Kad bi se antropomorfizirala neka geografska regija (cjelina) i njene prirodne osobine,onda bi se o krajoliku mogo govoriti kao o njenom karakteru, a o klimi kao o njenom temperamentu, naravno, međusobno uvjetovanim i nerazdvojivim. Što bi onda bili kiše, vjetar, vedrina, magla ili snijeg? To su raspoloženja. A, na primjer, prisustvo rijeke? Ono bi značilo vrlost, mudrost, čistoću, raspon. Kad bih imao priliku sresti imaginarno ljudsko biće s osobinama kraja u kojem živim, pretpostavljam, na temelju svog iskustva, da bih upoznao osobu sangvinčkog temperamenta, biće više nasmijano, nego tužno, otvoreno, pošteno, od riječi, od povjerenja, darežljivo. O njemu bih svakako više sudio iz njegovih fiziognomijskih osobina, dobivenih metomoskopijskim (lice), hiromantijskim (ruke), frenološkim (lubanja), palmomantičkim (nagonske kretnje), mimetičkim (mimika) i somatološkim (vanjski oblik tijela) metodama i mjerenjima, nego iz znanstvenih kemijsko-fizioloških pokusa i psiho-testova, više iz neposrednog, osobnog dodira, promatranja boja i udisanja mirisa, nego od neprikosnovenih dokaza iz laboratorija. Zato, jer sam tako i sebe upoznao.
Duhovno, ne i fizičko, središte Broda nalazi se na samom njegovom obodu, na rubu, na njegovom južnom dijelu, na istoprostornom početku i kraju grada, uz rijeku gdje beton završava i doživljava privremeni poraz. Upravo tu Priroda jasno progovara svojim glavnim jezicima: smjerom, kretanjem, zvukom, bojom, oblikom i brojem, elementima za opisivanje zbiljskih simbola kao što su Sunce, voda, zrak, drveće… Za opčinjenog promatrača koji se našao na potezu “most na zapadu – splavi na istoku”, na keju, ujedinjuju se zemlja, voda i nebo, pružajući mu mistično iskustvo stapanja u Jedno od kojeg smo. No, samo posvećeni znaju čitati znakove Prirode, prevesti ih, protumačiti i dati im hermeneutički smisao. Oni u svakom svjetlosnom bljesku i prirodnoj mijeni vide utjecaj pripadnika nebeske hijerarhije: serafina, kerubina, trona, gospodstva, kreposti, sila, prvenstava, arhanđela i anđela. Oni kao alkemičari, Hermetisti, Tantristi, kao pripadnici konventikula i drugih inicijacijskih organizacija, svoje spoznaje zbog njihove misteričnosti i nepriopćivosti zadržavaju u svom krugu. Mi ostali, prepuštamo se impresijama, izravnoj snazi jezika Prirode, koji izazivaju pokoju ekspresiju u obliku stiha, obojanog platna, melodije ili ritma, mi drugi, inicijacijski nepodobni i nesposobni, kao vjernici koji, parafrazirajmo Tertulijana, vjeruju, jer je lijepo, nismo spremni i obučeni uputiti se u mitsko-ritualno značenje života i postojanja. Za nas je Priroda isto što i čovjek od krvi i mesa, anatomski, kemijski i fiziološki razumljiva cjelina, a za inicijacijske praktičare, ezoterike, metapsihičare i okultna bratstva nema nikakve sumnje da osim fizičke postoji i hiperfizička pozadina života i Prirode, da Priroda i svaki čovjek posebno, ima auru (kožu duše), sideričko tijelo, da šire astralnu svjetlost. Po njima oko nas, iznad i pored, postoje transmigracijski putevi, jer duše sele iz tijela u tijelo, a oni sami imaju aut-of-body-expirience, svojevrsno prediskustvo reinkarnacije, oni su u stanju, uz pomoć magičnih ogledala (nokat dječijeg palca uglancan crnim voskom, kristalna kugla, kristalna čaša puna bistre vode, konkavno staklo s i bez živinog premaza, ogledalo od metala, zrnati papir pocrnjen crtaćim ugljenom) vidjeti prošlost i budućnost, pa tako, na primjer, vidjeti i sav užas i privlačnost panoramskih vizija utopljenika u Savi.
