Ah, imali smo mnoge
gospodare
i tigrove i hijene,
imali smo svinje
i volove.
Ali, ipak, hranili smo
te i ove
bili bolji il' lošiji.
Ah, čizma čizmi uvijek sliči
i gazi nas. Ja mnijem
shvatit ćete: ne treba nam
drugih gospodara
već nikakvih. Bertolt Brecht: Pjesma vodeničkog točka
Između nakovnja prošlosti i čekića budućnosti oblikuje se bezoblična, užarena sadašnjica. Kovanje i uobličavanje uvijek nove sadašnjosti zapravo je nasilje kojim se gradi povijest. Marx je smatrao da je nasilje u povijesti poput trudova koji prethode porodu, ali ga ne uzrokuju. Nasilje prethodi društvenim promjenama. Zato pitanje svih pitanja glasi: tko drži čekić odnosno što uzrokuje porod?
Budući da u Hrvatskoj sadašnjost oblikuju odnosno čekić drže izraziti konzervativci, agresivni tradicionalisti, a oni su, piše Jünger, slični onima koji u kolima što jure sve brže, žele napraviti reda, zadržati stvari na njihovom uobičajenom mjestu, a što povećava katastrofu, onda se budućnost nazire kao ambis u koji se može survati. Trenutakom u kome živimo, razgibajmo metaforu, dominira isključivo prosvjednički pokušaj da se čekić uzme iz ruku onih koji ga drže, kao krajnji domet u spriječavanju pada kola u provaliju. Dakle, unaprijed je jasno da poroda (društvenih promjena) u Hrvatskoj neće biti i da će trajati beskonačni trudovi (nasilje nad podvlašćenima), jer Hrvatska zapravo samo traži nove/druge gospodare svoje sudbine. Aktualni vlastodršci s deklaracijom zakletih demokrata opresijom štite nametnuti poredak stvari (zaštita poretka strukturalni je dio samog poretka!), a prosvjednici pozivaju izabrane zaštitare poretka na odstupanje, bez odlučnih zahtjeva o mijenjanju položaja stvari u jureći kolima.
Za manjinu prosvjećenih prosvjednika kompromisa nema: vlasništvo je krađa, a država je aparat represije. Ove anarhističke praistine, iz čije biti proizlazi većina anatagonizama u ljudskom društvu, stigmatizirane su od bespogovornih branitelja privatnog vlasništva, etatističkog komunizma i parlamentarne demokracije - kao najveći neprijatelji egzistencije institucija postojećeg društveno-ekonomskog sustava. Hidra današnjeg pankapitalizma zasnovana je na promocijskom individualizmu, indoktrinaciji, konkurenciji, nejednakosti, neograničenom posjedovanju, kontroli ljudi i militarističkoj zaštiti vlasništva. Čini se neuništivijom od same materije. Dijametralno suprotne vrijednosti duhu i etici kapitalizma: zajedništvo, solidarnost, suradnja, jednakost, sloboda, ravnopravnost kulturna i socio-ekonomska razmjena – teško je, kao vrhunske vrijednosti, uopće predstaviti ljudima iz hiponotizirane mase, šarafima (u)stroja kojima su ideali dužnost i izolacija, koji su naviknuti na vrlinu poslušnosti autoritetima i poštivanju svojih vlasti. Prema suvremenim teoretičarima, ali i praktičarima anarhizma, prvi korak naprijed prema izlazu iz civilizacijske slijepe ulice, prvi korak izlaska iz dirigirane zablude, bio bi problematiziranje kapitalizma, slobodne trgovine, načina proizvodnje, potrošačkog društva, globalizacije i neoliberalnih načela suvremenog ropstva. Cilj im je, ističu, biti pokretačima procesa koji vodi prema demistifikaciji nametnutih, funkcionalnih atoriteta, negiranju države i njenih pravnih i političkih institucija, negiranju potrebe za postojećom društvenom organizacijom čiji je smisao uspostavljanje osobne moći. Zadaća nimalo laka s obzirom na postojeći odnos snaga u kojem država, crkva i sredstva masovne komunikacije ne štede sredstva kako bi anarhiju prikazali kao nezamislivo uređenje pokolja i kaosa. Državna i religijska indoktrinacija i standardizirana, jednosmjerna komunikacija odgajaju djecu za perpetuiranje poretka, poslušnost i ulogu toposvkog mesa. Promjena bi se sastojala u tome da se djeca odgajaju za jednakost slobodu. Pierre-Joseph Proudhon, Spartak uma, kako ga je nazvao Saint-Beuve, u tom smislu se molio: O bože slobode! Bože jednakosti! Bože koji si u moje srce usadio osjećaj pravde prije nego što ga je moj razum shvatio, čuj moju vatrenu molitvu:..Ah! - da zaboravim sve i da čovječanstvo bude slobodno, da vidim iz tame napokon narod obrazovan; da ga plemeniti učitelji prosvjećuju; da ga vode nesebični ljudi. Skrati, ako je moguće naše nevolje, uguši u jednakosti gordost i škrtost; učini sramnim to idolopoklonstvo slavi koja nas ponižava; pouči svoju djecu da u krilu slobode nema više ni heroja, ni velikana. Utječi na moćnog, bogatog da se gnuša svojih pljački... i svi ćemo zajedno, pjevajući novu himnu, podići oltar tebi, bože slobode i jednakosti! Ali, postoji vrijeme molitve i vrijeme akcije.
Kako zamijeniti staro, porobljavajuće, dogmatizirano i okoštalo? Kako se boriti protiv reteoligiziranja države i korporacija, legitimno nametnutih autoriteta, namjernog zavođenja, manipulacije, pokornosti, jednoobraznosti, samovolje? Kako i kad se približiti utopijskom u kome je svrha postojanja čovjeka življenje u skladu sa (vlastitom) prirodom, kao jedinka među jedinkama? Može se odmah sudjelovanjem u direktnim akcijama. Direktna akcija je nadahnuće za svaki aspekt našeg života, ona je nukleus slobodarske borbe. Reagirati na svaku podvalu vladajuće klase, ismijati ju, zapriječiti njihove pokušaje zagađivanja kako otpadom, tako i kroz medije, ne dopustiti korporacijama da od nas učine pokretne reklamne panoe, ne dopustiti sputavanje, kritizirati postojeće s pozicija ideala slobode za svakog čovjeka...samo su neke od mogućnosti i izbora razvijanja instikata slobode. Direktna akcija je moralni princip, ideal, osjećaj, taktika borbe za prihvaćanje različitosti, a protiv svih oblika homogenizacije. Direktna akcija je odbijanje strukture kontrole i sklonost autonomiji u svim aspektima društvenog života. Anarhisti smatraju da ne treba čekati da dođe trenutak za mijenjanje društva. Promjene treba činiti svakodnevno direktnim akcijama, promicanjem principa solidarnosti i činjenjem da funkcionira u stvarnosti. Tako se lomi struktura moćnika, ironiziranjem (voltaireovski podrugljivi duh) ideala (zakon, red, dužnost, obuzdavanje, poslušnost i disciplina) koje nude heteronomne transmisije , akcijama, organiziranjem i sticanjem sigurnosti u vlastitu zajedničku moć.
Što bi značilo provođenje tog praktičnog idealizma? To bi značilo da se u Hrvatskoj ne bi tražili novi gospodari, nego bi svi zajedno uzeli i držali čekić kojim se oblikuje sadašnjica. Nada i san da se to može postići živi u srcima onih koji nisu abdicirali s prijestolja najboljeg kraljevstva – s prijestolja vlastitog života.
sbperiskop
