U svakoj pjesmi Zablude ima barem jedna nota Istine. Nema tog Odiseja koji bi se čvrsto i na vrijeme svezao za jarbol broda kojim traži put prema svom domu, kako bi spriječio utjecaj sirenskog zova zablude. Zabludama se predajemo privučeni njihovim umilnim obećanjima kojima natapaju suhoću naših života, dok ga, istovremeno, naplavljuju otpacima i krhotinama besmisla; postajemo njihovi sužnji u okovima od vlastitog srca, sve dok nas ne “oslobode” nove zablude. A najveća je zabluda vjerovanje da se od zabluda možemo u potpunosti osloboditi.

Ne cirkuliraju zablude ekstramentalno, ne kruže pogrešna uvjerenja u prostoru i vremenu izvan nas, one su ljudski proizvod, a naročito proizvod nametnutih autoriteta koji upravo uz pomoć fabriciranja zabluda održavaju svoj status, status simultanog tužitelja, suca i krvnika. Time sputavaju suštinsku pobunu čovjeka i onemogućavaju njegovo istinsko oslobođenje. Obitelj, škola, crkva, političke stranke, nacija i država najveći su generatori tzv. velikih zabluda iz kojih proističe većina malih, intimnih, oni su njihovo emisijsko središte. Velikim zabludama smo izloženi kako bi se sačuvala društvena kohezija, poredak, sustav, tumačenje svijeta, ritam nerizičnog, monotonog trajanja i pokornost. Od formiranja prvih utisaka do pokušaja konačnog dizajniranja naših života, rečeni autoriteti koriste usluge zabluda nastalih u koketiranju s Glupošću, suradnji s Nasiljem i u savjetovanju s Laži. Mentalno-fizički dril i utiskivanje zapovijedi-žaoki u naše duhovno tkivo rezultira gubljenjem naše sposobnosti razlučivanja istine od zablude. Otac zablude je, stoga, strah (poslušnost proizlazi iz straha), a mati neznanje (sugestibilnost proizlazi iz neznanja). Jedan od njihovih potomaka je korist (“ Praznu ruku ni pas ne liže”). Da nema koristi od proizvodnje i prihvaćanja zabluda one bi iščeznule. Ovako su neuništive kao materija- mijenjaju samo oblik u skladu s utjecajima fizike prostora i kemije vremena. Prema tome, može se cinično parafrazirati, da smo zablude skloni samo različito interpretirati, a radi se o tome da se one izmjene. Nakon svih pokušaja izmjene zabluda, što danas imamo kao društvenu istinu? Potpun slom liberalnih ideala (sloboda građana u okviru zakonskog poretka koji jamči potpunu jednakost i punu osobnu slobodu; poimanje povijesti kao razvoja slobode i koegzistencije razboritih, a ne ratobornih bića; sastavljanje apsolutno pravednog Ustava; vječni mir), anemičnost slobodarstva, stvaranje Novog svjetskog poretka, revalutiranje “fascinantnog fašizma” u “operaciji nostalgija”, poraz svih kontrakulturnih i kontestativnih pokreta, opća militarizacija društva- vode k gašenju svijesti o samopoštovanju čovjeka, uništenju individualizma, tjeskobi neizvjesnosti, povećavanju boja “ljudi začelja”, totalitarnoj kontroli ljudske egzistencije od strane eksperata i političara, stalnoj prijetnji vječnim ratom i klanjanju istinama koje dopušta Veliki brat.

Najteže je priznati vlastite zablude, stavove i učenja na kojima smo temeljili zgradu svog života. Priznati zablude mnogi vide kao smanjivanje samopuzdanja, odricanje dosljednosti, doprinos ocsciliranju samopoštovanja. A sagledavanje kolektivnih zabluda značilo bi odricanje od službene povijesti. Zato ih se, usprkos svima i svemu, slijepo drže. No, u biti, kritika i protest protiv zacrtanosti i unaprijed poznatih rezultata, jednaki su naprslini zidova i greda u kući straha u kojoj živimo, oživljavanju mrtvog doma kojeg nastanjujemo. Samo se rijetki ne boje ruševina pod kojima bi se mogli naći, samo malobrojni žive s nadom da mogu izgraditi nešto novo, nešto funkcionalnije i pouzdanije, kako bi ostvarili krajnju svrhu svojih napora: (od)živjeti vlastiti život bez straha, bez nametanja svojih nazora drugima, sa spoznajom da ništa nije vječno. Naravno da je i to zabluda. Međutim, tko uporno bude nastojao izbjegavati zablude, počet će, kao i svaki bivši alkoholičar, patiti od apstinencijskog sindroma: vidjet će ih na svakom koraku, halucinirati, drhtati i biti nesposoban za rad u ovoj provincijalnoj krčmi.

Dok „haluciniramo“ po ovom portalu, a nakon petsto napisanih i brižljivo odabranih postova, skoro da smo skloni zaključiti da je zabluda i ona znamenita Krležina rečenica iz Banketa u Blitvi koju je izrekao Niels Nielsen – da je kutija olovnih slova… jedino što je čovjek do sada izumio u obranu svog ljudskog ponosa.

sbperiskop