Za većinu normalnih ljudi koji dosljedno ne žele drugima činiti ono što ne žele da se njima samima čini, odlazak na savski kej, predstavlja predah od mučenja u Prokrustovoj postelji svakodnevice, blagotvorno izlaganje djelovanju pozitivnih energija sa zaštitnim i iscjeliteljskim djelovanjem od uroka politike i njenih destruktivnih žreca. To je predah kao početno prostorno bjekstvo prema ljepoti, a za odabrane s umjetničkim darom, bjekstvo s ciljem da tu ljepotu kondenziraju u vremenu, presloženu u nove oblike. Dobiveno spokojstvo, duhovni mir, zdravlje i užitak rezultat su okrepljujučeg učinka elemenata darežljive Prirode, ishod su uzajamnog prožimanja. Maksimalno se dobiva za vedrih dana, bez obzira na godišnje doba, dopodne između 8 i 10 sati, popodne između 17 i 19 sati, i noću, u kolovozu mjesecu, kada mjesečina i zvijezde, te vjesnice ljepote, kako kaže, Emerson, osvjetljavaju svemir svojim značajnim smješkom. Tada su vidik, glasanje ptica, razlivenost svjetla, strujanje zraka i ruho Prirode na dohvatu, opčinjavajući, izoštreni, profiltrirani promatračevom spremnošću da ih upije u sebe, milostivi, ali i uznemirujući do vibrantnosti koja svojim ritmom prijeti omamljivanjem. Ti trenuci su pod vladavinom alfa-valova, a naša individualna podsvijest, sazdana od zaboravljenih iskustava i žalaca kojima je cijepljeno naše duhovno tkivo, preuzima nadzor nad našim bićem. Istovremeno, kao Joyceov Finnegan, sanjamo snove čovječanstva i čovječanstvo sanja kroz nas, iz nas izbija, curi kolektivna mudrost. U drvetu, travi, valićima Save vidimo simbole, tumačimo svoj put.
(Za)stane li se negdje oko sredine spomenutog poteza, Sava se, zbog svog brodskog meandra, pričinjava kao duguljasto jezero, živo, kao da iz njegove dubine, iz skrivenih vrela, izbijaju vrtložne, snažne struje. Ta iluzija o omeđenosti Save, njenom ne-toku, zapravo štedi našu totalnu zaokupljenost i zaustavlja naš pogled, ne dopušta predoziranje promatrača do iščezavanja njegovih svojstava. Buka ulice i blizina institucija iza naših leđa vraća nas u surovu stvarnost tehnike, profita, nadmetalaštva i borbe za preživljavanje u jednom drugom jezeru, jezeru punom blata i ljudskih pirana. Spremni smo za bitke, regenerirani šetnjom po keju, strujanjem solarne energije podneblja koja je prešla u nas dok smo se s njim, kao s istinskim prijateljem, rukovali. I čini nam se da ipak vidimo svoju budućnost.
sbperiskop
Duhovno, ne i fizičko, središte Broda nalazi se na samom njegovom obodu, na rubu, na njegovom južnom dijelu, na istoprostornom početku i kraju grada, uz rijeku gdje beton završava i doživljava privremeni poraz. Upravo tu Priroda jasno progovara svojim glavnim jezicima: smjerom, kretanjem, zvukom, bojom, oblikom i brojem, elementima za opisivanje zbiljskih simbola kao što su Sunce, voda, zrak, drveće… Za opčinjenog promatrača koji se našao na potezu “most na zapadu – splavi na istoku”, na keju, ujedinjuju se zemlja, voda i nebo, pružajući mu mistično iskustvo stapanja u Jedno od kojeg smo. No, samo posvećeni znaju čitati znakove Prirode, prevesti ih, protumačiti i dati im hermeneutički smisao. Oni u svakom svjetlosnom bljesku i prirodnoj mijeni vide utjecaj pripadnika nebeske hijerarhije: serafina, kerubina, trona, gospodstva, kreposti, sila, prvenstava, arhanđela i anđela. Oni kao alkemičari, Hermetisti, Tantristi, kao pripadnici konventikula i drugih inicijacijskih organizacija, svoje spoznaje zbog njihove misteričnosti i nepriopćivosti zadržavaju u svom krugu. Mi ostali, prepuštamo se impresijama, izravnoj snazi jezika Prirode, koji izazivaju pokoju