Krajem 1998. godine velikodušno je od talijanskih vlasti pušten na slobodu ideolog Crvenih brigada Renato Curcio, nakon što je 24 godine proveo u rimskom zatvoru Rebibbija. Bio je osuđen na tridesetogodišnju zatvorsku kaznu zbog terorizma, otmica i ubojstava. Njegovo oslobađanje svojevrsno je neizravno priznanje da su Crvene brigade svojim nasiljem izašle u susret državi oko uspostavljanja opće kontrole nad društvom.
Njemačka teroristička grupa Frakcija Crvene armije “Baader Meinhof”, militantna skupina američkih crnaca “Crne pantere” (Black Panthers) i talijanska ekstremistička skupina “Crvene brigade” (Brigate Rosse) direktnim, sinkroniziranim oružanim akcijama protiv eksponiranih predstavnika kapitalizma, nasiljem kao uspješnom tehnikom stvaranja nemira i straha, u cilju rušenja sustava opresije, rasizma i eksploatacije u zemljama zapadnog kapitalizma, obilježili su rane sedamdesete godine. Ideološki pod utjecajem Nove ljevice koja se pojavila šezdesetih godina “kao pokušaj stupanja u akciju u duhu neomarksističkih koncepata”, razočarani sterilizacijom i pacificiranjem mladenačke, studentske pobune koja je svoju kulminaciju imala “1968-e”, najradikalniji aktivisti New lefta transformirali su se u terorističke skupine. Udaljeni, dakle, od dutschkeovskih ideala o “dugom maršu kroz institucije” kao načina otpora tadašnjem modelu “društva izobilja”, odnoseći se s prezirom spram buntovnih parola o “mijenjanju svijeta” kojima su se željele razotkriti sve nepodnošljive proturječnosti i nakaznosti službenog sustava vrijednosti, europski teroristi pribjegli su stravičnom teroru, otmicama uglednika i konstruktora političkih sustava, bombama i prolijevanju krvi.
Bio je to, zapravo, dobar povod da države, zahvaćene pošastima terorističkih akcija, kroz jačanje institucionalnog antiterorizma i drugih oblika povećavanja vlastite obrambene moći od nasrtaja beskompromisnog unutarnjeg neprijatelja, revitaliziraju i učvrste svoju apsolutnu moć nad svim društvenim procesima, temeljeći ju na nesmiljenosti i pokoravanju.
Razumljiva je stoga velikodušnost Italije prema Renatu Curciu, dva desetljeća poslije razbijanja terorističkih jezgara, jer joj je on i njemu slični, kao, uostalom, i ostalim zemljama Zapada, poslužio kao idealan alibi, za uspostavljanje apsolutne kontrole nad životom svakog člana društva. Moć država danas je toliko izražena da je iluzorna svaka pomisao na ponovni unutarnji terorizam- politički okrutni ludizam sedamdesetih kojim se pokušalo slomiti njen stroj. Mašinerija tehnodemokracije na svjetskom je planu ideološki ujedinjena kroz opresivni Novi svjetski poredak (New World Order), a njene zupčanike ulji dozirana permisivnost i priče o ljudskim pravima. Financijsko-zelenaške oligarhije, ememefovi, pametne rakete, neokolonijalizam, moljakanje malih država za članstvo u velikim integracijama, “UN te (ne)tuži NATO ti sudi”, čvrsta su kaznena brana svakom pokušaju kontestacije. Samo za razliku od dalekih sedamdesetih kada je državni antiterorizam je bio usmjeren protiv pojedinaca i grupa klasno orjentiranih, danas je moć ujedinjenih, moćnih država usmjerena protiv većine svojih građana, drugih, “neposlušnih” država i nacija i uvoznog islamskog terorozma, a sutra će biti protiv čitavih kontinenata. Čisti Orwell i 1984-a.
Tako su Curcio i drugovi, upravo suprotno svojim ciljevima, pripomogli rađanju Velikog brata, neviđenoj kontroli kretanja, komuniciranja, a uskoro uma i misli. Totalno nadgledanje građana od strane države posljedica je sloma oružane borbe i pokreta otpora oružanih skupina u Italiji i Njemačkoj.
_____________________
