko jelo iz nametnutog menija i odabiranja predloženih sastojaka. U osnovi to i nisu jestvine koje mogu utažiti egzistencijalnu i političku glad javnosti, jer su reducirane odnosno oduzeta im je značajna količina sastojaka od kritičkih riječi i slobodnolebdećeg stava (voda), i denaturirane su dodavanjem zavisnosti od manipulativnih sastojaka kao što je ideologizacija javnosti, politička indoktrinacija (kiselina).
Izbori – demokratski postupak kojim birači glasaju za predstavnike u vlasti, na kojima bi trebali doći do izražaja formiranje političke volje, vox populi, postaju političke kampanje koje rečenu političku volju upravo neutralizairaju, svodeći ju na selektivne programe političkih stranaka. Time se narod zapravo isključuje iz političkih procesa, potčinjava ga se navođenjem da se prikloni uvjerljivosti političkih PR predstava, a ne osnažuje i oslobađa istinom o stvarnosti i (ne)prilikama u kojima se nalazi. Odlučivanje se događa s razine dojmova i predrasuda koji su samo uvod u isprogramirano nabacivanje omče starateljstva nad široke narodne slojevie. Kako kažu politolozi, za vrijeme izbora, stvara se atmosfera odvraćanja od kritičkog razmišljanja, ljudima se posredno govori kako se ne isplati misliti, jer političke stranke imaju gotova rješenja. Birači se prepariranim informacijama programiraju za pasivnu receptivnu masu, u glav im se ubacuju sadržaji po volji mumifikatora narodne volje s ciljem lakšeg eksploatiranja.
Nakon proglašenja pobjednika izborne utrke trkača lakih nogu u nacionalnim dresovima (boje: plava, bijela, crvena, crna), najsnažniju tugu osjećaju i najjače se raduju baš oni s najviše konformističke slame u glavi- mitova, obećanja, ukazivanja na neprijatelja… svega od čega se sastoji materijal za prepariranje.
Nasreću postoje i drukčiji mediji i drukčiji recipijenti informacija kojima se objektivno opisuje postojeći svijet, svijet nužnosti i nade, a ne svijet pristajanja na postojeće odnose. Postoje slobodni mediji koji nisu objektivni po diktatu i kriterijima elita, nego su pristrani u smislu isključivanja birokratskih posrednika kod prikazivanja narodnih nevolja. U tim medijima mogu se transparentno sagledati društveni odnosi, njihovo oslobađanje i rasterećenje od svih oblika postvarenja. Postoje mediji (štampa) koji su, po Marxu, duhovno ogledalo u kojem narod vidi samog sebe. Postoje recipijenti, u kantovskom smislu, duhovno punoljetni građani (Imaj hrabrosti da se služiš vlastitim razumom), emancipirani i slobodni (Prosvjetiteljstvo nije zahtijevalo ništa drugo nego slobodu čovjeka, i to onu neiskvarenu slobodu, prije svega, šta god da sloboda značila u tom kontekstu, naime, onu slobodu koju svojim zdravim razumom može upotrijebiti u svim dijelovima javnog života) s intelektualnom i moralnom moći da izbore vide kao sve samo ne kao slobodno sučeljavanje i nadmetanje ideja kao uvjeta pobjede humanosti, prava i umnosti. A ti superiorni i obrazovani primjerci ljudske vrste, političku relevantnost (svoj politički izbor) vide u političkoj borbi protiv države kao bića koje se osamostalilo od društva i iznad njega uzdiglo kao tuđa sila.
I kada me opsjednuti predstojećim izborima kao rješenjem njihovih problema, oni koji se ne mogu otrgnuti od postojećih pravila biranja mediokriteta, oni fascinirani igračima, teatralnim egzibicionistima, u igri u kojoj su oni tek gledatelji, oni koji žive u katalepsiji štale, upitaju što im savjetujem za koga bi bilo najbolje glasati, koji manipulacijom zatrovan recept pojesti- ja im kažem da pokornima i gladnima smeća savjet ne dajem niti bih ga od takvih primio. Ipak, učinit ću iznimku i samo im reći da izbor za neku od lista na izvjestan način znači isto što i izbor načina kako ubiti svoju slobodu. Netko voli otrove, netko vješanje, a netko metak. A mediji će, u smislu potvrde, njihovu odluku popratiti.
sbperiskop