ekspresiju u obliku stiha, obojanog platna, melodije ili ritma, mi drugi, inicijacijski nepodobni i nesposobni, kao vjernici koji, parafrazirajmo Tertulijana, vjeruju, jer je lijepo, nismo spremni i obučeni uputiti se u mitsko-ritualno značenje života i postojanja. Za nas je Priroda isto što i čovjek od krvi i mesa, anatomski, kemijski i fiziološki razumljiva cjelina, a za inicijacijske praktičare, ezoterike, metapsihičare i okultna bratstva nema nikakve sumnje da osim fizičke postoji i hiperfizička pozadina života i Prirode, da Priroda i svaki čovjek posebno, ima auru (kožu duše), sideričko tijelo, da šire astralnu svjetlost. Po njima oko nas, iznad i pored, postoje transmigracijski putevi, jer duše sele iz tijela u tijelo, a oni sami imaju aut-of-body-expirience, svojevrsno prediskustvo reinkarnacije, oni su u stanju, uz pomoć magičnih ogledala (nokat dječijeg palca uglancan crnim voskom, kristalna kugla, kristalna čaša puna bistre vode, konkavno staklo s i bez živinog premaza, ogledalo od metala, zrnati papir pocrnjen crtaćim ugljenom) vidjeti prošlost i budućnost, pa tako, na primjer, vidjeti i sav užas i privlačnost panoramskih vizija utopljenika u Savi.
Za većinu normalnih ljudi koji dosljedno ne žele drugima činiti ono što ne žele da se njima samima čini, odlazak na savski kej, predstavlja predah od mučenja u Prokrustovoj postelji svakodnevice, blagotvorno izlaganje djelovanju pozitivnih energija sa zaštitnim i iscjeliteljskim djelovanjem od uroka politike i njenih destruktivnih žreca. To je predah kao početno prostorno bjekstvo prema ljepoti, a za odabrane s umjetničkim darom, bjekstvo s ciljem da tu ljepotu kondenziraju u vremenu, presloženu u nove oblike. Dobiveno spokojstvo, duhovni mir, zdravlje i užitak rezultat su okrepljujučeg učinka elemenata darežljive Prirode, ishod su uzajamnog prožimanja. Maksimalno se dobiva za vedrih dana, bez obzira na godišnje doba, dopodne između 8 i 10 sati, popodne između 17 i 19 sati, i noću, u kolovozu mjesecu, kada mjesečina i zvijezde, te vjesnice ljepote, kako kaže, Emerson, osvjetljavaju svemir svojim značajnim smješkom. Tada su vidik, glasanje ptica, razlivenost svjetla, strujanje zraka i ruho Prirode na dohvatu, opčinjavajući, izoštreni, profiltrirani promatračevom spremnošću da ih upije u sebe, milostivi, ali i uznemirujući do vibrantnosti koja svojim ritmom prijeti omamljivanjem. Ti trenuci su pod vladavinom alfa-valova, a naša individualna podsvijest, sazdana od zaboravljenih iskustava i žalaca kojima je cijepljeno naše duhovno tkivo, preuzima nadzor nad našim bićem. Istovremeno, kao Joyceov Finnegan, sanjamo snove čovječanstva i čovječanstvo sanja kroz nas, iz nas izbija, curi kolektivna mudrost. U drvetu, travi, valićima Save vidimo simbole, tumačimo svoj put.
(Za)stane li se negdje oko sredine spomenutog poteza, Sava se, zbog svog brodskog meandra, pričinjava kao duguljasto jezero, živo, kao da iz njegove dubine, iz skrivenih vrela, izbijaju vrtložne, snažne struje. Ta iluzija o omeđenosti Save, njenom ne-toku, zapravo štedi našu totalnu zaokupljenost i zaustavlja naš pogled, ne dopušta predoziranje promatrača do iščezavanja njegovih svojstava. Buka ulice i blizina institucija iza naših leđa vraća nas u surovu stvarnost tehnike, profita, nadmetalaštva i borbe za preživljavanje u jednom drugom jezeru, jezeru punom blata i ljudskih pirana. Spremni smo za bitke, regenerirani šetnjom po keju, strujanjem solarne energije podneblja koja je prešla u nas dok smo se s njim, kao s istinskim prijateljem, rukovali. I čini nam se da ipak vidimo svoju budućnost.
sbperiskop
