Vic sam jednostavno, u odgovarajućem programu za obradu fotografija, separirao iz šire slike koju sam snimio u prolazu između Štrosmajerove ulice i Gradske tržnice. Netko ga je rukom napisao na zidnim novinama prekrcatim sličnim humornim tumačenjima zbilje, uostalom, kao što je na površini 1,5×1,5 m2, sve rukama i ispisano. Prolaz je, inače, zaštita od prilika koje prolaznicima, kupcima i lunjalicama nameće nebo, od vreline dana ili padalina, predah od ritma ulice u kojima automobili caruju. Zidne novine su jedina takva brodska oaza razigranog narodnog duha, prizemljenog do vic jasnoće, duhovitih sentenci, paradoksa, oglasa… Autori se ne potpisuju, sloboda izražavanja je dostupna svima. Vertikalna ploha nema potrebu da se poput grafitija rasteže i dominira na višemetarskoj površini. Za ove novine mnogima su potrebne očale.
Iz znanstvenog teksta Josipa Užarevića, “istaknutog hrvatskog rusista svjetskog glasa” profesora doktora na Filozofskom fakultetu, na Katedri za ruski jezik, županijskih korijena (rođen u Gundincima, pohađao brodsku Gimnaziju; sjedio u drugoj klupi, u redu do zida, u učionici iznad onirične magnolije) „Protonarativ i narativ – poslovica i vic“, izdvajamo tri navoda načelnog tipa kojima želimo olakšati tumačenje vica sa zida. Drugim riječima, pokazati kako funkcionira vic.
„Gotovo sve definicije vica (kao usmenoga žanra suvremenoga urbanoga folklora) ističu njegovu događajno-pripovjednu narav.“
„Promatramo li vic kao pripovjednu strukturu (s prilično razvijenim narativnim sustavom koji uključuje pripovjedača-adresanta, publiku-adresata, likove, dijaloge, smjenu različitih motrišta i pripovjednih planova, temporalnu i logičko-semantičku postupnost događanja-radnje), tada se trojna raščlamba čini primjerenijom. Ali ako se pođe od poente kao semantičke i strukturne jezgre vica, možemo reći da dio vica koji prethodi poenti čini prvi dio, a sama poenta (kraj) – drugi, osnovni dio. Drugim riječima, krenemo li od početka vica – možemo reći da je »prirod -nija« trodijelna struktura; a ako se pođe od kraja – nameće se logika dvodijelnosti (jer se poenta suprotstavlja ostatku vica).“
Bit, duša, smisaono središte vica jest njegov kraj ili poenta. Ali kraj nije samo povratak početku (bez takva povratka, tj. bez spajanja kraja s početkom nema oblika kao smisaone, prostorne i vremenske zatvorenosti), nego i povratak svim prethodnim dionicama teksta. U vicu se sve kreće prema kraju, sve je odvrgnuto kraju, pa ipak – kraj nastupa kao nešto neočekivano, nepri -premljeno, antiteleologično. Vicu je potrebna »finalna katastrofa«, »radikalna smjena cjelokupne uspostavljene hijerarhije značenja« (Kurganov 1997: 38, 19). Čini se, međutim, da povratak kraja na početak, koji (povratak) kao posljedicu ima »zatvaranje« strukture (kako bi to rekla Barbara Herrnstein Smith), tj. stvaranje forme, ne bi trebalo opisivati kategorijama sudara i eksplozije, nego kategorijom smisaone implozije. Implozija je obrnuta eksplozija, eksplozivno kretanje u nutrinu sustava, njegovo samourušavanje. Ali u slučaju vica, kao što ću nastojati pokazati, samo – urušavanje ili samoukidanje smisla paradoksalno utvrđuje (izgrađuje) sam sustav.
Obdukcija tijela vrši se kako se utvrdilo od čega je netko umro, a “smisaona implozija” dovodi do utvrđivanja od čega je „pošteni Hrvat“ živio odnosno od kakvog je života u „Hrvatskoj danas“ umro. S obzirom da znamo da danas poštenom Hrvatu nije lako živjeti, vic prečacem potvrđuje da se umire od lošeg života. Ivan Tomac, pokretač i urednik glasovitog Slavonskog narodnog kalendara, takve je viceve uvrštavao u rubriku koju je instinktivno dobro nazvao „Usitnjeni smijeh“.
Šaljite nam neobjavljene viceve. Objavit ćemo ih. Smijeh je ljekovit. Stalo nam je do narodnog zdravlja.
