„Kod Sokrata je bio znak gnjeva kad je spustio glas i govorio štedljivije. Bilo je očigledno da je on tada sam sebe zadržavao. Prijatelji su ga zaticali na djelu i korili ga, ali njemu nije bio neprijatan taj prijekor za gnjev koji je pritajen. Zašto se ne bi radovao zato što mnogi njegov gnjev poznaju, ali ga niko ne osjeća. Osjećali bi ga svakako da on prijateljima nije dao pravo da ga prekoravaju, kao što je i sam za sebe uzeo to pravo prema prijateljima.“ (Lucije Anej Seneka: O gnjevu)
Seneka ne poriče opravdanost i neizbježnost gnjeva, ali se zalaže za njegovo suzbijanje, za uzdržavanje i obuzdavanje. Silu gnjeva treba pobijediti snagom volje i prevlašću razuma. Sokrat je govorio štedljivije, a ja pišem obilnije. Ali, on je imao prijatelje... za prekoravanje.
***
Prvi čovjek grada Broda, politički profesionalac koji o svemu odlučuje, i u smislu probitka za svoj statusni opstanak, faktotum koji svoju poziciju lokalnog šerifa skoro petnaest godina nesmiljeno gradi najčešće na ogoljelim interesima i demonstracijama moći, u svojoj čestitki za Božić, prigodničarski sentimentalno pita građane što bi(smo) bez ljubavi i prijateljstva. Retoričko pitanje je na mjestu, ali je li ono imalo iskreno kada se postavlja iz sfere političkog u kojoj su (pojmovi) ljubav i prijateljstvo, oglodane kosti.
Radi se, naravno, o nepatvorenom populističkom licemjerju. Ali, taj simbolični političko-psihološki smrad mnogi građani osjećaju kao mirisni zov brige za njih.
***
„Dok sam mislio da učim kako živjeti, učio sam kako umrijeti.“ (Leonardo da Vinci). Podsjetila me Leonardova velika istina o smislu postojanja na sudbinu ovog portala koji je, malo po malo, zakročio na staze polagane predaje. Osam godina portal je nastojao učiti, da pokušam parafrazirati izrečenu misao, kako trajati, bez zavlačenja u guzicu bahatim distributerima (množina!) zajedničkog novca građana, a učio je kako na kraju dostojanstveno zatvoriti svoju butigu. One budale od lokalnih osoba koje pišu ili pripremaju tekstove za tisak i portale, nazivaju to tržišnom utakmicom, posljedicom konkurencije itd i tako slično. A nitko da od tih uinvaliđenih istinoljubaca ni da spomene kako su veliki dispečeri utjecaja novac bez natječaja voluntaristički i interesno davali i daju portalima, novinama i pojedincima, a ne informativnim projektima.
***
Nisam baš siguran, je li to bilo krajem 1992., ili, pak, početkom 1993., kada smo supruga i ja smo otišli u posjetu bolesnom rođaku. Nakon više sati razgovora s čovjekom koga sam doživljavao kao svog duhovnog učitelja, i sjećanja na ljude od kojih smo obojica potekli, na odlasku, od njega sam na poklon dobio preko šezdeset priređenih knjiga. Pomislio sam da sluti smrt i da svoju veliku biblioteku razdaje poštovateljima tog blaga.
Tek kad sam doma knjige povadio iz kutija, vidio sam da su ama baš sve ili na ćirilici ili na ekavici. Shvatio sam da se moj rođak, narasli Hrvat, rješavao nepodobnih knjiga. Znao je da sam zadrti knjigoljubac i da mi je svejedno jesu li napisane ćirilicom ili kineskim pismom. Ipak, bio sam osupnut. Prvenstveno njegovim strahom da bi mogao biti žigosan od naci čistača kulture, ako bi mu pretresali kuću. Jadan, i pred smrt strahovao je da bi mu posjedovanje knjiga na nehrvatskom pismu i govoru moglo naškoditi. Čemu? Ugledu, lojalnosti...? Ipak, zanemario sam njegovu slabost i on ostade moj duhovni učitelj.
________________________
